Ni tri decenije poslije ne postoje ni približni podaci o broju Roma i Romkinja, žrtava ratova devedesetih godina na Balkanu. Situacija se u ovom pitanju ne razlikuje u pojedinim državama Zapadnog Balkana, a koliko je stradanje pripadnika romske zajednice zanemareno, svjedoči poražavajući podatak da je samo jedan masovni zločin nad Romima u Bosni i Hercegovini dobio sudski epilog.

Razgovarao: Miljan Kovač

O ovom problemu je nedavno na panelu u organizaciji Foruma ZFD i Inicijative mladih za ljudska prava Srbije, održanom u Mostaru, govorio i istraživač Rasim Ibrahimagić. On je u sklopu projekta istraživanja stradanja Roma u proteklom ratu, koji provode ove dvije organizacije, angažovan na istraživanju stradanja pripadnika ove zajednice na tlu Bosne i Hercegovine.

„Mislim da će ovo početno istraživanje zapravo biti neka vrsta mapiranja sa nekim ključnim problemima koje ćemo da utvrdimo ili sa nekim značajnim slučajevima koji mogu poslužiti kao studija slučaja, da prikažemo kako i na koji način se stradanje Roma  zapravo desilo“, kaže Ibrahimagić s kojim smo obavili interesantan razgovor.

Impuls: Koliko je do sada problematika stradanja Roma uopšte obrađena?

Možemo vidjeti da se zapravo veoma mali broj ljudi bavio ovom tematikom. Imamo određene podatke kada govorimo o Drugom svjetskom ratu, a i to je na veoma, veoma niskom nivou. Međutim kada govorimo o proteklom ratu, zapravo jako malo informacija imamo, naročito u Bosni i Hercegovini, dok u Hrvatskoj imamo nešto malo više podataka.

Možda je to, na neki način, bila i tabu tema, s obzirom da kada govorimo o ratu u BiH različiti su narativi. S jedne strane govorimo o agresiji, s druge strane govorimo o građanskom ratu, s treće strane govorimo o dvostrukoj agresiji, s četvrte strane govorimo i o dvostrukoj agresiji i o građanskom ratu… U toj situaciji je stradanje jednog naroda koji se ne uklapa u te narative ostalo potpuno zanemareno i mislim da možda u tom leži ključ problema zbog čega nemamo još uvijek relevantnih podataka, kada govorimo o stradanju Roma u Bosni i Hercegovini.

Postoje li bar okvirni podaci o tome kolike bi mogle biti razmjere broja romskih žrtava?

Ne postoje, ali zato postoje neki drugi razlozi. Zvanične institucije koje raspolažu informacijama o stradalima u Bosni i Hercegovini, ne raspolažu tim informacijama u smislu da se etnička pripadnost žrtava navodi, pa nemamo tu vrstu klasifikacije.

Imaju li romska udruženja i ona koja okupljaju porodice žrtava neke relevantnije podatke?

Tu dolazimo do sljedećeg problema. Nažalost, govorimo o zajednici koja zbog negativnih iskustava iz prošlosti nije spremna da javno i otvoreno govori na temu svog stradanja i to se pokazalo i kroz ovaj proces istraživanja – da imamo veliki broj ljudi koji nisu spremni da govore na tu temu. Oni, možda, naznače da se nešto dešavalo, ali nisu dakle spremni da javno o tome govore. Mislim da u tom kontekstu zapravo imamo problem kako da suštinski dođemo do bilo kakve procjene.

Što se tiče samih institucija, prije svega tužilaštava, imamo li tu ikakav rezultat?

Nažalost, ni tu nemamo rezultata. Mi tu imamo samo jedan konkretan slučaj, kada govorimo o stradanju Roma u Bosni i Hercegovini, koji je imao svoj sudski epilog i to ne u Bosni i Hercegovini već u Srbiji. Govorimo o selu Skočić kod Zvornika, svi drugi slučajevi su ostali negdje zakopani u svojim lokalnim kontekstima i zajednicama i ono možda što se pokazalo kroz ovaj proces istraživanja da ima različitih pojedinačnih slučajeva u različitim lokalnim zajednicama gdje se desilo stradanje pripadnika romske zajednice, međutim, to dalje nije tretirano u smislu nekog procesuiranja.

S jedne strane nemamo nikakvu procjenu o tome koliko i o kom broju žrtava možemo govoriti. S jedne strane zato što institucije ne vode takvu vrstu evidencije, s druge strane imamo to opravdano nepovjerenje romske zajednice da govori slobodno na tu tematiku. Dolazimo u situaciju da ne možemo iznijeti nikakav relevantan podatak.

Moram čak i reći da ako govorimo čak i o pitanju koliko uopšte Roma živi u Bosni i Hercegovini, a to je valjda neki podatak kojim bismo trebali raspolagati, mi i tu zapravo imamo samo određene procjene. Po zadnjem popisu u BiH to je nešto oko 12 hiljada i nešto osoba koje su se izjasnile kao pripadnici romske zajednice. S druge strane, imamo procjenu Vijeća Evrope koja je rađena samo godinu dana prije popisa stanovništva, koje daje procjenu da je to negdje oko 58 hiljada osoba.

Možemo li napraviti poređenje s podacima popisa iz 1991? Šta nam to govori?

Teško je i tu napraviti poređenje, upravo iz razloga što romska zajednica zbog konteksta u kojem je živjela nije se osjećala slobodno da iskaže svoju etničku, odnosno nacionalnu pripadnost. Međutim, mi vidimo od popisa 1961. godine, od kako Romi zakonski imaju pravo da se izjasne kao Romi, da iz popisa u popis taj broj raste. Ono što je interesantno jeste da, ako gledamo popis 1991. imamo oko 10 hiljada Roma, onda 2013. oko 12 hiljada. A kada pogledamo druge zajednice u BiH, i to ove većinske, njih je manje u odnosu na prethodni popis.  Hoću da kažem da možemo pretpostaviti da je prije devedesetih, prije rata, taj broj bio znatno veći, a naravno da je danas taj broj stvarno veći, iako zvanična statistika ništa nije pokazala.

Dakle, ako govorimo o procjeni koliko Roma živi u Bosni i Hercegovini, čak su i domaće institucije u jednom periodu nakon rata radile određenu procjenu putem centara za socijalni rad i to je bio jedan sveobuhvatan projekat da se dođe do toga kolika je ta zajednica zapravo, a svjesni smo da ne možemo ni taj broj da utvrdimo, a kako onda da utvrdimo tačan broj stradalih. Imamo neke prethodne korake koje bismo trebali da uradimo prije nego uspijemo doći do ovog pitanja stradanja. Nažalost vidimo da neki procesi još nisu ni započeti.