Bosna i Hercegovina ima različite, moglo bi se reći, regionalne identitete – Krajišnici, Hercegovci, Sarajlije… i mi Podrinjci. Svaki od tih identiteta ima svoj dijalekt, naglasak, običaje i druge karakteristike. Žene iz Istočne Bosne odlikuju se čvrstinom stava, emocionalnom snagom i izuzetnom sposobnošću da sagledaju svijet s dubinom i empatijom.

Od malih nogu se koncentrišem kada čujem da Majke Srebrenice govore i pokušavam smjestiti svaku riječ u kontekst svijeta u kojem se nalazim u tom trenutku. U posljednje vrijeme mi najviše odzvanjaju njihove riječi kada govore da će novi naraštaji nastaviti njihovu misiju, na sebi sopstven način. One znaju da njihove vrijednosti i zalaganje ne mogu izumrijeti kad će nova generacija mladih ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, nastaviti se zalagati za istinu o Srebrenici ali i za bolji život u svojoj zajednici. Njhove riječi nisu ostale u arenama i na ekranima, već sam lični svjedok njihovog sprovođenja u djelo. 

Kad sam stajala za govornicom u Ujedinjenim nacijama, povodom 30 godina od genocida u Srebrenici, osjećala sam kako moj glas pripada i meni ali i svima onima koji ga nikada više neće imati. Govorila sam o svojoj braći ubijenoj u genocidu koje nisam imala priliku upoznati, o Srebrenici koja se slomila prije nego što sam se ja uopšte rodila. Govorila sam u ime ljudi s kojima svaki dan pijem kafu, koje pozdravim na ulici, koji mi dođu i kojima idem na Bajrame, s kojima sam se sto puta smijala ali i plakala. Svi oni imaju nekog svog u mezarju Potočara. A ipak, ta priča, koja se završila prije mog rođenja, određuje me svakog dana. Rekla sam:

„Ne tražimo sažaljenje. Tražimo da nas se sluša.“

To nikada nije bila samo diplomatska rečenica. To je suština onoga što preživjeli zapravo traže: da ih neko čuje, iskreno, bez kalkulacija. Ne da ih štedi, ne da ih sažalijeva, nego da razumije. Jer mi nismo fusnota, i nismo metafora. I nismo ovdje samo da se sjećamo, nego da podsjetimo.

Moja generacija je odrasla na tišini naših roditelja, na njihovoj nemogućoj borbi između bola i potrebe da nas zaštite. U našim kućama je uvijek bilo previše odsutnih, a premalo izgovorenih riječi. Preživjeli su nam dali istinu. Dali su nam svoje rane. I nenamjerno, dali su nam temelj. Nekada mislim da je to najteži dar koji se može prenijeti.

Dugo nisam shvatala da taj temelj nije zamišljen da bude spomenik, nego nešto mnogo praktičnije: oslonac. Za nas, koji dolazimo poslije, da imamo od čega početi kad dođe trenutak da mi preuzmemo dio tereta.

U aprilu 2024. godine, grupa mladih iz YIHR-a u Srbiji poslala je pismo predsjedniku Generalne skupštine UN-a. Pisali su kao mladi ljudi koji žele drugačiju Srbiju – ne onu koja poriče, nego onu koja preuzima odgovornost. Rekli su da predsjednik njihove države ne govori u ime svih njih, i da oni podržavaju rezoluciju o genocidu u Srebrenici.

Kada sam to čitala, pomislila sam: možda prvi put imamo generaciju u Srbiji koja, uprkos svemu, želi da prekine spiralu poricanja. Generaciju kojoj ne moramo dugo objašnjavati šta se desilo u Bosni i Hercegovini 90ih, jer oni sami pitaju, glasno, jasno, bez straha – šta je zaista bilo.

U govoru sam također istakla da „Nismo ovdje samo da se sjećamo- nego da podsjećamo“ – još jedan poziv  da jednog dana, možda vrlo brzo, mladi preuzmu ulogu onih koji podsjećaju.

To je trenutak u kojem preživjeli prave ogroman korak da dopuste da mladi reinterpretiraju njihove priče svojim jezikom i zalaganjem, da prihvate da nove generacije možda neće pamtiti svaki detalj onako kako su ga oni doživjeli ali da će nositi suštinu: istinu o genocidu, poštovanje prema žrtvama, otpor prema poricanju i veličanju zločinaca.

S druge strane, mladi moraju prihvatiti da odgovornost ne znači samo „biti moderan“ i „ići naprijed“, nego i stati pred društvo.

U tom smislu, moj govor i pismo YIHR-a UN-u su dvije strane iste poruke u kojoj mi poručujemo da ne tražimo sažaljenje, tražimo da nas čujete. A mladi iz Srbije kažu: čuli smo vas, i sada govorimo i u svoje ime – protiv poricanja, za rezoluciju, za drugačiju budućnost.

To je kultura pamćenja koja živi kada preživjeli polože temelj, povjeruju da mladi mogu graditi svoj život na njemu i predaju im ne samo uspomenu – nego i mikrofon.

Mirela Osmanović diplomirani je pravnik. Po završetku studija započinje svoju profesionalnu karijeru u Memorijalnom centru Srebrenica, gdje stiče iskustvo radeći na očuvanju sjećanja. Kroz svoj rad na različitim projektima, posvetila se borbi protiv zaborava. Nakon angažmana u Memorijalnom centru, nastavlja profesionalni razvoj na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, gdje započinje i master studij iz oblasti međunarodnih odnosa. Trenutno je angažovana kao vanjski saradnik u Memorijalnom centru Srebrenica, obavljajući poslove projektne menadžerice. U toj ulozi aktivno doprinosi povezivanju Memorijalnog centra s međunarodnim partnerima, čime dalje promoviše kulturu sjećanja i izgradnju trajnog mira, što je njen životni poziv.