Prešućena opsada Bihaćkog okruga

Kao i svih prethodnih godina  neprimjetno je prošla nedavna vijest o 26. godišnjici početka opsade Bihaćkog okruga. Tek nekoliko kraćih medijskih sadržaja u lokalnim medijima.  Prve asocijacije koje mi bude ovakve godišnjice i prisjećanje na opsadu jesu geleri koji su me promašili za koji centimetar, detonacije granata, pogibije prijatelja, rođaka, poznanika.  Vijest o smrti je bila kao vijest o vremenskoj prognozi. Kratka, hladna, banalna.  Pa i vijesti o pogibiji poznatih i bliskih ljudi su se doživljavali kao nešto normalno i prirodno.  U godinama kada smo možda najosjetljiviji, suočili smo se sa ljudskom destrukcijom  i sadizmom  na najbrutalniji način. 

Ipak, i u takvom vremenu dječija životna volja je  prevladavala sve, pa su se  tako najgore stvari pretvarale u igru. Netom nakon pale granate trčali smo prema mjestu eksplozije kako bi sakupljali vrele gelere koje smo kasnije razmjenjivali kao sličice. Za jedan veći dobiješ par manjih. Kako je rat trajao i igre su postale ozbiljnije. Svakodnevno granatiranje i vijesti o smrti stvaralo je mržnju i bijes. Sa uzbuđenjem smo, nesvjesni mogućih posljedica,  bacali  ručne bombe u rijeku, ponekad bez ičijeg znanja odlazili do prve borbene linije. Imali smo 14, 15, 16, godina i bili smo spremni na sve. U tim momentima i tim godinama strah skoro da ne postoji.  On dolazi kasnije i podmuklije.

Nije mi namjera da opisujem vlastita sjećanja iz ratnih godina jer mnogi  su imali mnogo brutalnija i gora iskustva. Ovo je samo jedan mali djelić onog što se dešavalo tokom opsade koja za medije i javnost u BiH i regiji postoji tek kao neka površna,  svjesno zamagljena informacija.

Da je Bosna i Hercegovina normalna država svi mediji bi 12. juna posvetili barem jednu rečenicu o godišnjici opsade Bihaćkog okruga. Da postoji minimum želje za istinom bilo bi opće poznato da je u Bihaćkom okrugu  (Bihać, Cazin, Bosanska Krupa, Velika Kladuša, Bužim)  oko 200.000 civila bilo pod opsadom nevjerovatnih 1201 dana, od 12.6.1992. do 6.8.1995. godine.  Grad je bio opkoljen i napadan sa strane  Vojske SAO Krajine, Vojska Republike Srpske i Narodne odbrane Zapadne Bosne (jedinica koje su bile pod komandom Crvenih beretki iz Srbije).  U toku okruženja na Bihaćku regiju palo je na desetine hiljada granata. Prema zvaničnim podacima poginulo je ili nestalo 5.000 ljudi. Posebnost Bihaća je i činjenica da je na civilno stanovništvo izvršen i hemijsko-biološki napad o čemu postoji dokazi. U Bihać je u vidu humanitarne pomoći doturena otrovana  hrana. Zbog neodgovornosti institucija ni danas nisu poznate posljedice ovog trovanja. Osim navodnih prekomjernih bolesti raka u Cazinskoj krajini drugih analiza nema.

Značaj opsadi Bihaćkog okruga ne daje niko, pa tako ni institucije i javnost u samom Bihaću, barem ne na način koji bi bio dostojan ovakve godišnjice. Dugogodišnje medijsko ignorisanje  postiže svoj cilj. Kada bi danas napravili anketu u zemljama regije, pa i u  BiH, o opsadi Bihaćkog okruga, vjerovatno da većina ispitanika ne bi bila u stanju izgovoriti jednu smislenu rečenicu.

Trogodišnje iživljavanje i skoro svakodnevno granatiranje  civila Bihaćkog okruga ostalo je u sjenci javnih diskusija o „aktuelnijim temama“: operaciji Oluja Hrvatske vojske koja je prekinula opsadu Bihaća i vojnim uspjesima 5. Korpusa ARBiH nakon toga.  Prve asocijacije na Bihać i rat, koje su nametnuli mediji i online rasprave  su  osvajanje/pad  krajiških općina, Peti Korpus, general Atif Dudaković, Oluja,  šverc,  protjerivanje Srba iz SAO Krajine. Na webu se mogu naći samo dva teksta o ovoj temi. Tekst bihaćkog novinara Mirze Sadikovića i Dragana Bursaća, kolumniste Buke i Aljazeere.[1] Pisati i baviti se opsadom Bihaćkog okruga za regionalne i Sarajevocentrične medije jednostavno nije dovoljno zanimljivo i vrijedno pažnje.

 S druge strane, pojedini mediji poput RTRS-a nisu se nikad ni pokušali pomjeriti  od davno zacrtanog propagandnog izvještavanja i prići ovoj temi  ljudski i činjenično. Medijsko ignorisanje prati i ignorisanje državnih institucija.  Cazinska Krajina je  poslije rata, kako u ekonomskom, političkom, kulturnom, tako i u procesima suočavanja sa prošlošću zapostavljena i zaboravljena.  Mnogobrojni nvo projekti usmjereni na suočavanje sa prošlošću rijetko su se doticali ove regije. Bezbrojni simpoziji, moduli memorije, konferencije i okrugli stolovi posvećeni ratnom sjećanju, suočavanju sa prošlošću i tranzicionom pravdom, mimoilaze ovaj dio BiH. Razlozi mogu biti  često i banalni, poput velike udaljenosti od Sarajeva.

Postoje i ozbiljnijniji razlozi. Teško je prihvatiti činjenicu da se brendiranje  i marketing može primijeniti i u sferu kulture sjećanja i da uvede vrijednosne razlike u sjećanju. Urednik Slobodne Bosne Senad Avdić je davno spominjao kako su strani mediji od Sarajeva i Srebrenice stvorili turističke ratne destinacije, dok su druga mjesta u BiH postala potpuno medijski zaboravljena. Kako su strani mediji pravili ratne turističke destinacije, tako su i poslije rata bh. javni i privatni mediji stvarali  ekskluzivne godišnjice i sjećanja. Davanje ekskluziviteta određenim događajima, koji su uglavnom i politički iskorišteni, spriječilo je stvaranje zdravog odnosa prema prošlosti na prostoru cijele BiH i otvorilo mogućnost prekrajanju činjenica i istine.

Na lokalnom nivou situacija nije ništa bolja. Politička rukovodstva nisu uspjela (ili nisu ni imala namjeru) da odaju počast svojim sugrađanima, i da ovoj temi pristupe odgovorno u cilju stvaranja kulture sjećanja, utvrđivanju i širenju istine o opsadi mimo lokalnih okvira. Ne postoji Muzej opsade, memorijalni centar, spomenik, pa ni konkretan i otvoren dijalog o opsadi Bihaćkog okruga.

Ne spominjanje i ne otvaranje kvalitetnih javnih diskusija na većim nivoima ali ni u lokalnoj zajednici o ovoj temi doprinosi zaboravljanju i pogrešnom sjećanju na taj period. Manifestacije kojima se obilježavaju stradanja u Bihaćkom okrugu često se koriste za političku manipulaciju i jačanje političke moći i uticaja. Vjerovatno da ne postoji niti jedan ovakav događaj u BiH kojeg nisu obilježili i politički govori, u slučaju Unsko-sanskog kantona oni se svakako odnose na hvalospjeve o SDA, stranci „koja je spasila Bošnjake i Bosnu“. 

Pamćenje rata u etnički podijeljenom društvu diktirano je iz nacionalističkih ideoloških centara moći. Snježana Kordić u publikaciji „Politizirana sjećanja: borba za teritorij kolektivnog pamćenja“ naglašava da je „ideološkoj propagandi  jako stalo da kroz škole i medije usađuje u populaciju takvu priču o prošlosti koja bi opravdala i čak učinila naizgled neminovnim ono što je u interesu vladajućih nacionalističkih elita. Cilj im je preko onoga što predočavaju kao povijest cementirati dominantnu ideologiju“.[2]

Otvoren dijalog lišen političkih pritisaka koji bi propitivao značaj i ulogu individualnog i kolektivnog sjećanja na opsadu i koji bi širio istinu o opsadi je izostao. Mogućnosti obeštećenja u smislu nastojanja da se žrtvama restituira barem dio ratom uništenog dostojanstva, ponude različiti oblici psihofizičke zaštite i pomoći i simboličke aktivnosti poput javnih izvinjenja, vjerovatno su zauvijek  propuštene

Dijalog izostaje i u svim drugim sferama. Interes građana nikad nije ni bio cilj političkih struktura. Komunikacija koju oni poznaju je samo totalitarna, odozgo prema dole.

A dijalog je bitan iz bezbroj razloga. Kako kaže Goran Božićević u analizi „Rad na suočavanju sa prošlošću“ možda je najvažniji vid suočavanja sa prošlošću  onaj koji okriva uzroke i inicijatore rata: „Otkrivanje ulaganja u rat, tajnim vezama među elitama, navodno neprijateljskih strana. Onaj koji činjenicama sužava prostor lažima i manipulacijama. Onaj koji uklanja tabu teme, dovodi ih u javni prostor i potiče raspravu o njima“.[3]

U nedostatku institucionalnog napora da se ozbiljno pristupi ovoj temi spontano je nastala jedna bitna virtuelna platforma koja se bavi opsadom.  Facebook grupa Bihać Ratne Fotografije broji preko 13.000 članova. Stranica je uglavnom posvećena prisjećanju na poginule pripadnike 5. Korpusa i brzo je postala platforma za suosjećanje i razgovor između ljudi koji dijele istu bol,  koji su izgubili svoje najdraže ili proživjeli neke drugačije traumatične trenutke. Tu pronalaze ono što lokalne i državne institucije nisu ni pokušale da stvore – emocionalnu podršku i empatiju.

Međutim i ovdje se sjećanje koristi da bi se svjesno ili nesvjesno održavala politička podrška jednoj političkoj opciji. Da li kolektivno sjećanje uopšte može biti upostavljeno na ljudskom nivou, lišeno političkih i etnokonfesionalnih konotacija?  Ista ta stranka, čiji poklonici misle da ima ekskluzivno pravo i na sjećanje,  tokom više od 20 godina vladavine u ovom kantonu, za sobom ostavlja teritorij koji se masovno napušta.

Sebičnost, pohlepa i nesposobnost političkih aktera ali i građana koji od takve vladavine imaju korist, koji su dobili poslove ili vječne direktorske pozicije, u ovoj regiji  postigla je ono što se opsadom nije, protjerala je bezbroj mladih, mnoge od njih zauvijek. Kombiteks, Krajina metal, Žitoprerada, Polietilenka..kompanije su koje su zapošljavale hiljade ljudi. Uništene su poslijeratnom privatizacijom pod vlašću SDA. Nepravda počinjena u skorijoj prošlosti sa svih spomenutih nivoa ozbiljno utiče na naš individualni i grupni identitet. Utiče na način da na kraju, odlazak iz ovog i ovakvog društva postaje jedina nada.

Adis Šušnjar je novinar i izvršni urednik portala inforadar.ba. Predsjednik Udruženja za medijski aktivizam (UMA). Magistar Novinarstva. Radio je kao novinar u različitim medijima, uređivao bilten E-novinar i radio kao koordinator za projekte u Udruženju BH novinari.


[1] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/sutio-sam-dok-je-bihac-granatiran

http://balkans.aljazeera.net/blog/dan-kada-je-sloboda-stigla-u-bihac

[2] Interdisciplinarne učionice 2016.godine – Politizirana sjećanja: borba za teritorij kolektivnog pamćenja, Sarajevo 2017.

[3] Rad na suočavanju sa prošlošću, Dokumenta, Centar za suočavanje sa prošlošću, Zagreb, 2012/13.