Perspektiva u prošlosti

Ako živite na Balkanu, ponekad ako imate sreće, a često ako je nemate, postanete svesni da u ovom delu sveta ljudi imaju veoma specifične poglede na koncept poštovanja prema ženama. Ta specifičnost se ogleda u tome da se koncept izgleda pomera unazad, a zajedno sa njim i ono što je apsolvirano kao faktička i neotuđiva pozicija.

Hronološki gledano, veći deo Balkana je u nekom trenutku bio ispred svog vremena u pogledu ženskih prava i sveukupnog položaja u društvu, u poređenju sa nekim zapadnim demokratijama, ne samo u to vreme već i danas. Prvi pisani dokumenti koji beleže i potvrđuju učešće žena datiraju iz perioda bogumilstva, što se javlja kao reakcija na društveno raslojavanje koje nastaje usled uvođenja feudalizma i podrške vlasti od strane zvanične hrišćanske crkve između devetog i desetog veka. Ozbiljnije uključivanje žena u političku sferu primećuje se osnivanjem Komunističke partije Jugoslavije (KPJ, 1919) i prvog feminističkog pokreta – Ženskog antifašističkog fronta (AFF, 1942). Godine 1946. žene balkanskih zemalja, u to vreme asistirane u Socijalističkoj Republici Jugoslaviji, stekle su pravo glasa i kandidovanja na političkim izborima. Prvih nekoliko decenija ostale su u senci političkog života, ali sa formalno-pravno priznatim pravima. Značajno učešće žena u antifašističkoj borbi odigralo je presudnu ulogu u relativno ranom prepoznavanju potrebe i davanju jednakih prava u bivšoj Jugoslaviji.

Štaviše, postojali su centri za decu i stare, što je ženama dalo priliku da budu vidljivije u drugim ulogama van uloga majki i domaćica u bivšoj Jugoslaviji. Ovi centri su pružali ključnu podršku zaposlenim majkama koje su mogle da im prepuste brigu o deci dok se one bave karijerom. Štaviše, žene su imale pravo na porodiljsko odsustvo, koje je garantovalo sigurnost posla po povratku na radno mesto. Ovo je olakšalo ravnotežu između posla i privatnog života koja je omogućila ženama da postignu više nego što bi mogle bez takvih struktura podrške.

Pisani dokumenti sugerišu da je pristup abortusu ženama na Balkanu bio dostupan u kućnim ili bolničkim uslovima još u devetnaestom veku. Da je abortus postojao kao praksa u beogradskim bolnicama krajem devetnaestog veka, govore i bolničke fakture za abortuse iz 1858. godine, dok drugi arhivski dokumenti govore da su lekari i 1935. godine ulagali napore da abortus kao postupak izađe iz sive zone i eksplicitno bude dekriminalizovan. Iz ove perspektive, znajući šta se dešava u ovoj oblasti danas, stvarnost uzvraća udarac kao bolan podsetnik da žene možda nikada neće moći da se opuste i pretpostave da mogu da računaju na određeno zagarantovano pravo.

Oblici ženskih udruženja zasnovani na zajedničkom interesu datiraju i pre 1918. godine; postojale su ženske humanitarne, verske, obrazovne i profesionalne organizacije u svim zemljama, sa različitim podelama na osnovu vere i nacionalnosti. Ako su neke od tih organizacija sadržavale feminističke ideje, one su ostajale u drugom planu ili su bile potpuno ignorisane. Bez obzira na neznatan udeo savremenih feminističkih elemenata u ovakvim udruženjima, oni su prisutni bukvalno više od jednog veka. Ipak, javni diskurs 2023. često je preplavljen narativima o tome kako su ženska udruženja bilo koje vrste neorganski proizvodi nastali pod uticajem zapadnih ideologija destruktivnih prema autohtonim idejama i vrednostima naših zemalja.

Ironično, pokreti protiv rodne ravnopravnosti na Balkanu danas odbacuju ideju ravnoteže između posla i privatnog života i umesto toga promovišu tradicionalne rodne uloge. Oni tvrde da žene treba da daju prioritet ulozi supruge i majke u odnosu na karijeru i lične ciljeve. Ovi pokreti često koriste religiju i nacionalizam kao osnovu za svoje argumente i kritikuju sve pokušaje da se promoviše rodna ravnopravnost kao nešto što ide protiv tradicionalnih vrednosti. Ova reakcija protiv rodne ravnopravnosti dovela je do povećane diskriminacije i nasilja nad ženama u nekim delovima Balkana.

Uprkos napretku postignutom u prošlosti, savremeni pokreti protiv rodne ravnopravnosti prete da ponište dostignuća ženskih prava na Balkanu. Ovi pokreti tvrde da su rodna ravnopravnost i LGBTQ+ prava strani koncepti koji potkopavaju tradicionalne porodične vrednosti i deo su zapadne zavere da se podriva kultura i identitet regiona.

Ključni izazov u očuvanju otpornosti na nazadovanje izazvano gore navedenim pokretima je da se gradi na temeljima koje su postavile prethodne generacije i da se nastavi zalaganje za rodnu ravnopravnost. Ovo uključuje osiguravanje da žene imaju pristup obrazovanju i obuci koje će im omogućiti da preuzmu rukovodeće uloge i da postoje politike za promovisanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života, uključujući dostupnu i pristupačnu brigu o deci i starima.

Takođe zahteva borbu protiv preovlađujuće retorike protiv rodne ravnopravnosti kroz edukaciju i kampanje podizanja svesti. Ovo bi moglo uključivati isticanje dostignuća žena u prošlosti, kao i isticanje pozitivnih uticaja koje rodna ravnopravnost i LGBTQ+ prava imaju na društvo.

Gledajući unazad i unapred, ono što se čini destruktivnom snagom je nepoznavanje, a još je gora smelost biti blaženo neupoznat sa događajima iz prošlosti, tvrdeći da je sadašnjost veštačka stvarnost koju je instalirao neko ko želi da uništi društvo. Iako je realnost da su ona društva koja poznajemo – društva u kojima se najviše osećamo kao kod kuće, oblikovale žene i njihova stalna otpornost svaki put kada je viša sila pokušala da smanji prostor na koji su imale pravo. Jednakost ili ova stvar koja je bliska stvarnosti kakvu imamo, u ovom delu sveta je postignuta jednakim naporima žena da doprinesu izgradnji sveta u kome žele da žive.

Ključni zadatak za budućnost biće da se omogući jačanje krhkih i difuznih mrežnih struktura i postavljanje čvrstih temelja za pokret sa odgovarajućim institucionalnim mehanizmima na nacionalnom i regionalnom nivou, postavljanje temelja koji su već odavno zapravo tu i dalja nadgradnja, sa svežim idejama i kapacitetima koji nisu bili dostupni generacijama pre nas. Ovo je usko uslovljeno infrastrukturom civilnog društva i donatorskim zajednicama koje deluju u regionu.

Uz sve ovo što je rečeno, pokušao bih da uhvatim suštinu u ideji da je perspektiva prošlost. Da vidite, naučite, podesite, prilagodite se trenutnom kontekstu i ponovo primenjujete, dok istovremeno gradite saveze zasnovane na zajedničkim vrednostima ma koliko vam saveznici izgledali neobično.

Simona Mladenovska je magistrirala na katedri za nove medije i društvene mreže na Institutu za sociološka, politička i pravosudna istraživanja – Skoplje, a diplomirala je na političkim naukama. Njen angažman u BCSDN-u počeo je u aprilu 2021. godine, kada se pridružila kao pripravnica na CIVICUS Monitor istraživanju, nakon čega nastavlja angažman kao službenica za komunikacije i informacije u Izvršnoj kancelariji od septembra 2021. godine. Angažovana je, profesionalno i dobrovoljno, u više OCD-a u zemlji, kao što su Institut za demokratiju Societas Civilis – Skoplje, Eurothink i Nacionalni omladinski savet Makedonije. Ona ima veliko iskustvo u upravljanju projektima i događajima, istraživanju i komunikacijama. Njena interesovanja obuhvataju oblasti komunikacija, istraživanja vezanih za komunikacije, pitanja mladih i građanske pokrete.

Ako živite na Balkanu, ponekad ako imate sreće, a često ako je nemate, postanete svesni da u ovom delu sveta ljudi imaju veoma specifične poglede na koncept poštovanja prema ženama. Ta specifičnost se ogleda u tome da se koncept izgleda pomera unazad, a zajedno sa njim i ono što je apsolvirano kao faktička i neotuđiva pozicija.