POSETA SREBRENICI

Leta ove, 2019. godine, posetila sam SREBRENICU.

Prvi utisak
To je mali grad, ušuškan među gustim šumama, u kome sada, jedna pored druge, stoje srpska pravoslavna crkva i džamija.

U gradu je veliki broj institucija, ali malo ljudi. Kada biste bili spušteni tu iz helikoptera, a da ne znate koji je to grad, pomislili biste – nema ljudi jer je vruće, leto je, sezona godišnjih odmora.

Većina ljudi sa kojima sam razgovarala uglavnom ne priča o ratu, nego – kao i u Srbiji – o životu i preživljavanju, ostanku ili odlasku u inostranstvo.

U vreme mog odrastanja u Jugoslaviji Srebrenica je bila gotovo nepoznato mesto, jedan u nizu malih gradova o kojima nismo ništa posebno učili u školi (nisam sigurna jesmo li učili da se tu nalazi rudnik olova i cinka). Danas je to grad sa stravičnom istorijom.

Groblja
Budući da sam u detinjstvu, turistički, posetila Aušvic u Poljskoj (i da je taj Memorijalni centar ostavio na mene jak utisak), budući da sam prvog prijatelja iz Srebrenice stekla još davne 1991. godine i da sam u poslednje vreme dosta kontaktirala sa Srebreničanima i čitala razne knjige i tekstove o ratu 1992-95. te saznala mnogo novih informacija, želela sam lično da se suočim sa stvarnošću današnje Srebrenice. Istovremeno sam želela da odam počast svim nevinim žrtvama, nekim za koje poimence znam i većini nepoznatih. Osećala sam strah pre odlaska, ali na licu mesta pokazalo se da on nije imao osnova.

Prvo sam posetila Memorijalni centar u Potočarima. Tu se nalaze hiljade grobova i nišana (uspravnih spomenika), naravno – bez slika. Samo imena stradalih, godina rođenja i smrti (1995), mesto porekla. Još uvek je veliki broj nestalih muslimana koje čeka grobno mesto ukoliko ikad budu pronađeni. U toj opštini (i u okolnim) zapravo ne znate da li je u vašoj blizini neka grobnica koja nije još otkrivena ili je to što vidite zaista samo šuma, priroda…
Bila sam i u selu Brežane, kod spomenika Srbima iz tog sela, poginulim 1992-1995. Selo do kog se jedva dođe, a putokaza trenutno nema… Selo Zalazje nisam mogla da posetim. Film koji se premotava u mojoj glavi u vezi sa događajem iz jula 1992. u tom selu je previše strašan; zato još uvek ne želim, ne mogu da vidim to mesto. Priroda je svuda prelepa, međutim, ako ste čitali o svim tim događajima na prostoru srebreničke opštine, od proleća 1992. do jula 1995. godine, asocijacije dok gledate divnu prirodu i napuštene kuće (većinom su napuštene), neće biti ni malo prijatne. Naprotiv.

Veliki je broj malih grobalja, svuda po opštini. Šuma je, kažu, toliko narasla upravo jer ljudi nema. Ili više ne žive tu (mnogi su se odselili u druga mesta u okviru Bosne i Hercegovine ili u inostranstvo), ili su stradali u ratu.

Duše koje posmatraju

Dolazak iz velikog, bučnog grada u mali, mirni grad, sa jedne strane prija. Sa druge strane, saznanje zašto je taj gradić prazan – boli. Imate utisak da vas u tom gradu i u okolnim selima tišine i tuge posmatraju duše onih koji su voleli ta mesta, odrasli u njima i trebalo bi da se i sada tu kreću, obavljaju administrativne poslove, vode decu u vrtić, čekaju ih ispred škole, idu na posao, uređuju bašte, diskutuju o svakodnevici. Ne, njih uglavnom nema. Neki ljudi, ili pre neljudi, bili su vrlo zli i istovremeno veoma plitke pameti, jer su postupali na načine koji su suprotni elementarnim postulatima humanosti, a istovremeno nikom ne idu u prilog. Prazna Srebrenica nikom nije donela sreću.
 

Za kraj – pitanja

Jedan moj prijatelj kaže da je Srebrenica avetinjski grad – balkanski Černobil. U pravu je.

To je grad u tišini koja šapuće: „Ne ponovilo se NIKAD i NIGDE na planeti…“ i postavlja pitanja: “Jesmo li, svi mi, naučili lekciju??” i “Ima li išta važnije od čuvanja ljudskog života, svakog, pojedinačnog života??”

Srebrenica, cela opština: i Memorijalni centar, i mala groblja – svuda rasuta, i napuštene kuće i šume koje pamte stradanja vojnika i civila oba naroda, predstavlja veliku opomenu za budućnost, za multietničko društvo koje će – nadam se – težiti ostvarenju trajnog mira uz istinsko poštovanje različitosti.

Svaka politička koncepcija koja može odvesti u rat, na ovom već suviše uništenom prostoru, prostoru ljudi čije su duše već mnogo ranjene, za svaku osudu je.

Dr Jelena Beočanin živi u Beogradu; rođena je 13. aprila 1976. u Smederevu. Zaposlena je kao docent na Odseku za muzičku umetnost Filološko-umetničkog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu. Autor je knjiga i velikog broja radova objavljenih u Srbiji i van nje (Holandija, Poljska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora). Njeni radovi citirani su u tekstovima publikovanim u Srbiji, Holandiji, Letoniji, Grčkoj, Makedoniji, Bosni i Hercegovini. Recenzirala je više knjiga i dosta radova objavljenih u renomiranim časopisima i zbornicima (Srbija, BiH, Crna Gora).

Godine 1999. u Beogradu je završila kurs novinarstva i devet meseci radila kao novinar dnevnog lista „Politika“. Zainteresovana je za pitanje ostvarivanja ljudskih prava, bez obzira na razlike koje se odnose na rasu, pol, uzrast, nacionalnost, veru, kao i za pitanje ostvarivanja pravde. Izraziti je zagovornik politike mira i pomirenja na prostoru bivše Jugoslavije.