Foto: Ljupko Mišeljić (snimak ekrana)

Ne znam da li ste i kad posljednji put gledali predstavu u dječjem pozorištu. Ukoliko ste ikada, primijetili ste da publiku čini grupa koja ne propušta priliku da se izjasni o slikama koje i jesu namijenjene da izazovu reakciju. Oni/e koji su spram tih fotelja vladari jednog moćnog carstva, dominanti jer mogu činiti grupu kao individue. Primijetili ste i da postoje pojedinci koji potiskuju svoje a utiču i na artikulaciju reakcija djece. A postoje i treći, oni koji idu korak dalje, koji misle da njihovo ššššš treba biti saglasje proizvedeno između grupe individua i pojedinaca. Saglasje da je šššš ono što ipak ne remeti ni kreiranje slika/prizora, ni saglasje da o tom ne treba biti riječi. Kao dobrovoljni, prekovremeni, takoreći volonterski rad na poziciji koju imaju: očuvanje reda i mira u dječjem teataru.

Kada general Ratko Mladić obznani „oslobođenje“ Srebrenice koju poklanja srpskom narodu, sve te pozicije postaće ujedno i Aidine, u događaju koji tek može da posmatra. U događaju u kome njena uloga više nije tek prevodilačka, već po svemu i ona ulogu koju su imali praepositi curiozitati, trčeći da prenesu vijest o sukobu, borbi, izviještaj s bojišta.  Kome i kakvu poruku prenijeti – to je Aidino “Quo Vadis”, jedina uloga koja joj je dozvoljena ili jedini sukob koji je zaista njen. Usud dat ženi koja u svom gradu mora da čuje i prevede riječi UN oficira koji se brinu za njenu bezbjednost. Vojske koja će spasiti svoj kadar i svoje oružje, ali…Šta će biti poslije i kako će biti poslije onog što je Aidi evidentno čak i kad sumnja u posljedičnost prevoda riječi visokog oficira UN: napustite bazu u grupi po pet. Jedan čovjek, dva čovjeka, tri čovjeka, četiri čovjeka, pet ljudi…I zbog čega ona nema pravo da pregovara sa generalom Mladićem?

U konačnici, ključna pozicija filma bila bi pitanje kada i gdje danas Srebrenica živi u punom potencijalu izgleda, funkcije i namjene svog javnog prostora za susret i okupljanje najšire zajednice. Ne isključivo onoj koju čine samo ljudi identitčnih navika, običaja, rutina, etničkih grupa. Ili samo gradovi u kojima ŠŠŠŠŠ nikad ne spava, u kojima je Quo vadis, res publicum? sasvim legitimno pitanje, a odgovor jednako nepoznat. Kao muzej sa fundusom sjećanja i arhivom pamćenja podjednako zatvorenim,  za užu grupu i za širu javnost. Ne zbog toga što je ovo prvi bh. film nastao po motivu istinite priče o genocidu u Srebrenici. Ne čak ni zbog toga što je riječ o prvom filmu u kojem glumac interpretira riječi generala Ratka Mladića, o čijoj smo autentičnosti i vjerodostojnosti već svjedočili u televizijskom formatu. Ne čak ni zbog pitanja kakva je ta interpretacija. Ni zbog njegove prvostepene doživotne presude za genocid u Srebrenici i ratne zločine. Već upravo zbog Aidinog “Quo Vadis” i odgovora na koje će publika ‘legitimno’ odgovoriti. Sram zbog uslova trenutnog “suživota” kao srdžba zbog života “jednih” pored “drugih”, ili sterilni utisak o poslovičnim uslovima kohabitacije.

Kako danas komšije i sugrađani gledaju Aidu, dok prati dječji nastup, priredbu pripremljenu za roditelje? Kako Aida posmatra dječji nastup i kakve su njene reakcije na dječje interpretacije pokreta navodno odraslih, pokreta koji u njenoj memoriji mogu biti upisani i kao njeni, baš tog 11. jula 1995. godine?

Privatan je, individualan utisak, premda ne posve lično ili pitanje intime jedne osobe, da li u odgovoru na ta pitanja uslovljeni širenjem informacija kroz vrijeme, rastankom i spajanjem s identitetom, zajedničkim navikama i rutinama. Ipak, posve je javno pitanje da li je ta pozicija uslovljena odnosima prema teritoriji koja može biti prostor okupljanja za najširu zajednicu, uz svu zamrznutost informacije u prostoru grada kao memorijabilije. Grada u kome mnogi čekaju da građevinske mašine iskopaju zemlju u kojoj će biti ostaci njihovih najbližih, koje će potom tražiti i prepoznavati po odjeći i predmetima koje su posjedovali.

Quo vadis, Aida” neće prikazati sliku grada kao prostora u miru, ni onu koju može zabilježiti satelit ni onu koju može obilježiti dron. To ne znači da ne prikazuje Srebrenicu u miru, naglašavajući poruku da obrazovanje možda i jedino daje sasvim izvjesnu, vedru budućnost. Da li budućnost mladih koji u igri oponašaju odrasle ili budućnost u kojoj igra stvara okolnosti za susrete svih generacija, radosnu gradsku svečanost.

Da li je ta gradska svečanost privid tolerantnog “suživotizma”, da li je događaj nastao kao odgovor na fenomen jednog ponašanja naučenog u rastanku s identitetima komšije, sugrađanina i(li) stečenog za potrebe pripadnosti nekoj većoj, dominantnijoj grupi? U razmišljanju o bliskosti mjerenoj stotinama godina zajendičkog “mi”, o blizini koja se artikuliše nekolicinom prostora namijenjenih za ekskluzivni susret tog “mi” –  pitanje je ko još razmišlja o gradu, kao rezultatu, svjedočanstvu tog “mi” u prostoru i vremenu. Pa ako se i pomisli o gradu kao informaciji koja se širi, ostaje opet pitanje ko na tu informaciju ima ekskluzivno pravo: budućnost ili prošlost? Za koga i za šta postoji sve što je zatečeno jutros?

Baš u tom smislu “Quo Vadis, Aida” prikazuje priču o ženi koja od cjelokupne svojine danas ima tek stan i fotografije, kako memoriju na jedno blisko, ljubavlju stečeno mi. Priču o Aidi koja danas učestvuje u artikulaciji novog, učenog “mi”, “mi” u igri i susretu u kojima istovremeno postoje i “ja” i “mi”. Baš u tom stečenom prostoru i vremenu, koji po svemu nisu više od prošlosti s kojom se mora suočiti.

Ljupko Mišeljić (1996) je freelance novinar.