Mi nismo žrtve, nego budale koje su dopustile još jedan rat

Foto: Fotografija iz filma – Dnevnik Diane Budisavljević
 

Rediteljka Dana Budisavljević povodom beogradske premijere filma “Dnevnik Diane Budisavljević” o ljudskoj dobroti, zločinima, ženskoj perspektivi i zajedničkoj zemlji.

Projekcija filma “Dnevnik Diane Budisavljević”, koji se premijerno prikazuje u Beogradu u okviru festivala Slobodna zona, rasprodata je. Zakazana je i druga za koju takođe vlada veliko interesovanje. Novinarska projekcija par nedelje pre ove premijere gledaoce je uglavnom ostavila bez teksta i sa suzama u očima. Letošnja premijera i nagrada u Puli prepričava se kao svojversni događaj stojećeg aplauza u trajanju (podugačke) odjavne špice filma. Rediteljka Dana Budisavljević, debitantkinja u igranom filmu, hrabro se, kako to i inače čini, poduhvatila teme decenijama izbegavane – o humanitarki, Austrijanki poreklom, katolkinji, Diani Budisavljević koja je jedina, uz grupu saradnika, spasila deset hiljada pravoslavne, srpske dece iz ustaških logora.

Može li se i nakon gledanja Vašeg filma, zbivanja u njemu prikazanih i posvedočenih, ostati ravnodušan ili relativizovati stvari?

Ima onih koji mogu, ali u pravilu ljudi ne mogu ostati ravnodušni na ovaj film. Prirodan je poriv da želimo zaštititi djecu, bilo čija ona bila, jer ne smiju biti izloženi takvoj patnji. Međutim, ovo je film o dobru. Često kažem da me nisu ustaški zločni držali 10 godina uz rad na filmu, nego Dianina dobrota i snaga, uopće svijest da pojedinac može pokrenuti tako nešto veliko, da od neke iskrene namjere može nastati nešto tako veliko.

Ovih dana u centru pažnje ovdašnje javnosti je i jedan drugi film, doduše iz potpuno drugačijeg registra – “Džoker”- nagrađen u Veneciji. I on propituje da li je koren ljudskog zla u patologiji ili je društveno uslovljen. Šta Vi mislite o tome?

Na žalost nisam uspjela pogledati niti jedan drugi film od premijere “Diane” na Pulskom festivalu. Cijelo ljeto sam se nadala uhvatiti Tarantina, poslije “Jokera”, ali bez uspjeha. Nikada u životu nisam imala ovoliko obaveza budući da, osim što sam redateljica filma, tvrka Hulahop čiji sam suvlasnik i koja je producirala film, također je postala i distributer filma, jer je to bio jedini način da stignemo do kina. U Hrvatskoj su nas odbila četiri distributera, ocijenili su ga više kao art film za festivale. U kinima mu nisu davali nikakve šanse. Sad mi je drago da su nas svi odbili jer mi je to omogućilo jedno novo iskustvo i znanje, da ostanem u kontaktu s publikom i filmom u njegovom kino životu.

Vaš film je film o ljudskoj dobroti. Je li ona samo do pojedinca ili je stvar društva u kome se neguje empatija, briga za drugoga, poštovanje različitosti?

Sve je uvijek kombinacija, zato je svijet tako kompliciran. Nekoliko jednostavnih elemenata stvara beskrajne kombinacije. Ljudi poput Diane naprosto svijetle, rekla je jedna moja kolegica nakon gledanja filma. Da, mislim da Diana nije imala izbora, ona je to morala učiniti. Osjetila je taj poriv koji na početku uopće nije izgledao opasno, jednostavno se to činilo ispravno. Jednom kad je shvatila što su logori, nije bilo nazad. To je scena u filmu kad Julije moli Dianu da stane s Akcijom, ali ona ne može. U Dnevniku je to lijepo opisano rečenicom u kojoj Diana kaže da je, naravno, bila uznemirena nakon pretresa stana, ali je smatrala da njen život nije vredniji od života nedužne djece, i da u tom smislu mora prihvaćati događaje onakvi kakavi će biti. Većina ljudi se ipak povodi za primjerima iz svoje okoline, koji mogu biti dobri i loši, zato je jako bitno da društvo bira dobre prakse, ukazuje na dobre primjere, bira dobre vođe i uprave.

Jedan lik u filmu izgovara da su oni (pravoslavni) za njih (ustaše) isto što i “Židovi i Cigani”. Uvek je neko niže na lestvici stradanja. Znači li to da ni bol ni patnja, pa ni smrt, ne mogu da učine da se ljudi osećaju i dožvljavaju kao jednaki?

Razumijem što želite reći, ali nije tako zamišljeno. Trebala je jednostavna rečenica kojom će se objasniti publici koja ne zna povijest što je tada značilo biti Srbin, pravoslavac. Vrlo mali broj ljudi izvan naših susjeda zna da su Hrvati katolici, a Srbi pravoslavci. Čak mislim da to nisam niti dovoljno dobro objasnila pa se stranci teško snalaze tko je tko u filmu i zašto je proganjan. Stalno razmišljam bih li trebala dodati nekoliko pisanih rečenica na početku filma kojima bi postavila politički i povijesni kontekst.

Na ovim prostorima još uvek postoje “naše” i “tuđe” žrtve i prebrojavanja koja nikako ni približno da se podudare. Mislite li da je možda rešenje da svako prvo pobroji sopstvene zločince i zločine?

Mislim da treba prestati zloupotrebljavati ulogu žrtve. U regiji se natječemo tko će biti veća žrtva i pobrojati više tuđih zločina. Stalno inzistiranje na poziciji žrtve je katastrofalno za društvo jer znači da zadržavamo identitet iz prošlosti u kojoj smo bili žrtve i ne živimo u sadašnjosti, a još manje vidimo budućnost. To nam je nametnuto, nismo mi nikakve žrtve, mi smo samo budale koje su dopustile još jedan rat koji nas je osiromašio i duhovno i materijalno.

U kontekstu prethodnog pitanja, slažete li se da obrada ovakvih tema u umetnosti treba da se odvija u istom tom okviru, jer je drugačiji pristup neprestano upiranje prstom u dugoga i skidanje krivice sa sebe, negiranje sopstvenih zločina?

Nisam teoretičar postratnih i posttranzicijskih društava, stvarno ne znam što je teorijski poželjno.

Bila je potrebna jedna žena da bi snimila film o drugoj ženi, decenijama prećutkivanoj (na obe strane), kao i njen podvig i njena hrabrost. Šta mislite, zbog čega se niko pre vas nije poduhvatio ove priče, ona se može zamisliti i kao predložak za sve balkanske Spilberge i njihove potencijalne “Šindlerove liste”?

Ne znam, zaista ne znam. Bila je cijelo vrijeme tu, pod nosom. Dnevnik je objavljen još 2003. godine. Ne samo da nije snimljen film, nego se o tome nije niti pisalo, knjiga nije pobudila veliku pažnju javnosti. Dakle niti jedan povjesničar, a do njih je knjiga puno prije došla nego do mene, nije smatrao to nečim važnim o čemu bi alarmirao javnost. Još jedna žena, povjesničarka Nataša Matausić je napisala doktorat o Akciji. Uskoro bi joj trebala izaći knjiga. Od žene sam i dobila Dnevnik, Nataše Jovičić koja je tada bila ravnateljica Jasenovca. Miljenka Čogelja je bila producentica koja se jednako borila za projekt kao kao i ja. Olinka Vištica s kojom sam prije 13 godina osnovala producentsku kuću, dala je zeleno svjetlo da se upustimo u takav projekt. I na kraju Alma Prica. Kakva je to samo divna osoba i koliko je podrške i strpljenja došlo s njene strane. A tek Dianina unuka Silvija Szabo koliko nam je povjerenje poklonila.

Ženska perspektiva, žene kao protagonistkinje i autorke su ključne za ovu priču. U Beogradu se igra monodrama o Diani Budisavljević “Pu spas za sve nas” u izvođenju Jelene Puzić koja se pojavljuje i u vašem filmu. Kako ste se vas dve srele?

Mirjana Karanović nas je povezala, Jelena je bila njena studentica. Nisam na žalost uspjela vidjeti predstavu, kad god sam u Beogradu, nije datum izvedbe. Ali budem svakako.

Šta Vama znači, šta Vam je značila Jugoslavija?

Bezbrižno i lijepo djetinjstvo. Rat je počeo kad sam imala 15. Voljela bih se baviti Jugoslavijom, jer su mi njene vrijednosti poput multikuturalnosti, multikonfesionalnosti, mogućnost nadnacionalnog identiteta, javnog dobra, ograničenog privatnog vlasništva, samoupravljanja… vrlo zanimljive i jedinstvene u svjetskoj društvenoj praksi. Srećem puno ljudi koji se još uvijek izjašnjavaju kao Jugoslaveni i to poštujem. Pitam se nekad da li će svi koji su otišli 90-tih zbog rata i jer njihovi miješani identiteti više nisu nigdje spadali, postati neka nova jugoslavenska dijaspora koja će sanjati obnovu Jugoslavije.

Baveći se temom vašeg filma jeste li i Vi, kao neki drugi autori istim tim povodom, došli do zaključka da je ona bila pogrešan projekat ili, naprotiv, deo istorije ovih naroda sa najvećim emancipatorskim potencijalom?

U ovom filmu se nisam bavila Jugoslavijom, puno sam se više bavila NDH jer se u njoj odvijaju četiri godine Dianine akcije. U filmu se tek vidi da je rat završio i da umjesto nagrade Diana doživljuje zaborav. Čak niti ne imenujem režim jer je to za film nebitno. To su mi neki zamjerili, a stranci me pitaju tko je to došao na vlast i zašto su joj oduzeli kartoteku. Dakle, očito nisam dobro objasnila. Jugoslavijom se puno više bavila serija Betonski spavači koja je nastajala u našoj produkciji u režiji Saše Bana s Marojem Mrduljašem kao voditeljem kroz najzanimljivije primjere veličanstvene arhitekture socijalističkog modernizma.

Ratovi devedesetih i stvarnost koju danas živimo deo su odgovora na ta pitanja. Na Beogradskom sajmu knjiga, doduše nezvanično, posetioce je dočekivao natpis – “Izdaja ćirilice hrvatskom latinicom u srpskom pravopisu”. Ipak, ima nas mnogo koji mislimo da nam je jezik isti, da nam je pismo zajedničko, u dve varijante. Zbog čega je po vašem mišljenju jezik tako važno oružje u postjugoslovenskim kulturnim i političkim konfliktima?

Ima puno, puno pametnijih ljudi od mene koji se bave jezikom i njegovim utjecajem na društvo. Meni je jako drago i olakšavajuće da se dobro razumijemo i moram malo više vježbati ćirilicu jer mi ne ide tečno. Vidim u tome priliku za veću razmjenu, da ne kažem tržište 🙂

Da se, na kraju, vratimo strukturi i jeziku Vašeg filma. Da li je on temom nametnuo dokumentarne delove – snimke i svedočenja stvarnih ličnosti, ili ste od početka nameravali da kroz pričanje ove priče integrišete igrane i dokumentarne segmente?

U početku sam mislila da će to biti dokumentarni film jer mi je to blisko. Također, igrani film bi zahtijevao ogroman budžet i znanje produkcije koje ni Miljenka niti ja nismo tada imale. Međutim, kroz istraživanje i razvoj pokazalo se da priča treba i igrane dijelove, jer je to bio jedini način da se oživi Diana i Dnevnik. Za dokumentarnu Dianu smo zakasnili, na žalost. Zato je bila tolika sreća kad sam u arhivi našla snimku na kojoj se ona vidi na nekoliko sekundi.

Impresivna je i glumačka podela u filmu, od blistave Alme Price u naslovnoj ulozi do svih ostalih protagonista i protagonistkinja. Kako ste se sa glumcima razumeli oko Vašeg filma, da li je možda bilo nekoga koga ste želeli u njemu a ko vas je iz nekog razloga odbio?

Kako je Diana 1941. napunila 50 godina, kao i njeni suradnici koji su svi bili preko 40, trebala sam nešto starije glumce i glumice koji su onda, ako su dobri, uglavnom i poznati. Almu sam odabrala još 2014. Tada je i sama imala točno 50 godina. Alma se načitala raznih verzija scenarija i bila je velika podrška u radu. Nije joj bilo teško ići sa mnom niti na radionicu u Poljsku na kojoj sam učila rad na igranom setu i radila probne scene. Nekad mislim da su zbog nje svi tako dobro glumili, jer su svi zaista odlični, a gotovo da nisam imala iskustva rada s glumcima.

Najzad, tu su i crno-bela tehnika (šta ste njome želeli da postignete?), jezovita muzika – zvučni zapis, posebno upečatljiv u dokumentarnim sekvencama, impozantan spisak ljudi na odjavnoj špici koji su radili na istraživanjima neophodnim za vaš film – kako ste sve to uklapali i ko su ljudi koji stoje iza ovih, i drugih pojedinačnih segmenata vašeg filma?

Sve se zaista sretno i dobro završilo s filmom. Bilo je dana kad sam mislila da nećemo uspjeti, da smo si zadali prevelik zadatak. I dana kad sam mislila da ćemo baknrotirati. Sad ja dajem puno izjava, ali u taj film ugrađeno je znanje, trud, estetika, emocije, stavovi najmanje šest ljudi koje smatram ključnima – Miljenka Čogelja, producentica, prošla je sve faze sa mnom, do ove zadnje promocijske i distribucijske, jer je na porodiljnom, Silvestar Mileta, mladi povjesničar na čijem istraživanju se sve temeljilo, ali on je i komparatist s velikim teoretskim znanjem o filmu i književnosti. Jasenko Rasol je snimatelj s kojim sam istraživala vizualni jezik i prošli smo sve od klasičnih TV intervjua, bauljanja po gradu u želji da nađemo atmosferu Zagreba Drugog svjetskog rata pa do današnje visoke estetike. Marko Ferković, montažer koji je najtočnije osjećao kako taj film treba izgledati i nije se dao smetnuti ni kad su nas hvatali stahovi pa bi htjeli probavati i ovo i ono, ali on nikada nije pokleknuo. Martina Franić, kostimografkinja. Alma Prica, nezamjenjiva. Olinka Vištica koja nas je čuvala cijelo vrijeme i puštala da radimo vjerujući da ćemo uspjeti. Braća Sinkauz koji su došli na kraju, ali su se sjajno uklopili i sve zaokružili glazbom. Ne mogu niti izostaviti ekipu iz postprodukcije slike i zvuka, Emila Svetlika, Zorana Mihailovića i Julija Zornika i scenografa Duška Milavca. I posebno bih zahvalila Mirjani Karanović koja je jedina glumica koja po meni zaslužuje status filmske zvijezde u regiji i koja toliko lijepo i točno priča o ovom filmu da sam duboko dirnuta. I naravno, ničega ne bi bilo da nije bilo prvo Diane, a onda njene unuke Silvije koja je pronašla i objavila Dnevnik i bila od beskrajne pomoći u istraživanju te nam ustupila Dianinu ostavštinu na korištenje na filmu.

Ivana Matijević

Novinarka i urednica kulturne rubrike u beogradskom dnevnom listu Danas. Diplomirala srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pisala za srpsko izdanje časopisa Elle i objavila poneki tekst u književnoj (Pekićevi anali, Kovine) i pozoršnoj periodici (pozorišne novine Ludus). Učestvovala u radu novinarskih žirija na nekoliko domaćih filmskih festivala.