Dara i Aida kao poziv na sjećanje na žrtve

Regionalni filmovi ratnih tematika često imaju oprečna mišljenja publike. Za jedne, tu se radi o ponovnom otvaranju starih rana i nedopuštanju da se nastavi dalje, a s druge strane stvara se potreba za očuvanjem sjećanja na žrtve bez pretenzije za izjednačavanje ratnih zločina. Upravo na ovaj drugi način bi trebala djelovati kultura sjećanja. Umjetnost je oduvijek bila lakši način učenja o teškoj prošlosti. Iako je često izazivala kontroverzu, davala je slobodu ljudima da je protumače kako hoće. Jer je umjetnost slobodna i tendenciju ostavlja na onoga/onu koji/a gleda. Zbog toga se ova kolumna ne bavi kvalitetom ova dva filma jer za to svakako postoji filmska struka, već je naglasak na žrtvama i porukama koje bi javnost trebala čuti.

Međutim, filmovi Dara iz Jasenovca i Quo vadis Aida? uvijek će za sobom vući osobu koja se mora „opredijeliti“. Možda je to zbog toga što su filmovi izašli u isto vrijeme i tako uzburkali to stanje, no u biti velik je pritisak na generacijama koje su kroz ove filmove po prvi put naučile nešto više o genocidu u Srebrenici ili o ustaškom logoru Jasenovac jer učiti kroz umjetnost može biti i manipulirano. Odgovornost umjetnosti bi trebala biti prikazivanje točnih i provjerenih događaja iz prošlosti bez manipulacije činjenicama. Jer samo takva umjetnost može pomoći našim društvima da se suoče sa ratnom/im prošlostima. Ipak, podijeljeno društvo uporno onemogućava gledanje filma kao umjetnosti i naglašava postojanje katarze samo za svojim narodom, a ne za drugim. To nije čudno s obzirom da oko onih stvari gdje ne smiju postojati podjele, kao što je nabavljanje vakcina protiv koronavirusa, one postoje. Zašto bi onda umjetnost bila izuzetak?

Glumica Milena Radulović javno je podržala nominaciju filma Quo vadis Aida? za nagradu Oscar i tako postala meta govora mržnje te kako to često biva, izdajnica svoga naroda. Je li Milena kao glumica i javna osoba dužna biti subjektivna u korist svog naroda? Je li mora zahvaliti narodu koji je podržao kada je prijavila profesora glume Miroslava Miku Aleksića za silovanje? Je li ta zahvala mora biti dostavljena kroz nacionalnost, ljubomoru prema drugom filmskom djelu koje je sasvim zasluženo dobilo nominaciju?

Nažalost, mladi ljudi konstantno moraju razdvajati zločine svog naroda i drugog. Moraju zažmiriti na umjetnost i gledati film kroz naočale svojeg naroda. A te naočale napunjene su mržnjom, predrasudama i nacionalnošću. Glumica Milena samo je jedan od primjera kako osuda javnosti biva kreirana ako se postupi kao čovjek i umjetnik/ca. Malo Hrvata zna da je i Hrvat bio žrtva genocida u Srebrenici, a također malo ljudi zna da su u Jasenovcu ubijani Židovi i drugi narodi. Ipak, naglašavaju se uvijek dva naroda kao dva neprijatelja i jedna strana istine, u ovisnosti od naroda koji ju prenosi. Žrtva se označava krvnim zrncima, a gubi joj se čovječnost. Ona biva samo predstavnik naroda potlačena od drugog. No, koliko god ovo apsurdno zvučalo, to nije manjak neznanja nego svjesno edukacijsko naglašavanje jednog naroda koji napaja generacije drugog naroda mržnjom. Etnorelativnost bi posebno trebala ulaziti u proces gledanja umjetničkog djela. Tada je najviše potrebno ući u kožu drugoga i posegnuti za kritičkim mišljenjem.

Nasuprot tome, grade se grupe za i protiv, što je standardno u bosanskohercegovačkom društvu. No, ono što ne mogu spriječiti je radoznalost čovjeka da pogleda film. Ponekad sam, u tišini. Jer tada nije bitno tko je režirao film i postoji li propagandna poruka. Tada je bitno ono ljudsko u priči koje ne jenjava iz čovjeka danima nakon što pogleda film. Malo je reći da će politizacija umjetnosti prestati nagradom ili da će natjecanje između ova dva filma, što javnost kreira putem društvenih mreža, biti manje vidljivo godinama nakon. Ipak, potrebno je naglašavati zasebnost umjetničkog djela i odvojenost od mogućeg degradiranja kroz populizam. Aida ili Dara, svaka za sebe nosi poruku između redova koju će iskreni/a gledatelj/ica prepoznati.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementator više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Surađuje s nevladinim organizacijama kao što su Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC), Oštra Nula, i ONAuBIH. Članica je Udruženja “BH Novinari” i dobitnica njihove nagrade za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.