Rupe (u sjećanju)

Znate kako uvijek ponavljamo zašto su sjećanja važna i da je važno čega se sjećamo o prošlosti? Posebno načina na koji se sjećanja prenose i šta biva ‘spašeno’ u kolektivnom pamćenju društva. To što pamtimo određuje sadašnjost i šta smo to mi kao pripadnici određene grupe, kolektiva, zajednice. Naša sjećanja utkana su u naše identitete, naše pripadnosti boje to gdje i kako živimo, kako se osjećamo i ne manje važno – ko su Drugi u odnosu na nas.

U nedavnom pokušaju da objasnim posljedice rata iz devedesetih danas, shvatila sam koliko mnogo toga se ‘podrazumijeva’ pa se o tome i ne mora razgovarati, a još manje dozvoliti drugačija sjećanja ili iskustva. Zavisno gdje pitate, ali svaka ‘strana’ ima precizno tačne odgovore o tome ko je bio napadač, zbog čega se desio rat, ko je kriv, i bez oklijevanja – ko je bio žrtva. I na svakoj strani ovi precizni narativi su etničke boje. Kada ih stavite sve zajedno, odvojiće se sve žrtve u svoje etničke ili religijske skupove, nevidljive membrane će ih odijeliti kao što se voda i ulje odvajaju kada ih pomiješate. Žrtve nisu ako nisu naše, odnosno niko nije patio onoliko koliko smo mi. A ‘mi’ smo kolektivitet čiji je identiet određen ratom, sjećanjem i traumom. Na svim stranama. Bez usiljenog reciprociteta da bi bilo politički korektno, već sagledavanjem istine koja nam je prijeko potrebna. Žrtva je svaki pojedinac/ka, bez obzira na broj, nacionalnost, etničku ili religijsku pripadnost. Preživjeli su oni koji moraju naći način da žive sa žrtvama i onim što je rat ostavio iza sebe.

Dok se još uvijek prebrojavamo, i utiskujemo sjećanja kao zalog za budućnost, ono što ostaje nam promiče je ono što zaboravljamo. Pamćenje i zaborav dvije su strane istog novčića, kako navodi Marija Todorova, a rupe u sjećanju se konstruišu sa isto toliko truda kao i samo sjećanje. Koliko toga odlazi sa ličnim sjećanjima koja nisu dio kolektivnog narativa ili pak ostaje izvan sfere vidljivog, teško je procijeniti. No utemeljenje zvaničnih historija/istorija/povijesti, odabrana sjećanja u javnom prostoru, ‘naše’ žrtve i ‘vaši’ heroji, interpretacije činjenica koje žive kao istine, i strah da bi se sve moglo ponoviti ne čine ništa dobro za naše vode i naša ulja. Poslije užasa rata, zapitamo li se ikada koja je cijena održavanja ‘strana’ (odnosno kontinuiteta grupa, onakvih kako su sada konstruisane)? Negiranje ‘tuđe’ žrtve (i šta to ‘tuđe’ uopšte treba da znači – nešto što nije naše, jer samo naše boli?)? Osporavanje da je neko žrtva samo zato što je imenom ili vjerom bio označen kao neprijatelj? Slavljenje ratnih zločinaca? Heroji a ne zločinci? Čega će se to sjećati generacije za 20-30-50 godina? Mitskih likova heroja (a ne zločinaca) i nijednog običnog čovjeka i žene stradalog/e, koji na kraju neće biti ničija žrtva.

Vrlo lako se zaboravljaju svi ljudi i događaji koji se ne uklapaju u našu verziju istine. Ove rupe u pamćenju ostaju, jednako kao odabrana sjećanja. Neće preživjeti ako ih ne vidimo, ne čujemo, ne izvučemo na dnevno svjetlo. Ne možemo pamtiti sve, ali možemo pamtiti da istina nije jednostrana, kao i da je sjećanje konstrukt. U kojem se trenutno gušimo u svim našim kolektivitetima. Nemamo mi prošlost – prošlost ima nas (A.Assmann). U alternativnom sjećanju nema etničkih kriterija za žrtve, zločine i zločince. Zato i jeste alternativan, i podsjeća na one rupe u sjećanju koje su tako prigodno i brižljivo napravljene. Znate, ne mogu se rupe u sjećanju popuniti mržnjom i podjelama. Bar ne sve.

Autorka je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima.