SELEKTIVNO SEĆANJE

Ovog proleća navršava se 18 godina od bombardovanja NATO-a na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju. Godišnjica vazdušnih napada obeležena je komemorativnom manifestacijom u Grdelickoj klisuri, gde je projektilima pogodjena železnička kompozicija sa putnicima i nizom parastosa širom Srbije.

Kao  i sve prethodne i ovu godišnjicu, Srbija je iskoristila da produbi i učvrsti narativ o „stradanju nedužnog srpskog naroda – žrtvi zavere zapadnih sila i velikoalabanskih pretenzija“, a bombardovanja se seti kao događaja krajnje izolovanog od čitave decenije koja mu je prethodila. I ove godine, predstavnici države, isti oni koji su i devedestih bili na njenom čelu, potrudili su se da izazovu što veću nacionalističku histeriju i još jače i dublje ukopaju Srbiju u viktimološku poziciju.

Sa svakom novom godišnjicom, teza  o „zločinačkom poduhvatu protiv male, nemoćne, ali ponosite Srbije“, čini se, sve se više urezuje u svest pripadnika čak i one generacije koja je devedesetih godina tek rodjena. Distanca izmedju iskustva ljudi iz Srbije tokom NATO napada i stvarnog rata koji je divljao na Kosovu, reklo bi se, raste iz godine u godinu.

Kolektivno sećanje na „kosovsko pitanje“u Srbiji doseže samo do marta 1999. godine, od povlačenja vojske i policije, redova izbeglica srpskog stanovništva i početka  bombardovanja u kome je, nesumnjivo, bilo civilnih žrtava. Premda je, sem vojnih i policijskih snaga u ratu učestvovalo i na desetine hiljada prisilno mobilisanih muškaraca, iz pamćenja našeg društva izbrisani su svi dogadjaji koji se ne uklapaju u nacionalni mit o „otimanju svete srpske zemlje“.

Tako je Srbija kontinuirano promovišući nacionalistički diskurs i ispravnost „naše strane“ iznova propustila priliku da se pogleda u ogledalo i makar jednim pogledom osvrne na čitavu deceniju svoje odogovornosti za ratno ludilo na prostoru bivše Jugoslavije.

Fiksirajući samo pojedine datume i pojave, naše društvo već osamnaest godina zaboravlja i briše stravične zločine nad nesrpskim stanovništvom na Kosovu. Iz memorije su potpuno istrgnute izbegličke kolone kosovskih Albanaca. Ni egzekucije čitavih  porodica i  ubijanje civila ne postoje u srpskoj verziji „sukoba“ na Kosovu.

Podsećanja na etničko čišćenje, proterivanja i masovna kršenja ljudskih prava od strane tadašnjeg režima skrajnuti su na marginu društvene javnosti, izvan dominatnog političkog narativa. Upućivanje na sopstvenu odgovornost za sve što se proteklih decenija dešavalo na Kosovu rezervisano je samo za retke pojedince i grupe koji se usude da dovedu u pitanju nacionalni mit o „otetom delu teritorije“.

Isto tako,  iz javne sfere proterani su i vinovnici malobrojnih aktivističkih inicijativa koje su u trenutku sveobuhvatne zanesenosti nacionalističkim, samoljubivim transom prepoznali ratnu mašineriju i ukazivali na njenu pogubnost. Na antiratne proteste, mirovne akcije i dezerterstvo se i sada, kao što je bio slučaj i tada, gleda kao na najgnusniju izdaju zemlje.

U vreme kada su se stravični zločini protiv nesrpskog stanovništa dogadjali, neznanje i neupućenost  gradjana Srbije o tome, donekle, je i opravdana. Kompletna medijska mašinerija bila je upregnuta kako bi u javnost dospela iskrivljena slika. Nedostatak pravih informacija i svesno državno instruisano prikrivanje istine utkali su u sećanje lažnu predstavu o našoj odgovornosti. Danas,  skoro dve decenije nakon završetka rata, informacije i podatke o svemu što se dogadjalo imamo. Dostupne su arhive koje neupitno upućuju na učešće u zločinima na Kosovu, kako državnom, tako i pojedinčnom. Pa, ipak, čak ni materijalni dokazi, poput masovne grobnice sa telima Albanaca pronadjene na teritoriji glavnog grada Srbije nisu dovoljne da se pogledamo u ogledalo i kreiramo pamćenje zasnovano na činjenicama.

Autorka bloga je
Milena Popović
novinarka iz Beograda
i koautorka filma „Albanke su naše sestre“