Kad god neko spomene akciju „Oluja“ i egzodus Srba iz Hrvatske, a spominjalo se to ovog avgusta, mnogo puta, sjetim se jedne majušne plavooke djevojčice.
Ulice Banjaluke, pa i uličica u predgrađu gdje sam tada živjela, bile su preplavljene automobilima i traktorima s izbjeglicama. Iz jednog automobila istrčao je unezvijereni mladi otac, s djevojčicom u naručju.
– Ljudi, pomagajte, dijete mi je bolesno – zavapio je.
Neka mi Bog oprosti, ali ne mogu se sjetiti njegovog imena. Ni prezimena, ni imena njegove supruge i tašte. Sjećam se samo imena djevojčice. Zvala se Milica. I datuma se sjećam. Bilo je to 8. avgusta 1995.
Djetetova glava, zajapurena od temperature, klonula je u tatinom naručju, a on je u očaju ponavljao: „Dijete mi je bolesno, ljudi!“
Čestiti Banjalučani su se, skriveni iza spuštenih zavjesa, pravili da ništa ne vide i ne čuju.
Moja rođaka, pedijatrijska medicinska sestra, istrčala je iz dvorišta, spustila ruku djevojčici na čelo, pa tati na rame.
– Ne bojte se, vjerovatno je u pitanju prehlada ili sunčanica. Bolnica je tu blizu. Poći ću s vama. Imate li goriva u autu – pitala je. Gorivo se tih dana plaćalo krvavih sedam njemačkih maraka za litar. I nije ga bilo na pumpama.
I tako je trogodišnja Milica otišla doktoru. Dijagnoza: upala krajnika. Nikakvo čudo, dijete se po nesnosnoj avgustovskoj vrućini danima zlopatilo u izbjegličkoj koloni, u pregrijanom automobilu.
I tako su se Milica i njena porodica – mama, tata i baka, obreli u našoj kući. Jedva smo ih nagovorili da ostanu kod nas bar nekoliko dana, bar dok dijete ne ozdravi. Pristojan neki svijet, čak ni u takvoj muci nisu htjeli da „budu na smetnji“. Prosto su nas „nervirali“ svojom učtivošću. „Možemo li se poslužiti kupatilom, nećemo dugo?“ „Da li bi bio problem da telefoniramo, samo kratko, da se javimo rodbini, platićemo?“ I sve tako.
Došli su iz Dvora na Uni. Tata policajac, predratni, školovani policajac, naučen da radi po zakonu, da štiti i služi zajednici. Majka knjigovođa. Baka učiteljica u penziji. Dakle, ljudi od reda, nikakvi „brđani“, „odmetnici“, „pobunjenici“. Baka nam je popeglala sve košulje po kući da nam se „nekako oduži“ za dva kauča na rasklapanje, na kojima su, konačno, mogli da prespavaju kao ljudi u čistoj posteljini. A i lakše joj je bilo, kad nečim zabavi ruke da ne misli o propasti koja ih je snašla.
Majka je plakala.
– Ne mogu shvatiti, šta to bi! Samo se odjednom pronio glas: „Idu ustaše, bježite!“ I gotovo. Da smo ostali bar još dan, da smo pokušali … – ponavljala je nesretna žena.
Dobro je što nisu ostali „još dan“. Jer, dan nakon što je kolona prešla Unu, u dvorište škole, u kojoj je Miličina baka zaradila penziju, dovedeni su nemoćni psihijatrijski bolesnici. I tu pobijeni.
Mala Milica se brzo oporavila. Trčkarala je oko kuće i igrala se s djecom. Uzalud smo molili njene roditelje da ostanu kod nas. Otišli su dalje, prema Srbiji. Htjeli su da budu što dalje od rata.
Mala Milica je rođena u Republici Srpskoj Krajini. Imala je rodni list s pečatom: opština Dvor na Uni, Republika Srpska Krajina.
Republiku Srpsku Krajinu je oduvala hrvatska vojno-redarstvena akcija „Oluja“. Kao i 200 000 njenih stanovnika. Četiri godine su vlasti u „matici Srbiji“ ubjeđivale tamošnji narod da „Republika Srpska Krajina nikad neće biti dio Hrvatske“. Tako je, recimo, 1993. govorio čak i aktuelni predsjednik Srbije, u to vrijeme mladi kadar Šešeljevih radikala, Aleksandar Vučić.
Ako ćemo pravo i pošteno, ta nesrećna republika, bila je (para)država u međunarodno priznatoj državi Hrvatskoj. I trajala je dok je režimu Slobodana Miloševića bila potrebna. A kad je „Krajina pala“[1], a Krajišnici otjerani u progonstvo, Srbija je zaćutala. Ako ćemo pravo, ćuti i danas.
Mala Milica je, dakle, tog avgusta 1995. bila dijete bez domovine i bez državljanstva. Gdje je i kako provela djetinjstvo, nakon što je s roditeljima sjela u automobil i krenula „dalje prema Srbiji, što dalje od rata“? Koliko je dana i mjeseci provela u kolektivnom izbjegličkom centru? Koliko puta se selila, dok njeni roditelji nisu našli posao i skućili se? Gdje je išla u školu? Da li su je djeca prihvatila ili su joj se izrugivali zato što je izbjeglica i što nije „njihova“? I gdje je danas? Ima li domovinu? Koji je grb na njenom pasošu?
Milica je danas odrasla djevojka. Nadam se da je srećna. Nadam se, ali ne znam. Ne znam kraj ove priče.
Život je namjestio da tačno 25 godina nakon Milice upoznam baku Đuju. Baka Đuja je izbjeglica iz Sunje na Baniji. Ispostavilo se da je u drugoj izbjegličkoj koloni Unu prešla istog dana kada i mala Milica s početka naše priče.
Srela sam je u avgustu 2020. ispred javne kuhinje u Banjaluci. Sitna starica, zgrčena i pognuta skoro do zemlje, vukla je cekere s hljebom i uljem „iz donacije“ i kanticu sa čorbom. A onda je prešla ulicu i sjela na gajbicu na ulazu u malu pijacu da prodaje suncokrete iz svoje bašte.
– Moram, kćeri, da zaradim bar dvije – tri marke, za lijekove – rekla je baka Đuja. Ima 83 godine i bolesnu kičmu.
Kad je završila s prodajom i tutunula u džep svoje dvije – tri marke, pokupila je cekere i kanticu i krenula na autobus. Pa se vozila, sve tamo do dalekog predgrađa, pa onda pješice uz brdo do kućice, koju je na jedvite jade skrpila od donacija za socijalno ugrožene izbjeglice i od mršave pomoći svoje djece, rasute po bijelom svijetu.
Kada je prije 25 godina bježala od „Oluje“, Đuja nije bila baka, nego zdrava snažna žena u najboljim godinama. Pokazala mi je, s ponosom, svoju iskrzanu vojnu knjižicu. Bila je pripadnica Srpske Vojske Krajine.
– Spasavala sam ranjenike, šta bi drugo žena radila u vojsci. Spasila sam i jednog Hrvatića. Sunce moje, bio je ranjen, blijed kao krpa, vojnik, a dijete. Kad sam tražila da ga smjeste u bolnicu, galamili su na mene, vele, braniš ustašu! A ja velim, nije ustaša, nego ranjenik! Nisam ga dala, i on je nečije dijete. I na kraju dođe komandant brigade i naredi: „Vodite ga u bolnicu u Petrinju“. Nadam se da je priživio – prepričava baka Đuja svoje ratne dane.
Kad je izbjegla, kaže, bilo joj je gore nego u ratu. Ostala je bez ičeg. Zaposliti se nije mogla, ko će primiti ženu sa sela, bez ikakve škole i još izbjeglicu, koja je prevalila pedesetu. Godinama se potucala po izbjegličkim kampovima, često i gladovala. Ali sad joj je, kaže, dobro. Ono, istina, sama je. I bolesna je. Ali ima svoju kućicu i svoje suncokrete i obrok u javnoj kuhinji.
Milkica Milojević novinarka i aktivistkinja iz Banjaluke. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu 1987. i stekla zvanje diplomirane politikologinje. Novinarstvom se bavi od 1988. Radila kao novinarka i urednica u više štampanih i elektronskih medija.
Polja rada i aktivizma: socijalne teme i ljudska prava, uključujući rodnu ravnopravnost, prava djece, osoba sa invaliditetom, LGBT osoba i drugih marginalizovanih grupa.
Dobitnica novinarske nagrade „Srđan Aleksić“ (2012.), specijalnog priiznanja UNICEF u BiH (2017), te godišnje nagrade Parlamentarne skupštine BiH za doprinos rodnoj ravnopravnosti (2014). Koautorka „Priručnika za izvještavanje o marginalizovanim grupama“ ( sa D. Dardić, Banjaluka, 2010.). Od 2009. do 2016.bila je predsjednica Udruženja/Udruge BH novinari. Danas zaposlena u dnevnim novinama „EuroBLIC“ u Banjaluci.
[1] Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=XtR4Ip-aEQU
