Osim ličnog, postoje još najmanje tri načina kako se možemo sjećati rata. „Prva vrsta teži pomirenju s nekadašnjim neprijateljem, ublažavanju sukoba, i stoga je inkluzivna. Druga služi nacionalnom samopotvrđivanju s isključivanjem neprijatelja, stoga je nepomirljiva i isključiva. Treća je usmjerena na obranu od stvarne ili umišljene prijetnje i na izravnavanje starih računa – zato je isključiva i na agresivan način defanzivna.“[1] Iako nam se, gledajući svakodnevno vijesti ili slušajući predizborne govore političara i političarki može činiti da drugi i treći način prevladavaju, prva vrsta sjećanja na rat prisutna je u BiH, Hrvatskoj i Srbiji posljednjih 20 i više godina, a uporedo s njom teče i zanimanje za prošlost i sjećanje s dominantnim ženskim i lokalnim narativom. Ovakvu vrstu pamćenja umjetnice, aktivistkinje i autorice o kojima će biti riječi doživljavaju „kao dužnost, a ne više spontanost“, kako Pierre Nora objašnjava pamćenje koje je osvojila historija.[2]
Iako je tema ovog teksta nekoliko umjetničkih intervencija nastalih tokom prethodne dvije-tri godine čije su autorice žene, nepravda bi bila makar samo ne spomenuti imena nekoliko umjetnica koje su se različitim formama borile protiv zaborava, suočavale se s prošlošću, bavile se identitarnim pitanjima. Naprimjer, neki od radova hrvatske umjetnice Sanje Iveković živim drže sjećanje na žene progonjene u Drugome svjetskom ratu; fotografije, instalacije i druge umjetničke forme Šejle Kamerić njeni su društveni, kritički ili intimni komentari, pored ostalog, i na rat u Bosni i Hercegovini; video rad iz 1998. godine „Ja sam Milica Tomić“[3] pokazuje kako se identiteti grade u sprezi komplikovanih mehanizama, antagonizama i raskoraka, ili riječima autorice: „Kako da strašno veruješ u nešto, a da ti telo govori nešto sasvim drugo.“[4]
Intervencija je akcija koja direktno mijenja zatečeno stanje ili neki proces, a nekoliko umjetničkih intervencija koje su tema ovog teksta kao uspješne hirurške intervencije pomažu tkivu naše svakodnevice da se izliječi. Sve odabrane izložbe imaju veze sa ženama i žene su im autorice. Nastale su u približno isto vrijeme, povezuju više generacija žena, prikazuju direktna iskustva žena: majki Srebrenice, žena žrtava seksualnog ratnog nasilja, žena borkinja, mirovnih aktivistica, ali i žena iz Antifašističkog fronta žena (AFŽ). Ima li smisla povezati ove izložbe? Ima, jer sve zapravo pričaju različite dijelove iste priče. Od AFŽ-a i šta je nama naša borba dala, preko umjetnice iz Beograda koja radeći svoju intervenciju čini „čin građanske hrabrosti“ u srbijanskom kontekstu, te izložbe o djeci koja su rođena iz silovanja u BiH koja otvara tabu temu i također remeti neki poredak, do jedne izložbe koja pokazuje svakodnevne mirotvorske priče žena, ali i izložbe koja pokazuje ratničko lice žena. Šta povezuje ove intervencije? Sve se one zasnivaju na narativima koji su suprotstavljeni, u manjoj ili većoj mjeri, dominantnim narativima okruženja u kojima su nastajale. To može biti jedan od motiva za stvaranje ovih djela. Riječ je o izložbi Jelene Jaćimović ArchiWar: Priče i sećanja o genocidu u Srebrenici, izložbi o djeci rođenoj zbog rata u Bosni i Hercegovini Breaking free, čija je koautorica Ajna Jusić, izložbi Mir sa ženskim licem, koja je nastala saradnjom mirovnog pokreta „Mir sa ženskim licem“ i Foruma Civilna mirovna služba (forumZFD), izložbi odabranog materijala iz Arhiva antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije koji je Udruženje za kulturu i umjetnost „Crvena“ sakupilo posljednjih deset godina Šta smo započele, vi završite… – AFŽ 1942,te izložbi Žene borci Armije Bosne i Hercegovine, koja je nastala u saradnji Udruženja „Žene borci 92-95”, Arhiva Federacije BiH, JU Arhiv USK-a i JU Muzej Tešanj.
Derridina misao da „arhiviranje proizvodi događaj u istoj mjeri u kojoj ga bilježi[5]snažno se može povezati s namjerom izložbe „Šta smo započele, vi završite… – AFŽ 1942“, koja prikazuje posebno odabrani materijal iz Arhiva antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije koji je Udruženje za kulturu i umjetnost „Crvena“ prikupilo tokom posljednjih deset godina.[6] „Crvena“ je feministička i lijevo orijentirana organizacija iz Sarajeva koja se posljednjih desetak godina, pored ostalog, bavi i arhiviranjem historijskih dokaza „o radu i djelovanju Antifašističkog fronta žena Bosne i Hercegovine, učešću žena u Narodnooslobodilačkoj borbi i izgradnji socijalističke Jugoslavije. Arhiva ima za cilj motivirati naše nove borbe, na frontovima koje trebamo utvrditi, u brojnim bitkama koje trebamo izvojevati. Revolucija se dogodila. Započnimo još jednu!“[7] AFŽ je ukinut nakon samo jedanaest godina rada, a njegovu misiju su trebale nastaviti republičke ženske organizacije.[8] Tim „Crvene“ je s Centrom za kulturu Bosanski Petrovac postavio izložbu upravo na mjestu gdje je 6. i 7. decembra 1942. godine formalno uspostavljen AFŽ Jugoslavije. Osim arhivske građe, na izložbi je predstavljen i vez „AFŽ, nezavršen rad“ koji je radilo dvadeset žena u Berlinu i Sarajevu i koji je izrađen posebno za ovu izložbu. Andreja Dugandžić objašnjava: „Vezena poruka iz prošlosti pokušava tkanjem povezati vrijeme danas i davno izgubljenu prošlost. Vez tako postaje izraz nade, koju je AFŽ materijalizirao, da žene skupa mogu skrpiti svijet i držati ga na okupu. Činjenica da je on nezavršen simbolički podcrtava da pitanja koja je AFŽ onda otvorio još uvijek ne mogu biti smatrana zatvorenim.“[9]
Izložba Jelene Jaćimović, koja također nosi pojam arhiva u svom nazivu, „ArchiWar: Priče i sećanja o genocidu u Srebrenici”,[10] i kako piše na stranici na kojoj se izložba može pogledati, nastala je kao vid otpora protiv dominantne politike sjećanja u Srbiji zasnovane na nacionalizmu i militarizmu koja se ogleda u negiranju ratnih zločina i genocida koji je počinila srpska strana u ratu, glorifikaciji osuđenih ratnih zločinaca i vojske, kao i instrumentalizaciji srpskih žrtava. Autorica izložbe je mirovna aktivistkinja iz Beograda koja je bila učesnica Marša mira[11] 2022. godine i koju je direktno inspirirala priča Amre Begić Fazlić, „žene koja je preživela genocid u Srebrenici i koja radi u Memorijalnom centru Potočari, čiji su otac i deda ubijeni u julu 1995. godine. Njena priča o snu u kome traži kosti svoga oca, o bebi Fatimi, najboljem drugu, komšijama, porodici, naviknutosti na smrt, ocu i Srebrenici jedno je od mnogih ličnih iskustava koja se moraju saslušati i nikad ne zaboraviti“.[12] Izložba kroz crteže/ilustracije i rečenice prikazuje lične priče, kroz autoricinu intervenciju, iz arhiva sudskih dokumenata, video materijala, fotografija, kao i priča koje Memorijalni centar Srebrenica i dalje sakuplja.
Izložba „Mir sa ženskim licem“ rezultat je saradnje i nastojanja ženskog mirovnog pokreta „Mir sa ženskim licem“ i Foruma Civilna mirovna služba (forumZFD) da u procese suočavanja s prošlošću i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini (BiH) integriraju žensku perspektivu i predstave žensku stranu priče o preživljavanju i prevazilaženju posljedica rata. Na pitanje zašto je važno imati izložbu koja govori o ratu iz perspektive žena, Radmila Žigić, koordinatorica inicijative “Mir sa ženskim licem”, u okviru koje je izložba i nastala, kaže: „Zbog jednostavne činjenice da žene čine 50 posto stanovništva. Živimo u patrijarhalnom društvu, u kojem se o velikim historijskim događajima govori iz perspektive muškaraca, posebno vojnika i političara. To nije specifično za Bosnu i Hercegovinu, već se dešava i u drugim zemljama.“ Radmila dalje podsjeća da je najmanje milion žena moralo napustiti svoje domove tokom rata, da su mnoge bile žrtve seksualnog nasilja, i da je oko deset hiljada žena ubijeno. „Ovi podaci, ali i pojedinačne sudbine, trebaju biti dio našeg sjećanja. Historija pripada svima, uključujući i žene.“ Izložba prikazuje građanske aktivistkinje i tako razbija stereotip žena kao pasivnih žrtava rata.[13]
Ajna Jusić i Udruženje „Zaboravljena djeca rata“ napravili su izložbu o majkama i njihovoj djeci rođenoj zbog rata u Bosni i Hercegovini. Izložba „Breaking Free“ postala je međunarodno prepoznata,[14] a inspirirana je dugom borbom i snagom djece i pričama njihovih majki. Na izložbi su predstavljene fotografije djece koja su danas u kasnim dvadesetim godinama, a koja su začeta i rođena kao posljedica ratnog seksualnog nasilja. Na fotografijama su i djeca pripadnika mirovnih misija Ujedinjenih nacija i djeca humanitarnih radnika koji su bili angažirani u BiH, kao i njihove majke. Ajna Jusić je objasnila da su „pripadnici mirovnih misija UN i humanitarni radnici došli u BiH ne bi li postavili određenu strukturu za mir i da bi pomogli, ali da su neki od njih, iako to nisu smeli, kroz dobrovoljne i nenasilne veze, ali i kroz seksualno nasilje, stvarali potomke koji su ostali potpuno nepriznati, sa velikim kulturološkim problemima i identitetima koji nisu bili jasni“.[15]
Izložba „Žene borci Armije BiH”[16], koja je bila postavljena povodom obilježavanja Dana Armije RBiH, na 30 panoa je prikazala 183 novinska članka i dokumenta iz fondova, kao i 204 fotografije 40 žena, učesnica i pripadnica Armije RBiH. Izložba ruši veliku predrasudu da su samo muškarci bili na bojištima i podsjeća da se u jedinicama Armije RBiH borilo više od pet hiljada žena, da su mnoge poginule, da su među njima i dobitnice najviših ratnih odlikovanja. Inače, tek je u decembru 2020. godine osnovano udruženje žena pripadnica Armije RBiH pod nazivom Udruženje „Žene borci 92-95“. Na njihovoj Facebook stranici piše da se to udruženje svojim djelovanjem zalaže za čuvanje tekovina učešća žena boraca.[17] U jednom radu od prije deset godina o ženama koje su sudjelovale u vojsci tokom rata u Sarajevu predstavljena su iskustva vojnikinja koje su demobilisane i vojnikinja koje su nakon rata ostale u vojnoj službi. Intervjui su vođeni s pripadnicama Oružanih snaga BiH.[18] Jedan od problema s kojima su se susrele, i to ne samo vojnikinje već i mnoge druge žene, jeste zanemarenost u javnom prostoru, tako da su mnoge žene čija je uloga tokom rata bila bitna danas nevidljive i društveno nepriznate, te im se nakon demobilizacije nije pomagalo da se vrate životu, da pronađu posao i ostalo. Možda i zbog stereotipa da su žene najčešće njegovateljice, liječnice ili mirotvorke, žene koje su se borile na frontu u ratu su nevidljive u javnom prostoru, a njihove potrebe nisu potpuno prepoznate ni u institucijama.
Za kraj ovog, a kao uvod u neki novi tekst, pitala sam Melinu Sadiković[19], koja mi je mnogo pomogla tokom pisanja ovog teksta, da nas sve uputi sasvim kratko u razliku među konceptima „kultura sjećanja”, „politike sjećanja” i „studije sjećanja”, i preporuči nam šta da čitamo:
„Ovdje je teško naći jednostavne odgovore i nema definitivnih, uniformnih definicija. U javnom prostoru, kao i u intelektualnim krugovima u BiH i drugim postjugoslavenskim zemljama, govorimo o (selektivnom) zaboravu, ‘ratovima sjećanja’, suprotstavljenim ‘kulturama sjećanja’, a neki istraživači/ce smatraju da je jedan od uzroka suprotstavljenih stavova u intelektualnim raspravama upravo nedovoljan angažman na razvoju senzibilizirane teorije i metodologije za istraživanje poslijeratne kulture sjećanja i drugih povezanih pojmova, kao i mali broj prevedenih teorijskih i metodoloških radova autora/ica koji su oblikovali ova akademska područja. Jedan od dobrih primjera je Kuljićeva knjiga Kultura sećanja[20] koja nudi kritički prikaz teorijske debate i razvoj različitih naučnih objašnjenja upotrebe prošlosti. Tu su i (prevedeni) radovi Aleide i Jana Assmanna, kao i drugih značajnih autora/ica iz ovog područja, poput Mauricea Halbwachsa, Pierrea Nore, Jeffreyja K. Olicka, Paula Rickoera, Astrid Erll, a dobro je posjetiti i neke web-stranice organizacija koje podržavaju istraživanja i izdavanje publikacija o kulturi sjećanja ili se na druge načine bave pitanjima kulture sjećanja, politika sjećanja i studija sjećanja, poput Documenta[21], Fonda za humanitarno pravo, Friedrich Ebert Stiftunga[22], forumZFD i drugih. A kako individualne ratne traume oblikuju kolektivno sjećanje i postoji li specifična ženska narativnost sjećanja u građenju kulture i politika sjećanja, odgovore daju tekstovi Nirman Moranjak Bamburać[23] i Damira Arsenijevića.“[24]
Razumijevanje manifestacija stvarnosti putem rodnih, mirovnih, radničkih, kulturalnih i drugih studija razvija se saradnjom humanističkih i društvenih disciplina i njihovim stvaranjem interdisciplinarne teorije i praktičnog djelovanja. Ove vrste studija mijenjaju akademiju, kao što djelovanje kroz umjetnost mijenja ljude.
Jasmina Čaušević diplomirala je književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, a naučni stepen magistrice društvenih nauka iz oblasti rodnih studija stekla na Univerzitetu u Sarajevu 2008. godine.
[1] Holm Sundhaussen, „Jugoslavija i njezine države sljednice. Konstrukcija, destrukcija i nova konstrukcija ‘sjećanja’ i mitova“. U: Kultura pamćenja i historija, priredile M. Brkljačić i S. Prlenda. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, str. 277.
[2] Nora, Pierre. 2006. „Između pamćenja i historije. Problematika mjesta”. U: Kultura pamćenja i historija, priredile M. Brkljačić i S. Prlenda. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, str. 29-30.
[3] https://www.youtube.com/watch?v=b1kagFMbQ5k
[4] Milica Tomić: Bili smo tamna avangarda globalnih promena – Portal Novosti
[5] Derrida, J. i Prenowitz, E. (1995). Archive Fever: A Freudian Impression. Diacritics, 25(2), 9-63. Dostupno na: https://doi.org/10.2307/465144, a prevod citata preuzet iz: Renata Jambrešić Kirin, „Rodni aspekti socijalističke politike pamćenja Drugoga svjetskog rata. U: Kultura sjećanja: 1945, Friedrich Ebert Stiftung BiH: 2009.
[6] Više o izložbi pročitajte na: https://crvena.ba/izlozba-sta-smo-zapocele-vi-zavrsite-06-12-2022-bosanski-petrovac/
[7] Web stranica ovog Arhiva je: https://afzarhiv.org/
[8] Preporučujemo za čitanje knjigu koju su uredile Andreja Dugandžić i Tijana Okić Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava koja je dostupna na stranici: http://afzarhiv.org/files/original/6ddd554425a4e713c4adb37d4d8b78dc.pdf
[9] Pročitajte više na: https://bljesak.info/kultura/flash/80-godina-od-osnutka-afz-a-biti-zena-znaci-svakodnevno-se-braniti/408624
[10] https://www.archiwar.com/
[12] https://www.archiwar.com/oizlozbiabouttheexibition
[13] Čitav intervju s Radmilom Žigić dostupan je na: https://dwp-balkan.org/bs/historija-pripada-svima-ukljucujuci-zene/
[14] Tekst Ajne Jusić dostupan je na: https://dwp-balkan.org/bs/generacija-mladi/
[15] O izložbi više možete pročitati na: https: //www.aa.com.tr/ba/balkan/beograd-otvorena-izlo%C5%BEba-breaking-free-o-deci-ro%C4%91enoj-zbog-rata-u-bosni-i-hercegovini/2709934
[16] Više o izložbi možete pročitati na: https://n1info.ba/vijesti/zene-borci-armije-rbih-za-mir-u-drzavi-se-borilo-5-360-pripadnica-os-bih/ kao i na: https://www.novigradsarajevo.ba/news/default/zene-borci-armije-bosne-i-hercegovine-postavljena-u-centru-za-kulturu-i-edukaciju-safet-zajko/
[17] https://www.facebook.com/Zene.borci.92.95
[18] Dautbegović-Bošnjaković, S. (2013), „Zaboravljena dimenzija rata u BiH – vojnikinje“. U: Kojeg je roda sigurnost, Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar, str. 84-85.
[19] Melina Sadiković doktorirala je na Univerzitetu u Brightonu, interdisciplinarna je istraživačica iz Sarajeva. Oblasti njenog obrazovanja i interdisciplinarnog istraživanja su kulturalne studije, kulturalno pamćenje i mirovno obrazovanje.
[20] Todor Kuljić (2006), Kultura sećanja, Beograd: Čigoja štampa. Dostupna na: https://www.academia.edu/9679479/Kultura_secanja
[21] https://documenta.hr/kultura-sjecanja/
[22] https://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/06914.pdf
[23] Naprimjer: https://sveske.ba/en/content/trauma-%E2%80%93-memorija-%E2%80%93-pripovijedanje
[24] Posebno preporučujemo tekst „A public language of grief: Art, poetry, and transitional justice in post-conflict Bosnia“ koji su napisali Damir Arsenijević, Jasmina Husanović i Sari Wastel, i koji je dostupan na: https://tinyurl.com/ma55e83b Ostali tekstovi Damira Arsenijevića mogu se pronaći na: https://scholar.google.com/citations?user=cfJXQ_4AAAAJ&hl=en
