Postratni sistem vrijednosti

U osnovnu školu sam krenuo 1997, netom poslije rata. Klupe su bile uske, oštećene, iz nekih gotovo mitskih boljih vremena o kojima su nam onako šapatom pričali roditelji. Nedugo nakon polaska mamu su zvali u školu. Razlog je bila vjeronauka, djeca iz mješovitih brakova morala su da odaberu jednu od dvije ponuđene, po mogućnosti onu kojoj im po njihovom nahođenju pripada otac; moji roditelji su bili ateisti. Kompromis je postignut tako što bih na vjeronauci ukoliko bi bila na početku nastave nešto duže spavao ujutru, a ukoliko bi bila zadnji čas ranije bih išao kući.

Negdje u to doba počeli smo dobijati i besplatnu užinu od neke američke humanitarne organizacije, na smeđem masnom papiru u koji je užina bila upakovana. Užina se sastojala od bajatih krofni i sendviča, no, bila je bolja od ponude u školskoj kantini ili treće opcije, krofni, koje su prodavale gospođe, gubitnice tranzicije ispred školskog dvorišta.

Nastavno osoblje je s gotovo religioznom upornošću plašilo nas djecu da ne uzimamo njihove krofne, jer su higijenski neispravne, što se u doba kada su u školskim ustanovama redovni posjetioci bili žutica, šarlah i meningitis činilo najmanjim problemom. Jednog dana učiteljica je pozvala moje roditelje na razgovor, povod je bio dvojak, moja urođena fizička mana šepanje i slabo poznavanje matematike, što je po njenom mišljenju bilo neraskidivo povezano. Predložila je da bi najbolje rješenje za sve bilo moje smještanje u centar za djecu s posebnim potrebama, što su moji roditelji energično odbili.

Jedne školske godine vjeronauka je bila između časova tako da sam bio prinuđen da, takoreći, odslušam čas. Naučio sam Simbol vjere i Bogorodice djevo naizust, ali nisam baš najbolje razumio smisao izrečenog, također mi se nisu sviđale vječne muke grešnika u paklu, sveto trojstvo mi je bilo apstraktno, a pomor egipatske djece u Bibliji me je užasavao. Na red je došla i istorija, učili smo porodično stablo Nemanjića, a ja sam se mučio s datumima, imenima i rodbinskim odnosima. Došli smo do otomanskog perioda, učili smo o vjekovnom tamnovanju Srba pod Turcima, gdje se istorija ispreplela sa sadržajem iz čitanke, čitali smo epsku poeziju, Početak bune protiv dahija, Marko Kraljević i beg Kostadin; Turci su prikazani kao okrutni vlastodršci koji ugnjetavaju srpsku raju. Neka imena turskih likova su bila ista kao imena nekih članova moje porodice što mi je pričinjavalo osjećaj nelagode i osjećaj krivice, pitao sam roditelje da li mi imamo neke veze s tim? Objasnili su mi da nemamo, bilo mi je lakše.

Kada smo došli do perioda Drugog svjetskog rata učili smo da su na prostoru Jugoslavije djelovala dva oslobodilačka pokreta – partizanski i četnički. Već sam znao da to nije istina, ali opet trebala mi je ta petica.

Na časovima geografije smo učili u socijalističkom maniru o mnogobrojnim  bogatstvima naše zemlje, rudama, šumama, fabrikama koje već odavno nisu radile, ali su među listovima udžbenika radile punom parom. Nastavnici nisu propuštali priliku da ukažu na moralnu superiornost nas (Srba) i nemoral zapada, nastavnica istorije je jednom prilikom rekla kako je propast Holandije neminovna i da će se ista pretvoriti u zemlju baba, homoseksualaca i narkomana. Prije par godina sam je vidio prestarjelu i bolesnu, dok se Holandija još uvijek ponosno opire moru, sretne zemlje ipak nadžive jednu generaciju.

Postratni sistem vrijednosti je ostao s mojom generacijom, s nešto manje entuzijazma, dok se tiska pred konzulatima EU zemalja za koje su učeni da ih preziru. Patriotizam je lagano hlapio pod korupcijom i klijentelizmom i pokazao se nedovoljno jakim da zaustavi ekonomsku migraciju danas.

Sandro Hergić  je rođen 1990. u Banjaluci, profesor filozofije po profesiji. Bio je aktivan u više nevladinih organizacija bavio se sindikalnim organizovanjem, a kratko je radio i kao dispečer. Povremeni saradnik na Impuls portalu. Živi u Banjaluci.