Zapanjilo me je s kolikim žarom su mi ti mladi ljudi u svojim dvadesetim godinama govorili o zločinima i o tome kako su stotine hiljada Srba poslije „Oluje“ protjerani iz Hrvatske. Slušao sam ih ne trepnuvši, dok je priča išla dalje u prošlost sve do zločina u Drugom svjetskom ratu, pa se vraćala opet u krvave devedesete i stradanja u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, na NATO bombardovanje Srbije 1999….

Ako se zanemare brojke, mnogo toga u toj priči je bilo daleko od istine.

Ćutao sam i slušao kao da sam pokušao izvagati količinu gorčine sa kojom su govorili…. Do momenta kada je gorčina počela da prerasta u otvorene izljeve mržnje, ne prema konkretnim zločincima, već generalno nad narodima, „onim tamo“, koji su „oduvijek mrzili“ i ubijali sve što je „naše“.

Tek tada sam se uključio u razgovor. Osjetio sam se pozvanim da tim mladim ljudima koji nisu mogli ni biti sudionici zla devedesetih, pokušavam reći da istorija nije tako „crno-bijela“ i da su zlo činili i „ovi naši“. Naročito devedesetih. Razrogačeno su slušali dok sam ređao činjenice o etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva iz istočne Bosne, Bosanske krajine, Hercegovine… I sve nekako do pomena genocida u Srebrenici 1995. godine…. Tada sam imao osjećaj da će fizički nasrnuti na mene… Ubrzo sam shvatio da moram napustiti to društvo mladih ljudi. S namjerom ističem mladih, jer od starijih sam za ovih gotovo četvrt decenije od rata i previše toga čuo. Ali šta je to u glavama te mladosti, koja može izliti toliku količinu bijesa i mržnje na sami pomen onoga što ne žele ili nemaju hrabrosti, bar da čuju. O prihvatanju činjenica i suočavanju s prošlošću da i ne govorim….

Idući prema kući, više tužan nego ogorčen, razmišljao sam o količini otrova mržnje koju je neko, a zna se i ko, izlio u glave ove mladosti. To trovanje mržnjom koje se ovdje decenijama provodi kroz medije, obrazovanje, političku propagandu, zločin je nad budućnosti. Zločin nad mladošću koja je otrovana mržnjom, više od nas koji smo u njihovim godinama svjedočili zlu. Dok tako razmišljam, vraćam se u jesen ratne 1995.

Bio sam mladi vojnik. Sa navršenih osamnaest godina, nakon završene srednje škole u Nevesinju, upućen sam na odsluženje vojnog  roka. Najprije tamo gdje sam, nekako simbolično, završio pješadijsku obuku na dan mira u Bosni i Hercegovini, 21. novembra te godine.  Slijedi prekomanda u Han Pijesak.

U krugu kasarne, na izlazu iz tog gradića prema Vlasenici, čudio sam se bijelim kontejnerima sa oznakama UN. Otkud ovo? To su, kažu „naši zaplijenili u Srebrenici“!? Srebrenica. To je ono mjesto, negdje tamo uz Drinu, za koje kao ni za Han Pijesak do rata, valjda, nisam ni čuo. U julu te 1995. sam negdje na TV-u, u programu „srpske televizije“ čuo da je „srpska vojska oslobodila“ taj grad. Rana mladost je činila svoje, kome je bilo do vijesti o ratu, politici, čitav rat sam jedino bio tinejdžer, koga su kao i moje vršnjake zanimale neke ljepše stvari. Živjeli smo i u ratu neki paralelni mladalački život.

A onda slijedi šokantna ispovijest uniformisanog čovjeka u kasarni Han Pijesak koja se teško zaboravlja.

Okupilo se desetak mladih vojnika i svi sa zgražavanjem slušamo čovjeka, vojnika, u svojim četrdesetim godinama šta nam priča… „Hiljade ljudi je strijeljano u Srebrenici“. Pričao je polušapatom, dok su mu se niz lice slijevale kapi znoja i stalno se osvrtao, kao u strahu da će ga neko čuti. „Kopali su sami sebi grobnice. Strijeljali su ih kao nacisti u Drugom svjetskom ratu. Vezane, postrojene. Padaju u rake koje su sami iskopali, a onda bageri sve zatrpaju…“ Gledali smo ga i slušali netremice. Niko ni riječ nije progovorio osim njega. Ćutali i slušali… Iako sam i do tada čuo za mnoge ratne strahote, tek tada na kraju rata bio je to moj prvi susret, oči u oči, sa zlom čije razmjere do tada nisam ni slutio…. Ne znam zašto, ali ono što je govorio taj unezvijereni čovjek sam odmah prihvatio kao istinu…. Nažalost, vrijeme je kao takvu i još strašniju i potvrdilo….

Vrijeme je prolazilo, a istina postajala sve neugodnija. Odrastao u hercegovačkom selu uz neizbježne epske hvalospjeve o „čojstvu i junaštvu“ naših predaka, koji  su se „uvijek suprotstavljali zlu“ i od „zla branili slabije i nemoćne“, teško sam se i sam mirio s činjenicom da su, krijući se iza tog „neukaljanog obraza predaka“, pod njihovim imenom i simbolima, neki novi „junaci“ ubijali djecu, zarobljene, vezane, nemoćne ljude, silovali žene, palili kuće, pljačkali sirotinju…

Nije tako bilo samo u Srebrenici, gdje je prema presudama Međunarodnog suda za ratne zločine počinjen genocid. Prvi genocid na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata.

Bile su to moje prve faze suočavanja sa istinom o zlu, koja je skrnavila mit o onoj nekoj dalekoj slavnoj prošlosti u kojoj su se vitezovi časno suprotstavljali zlu. Rijetki su oni s kojima sam se o tome usuđivao govoriti bez dlake na jeziku. Kod većine, u sredinama u kojima sam živio od Hercegovine do Banjaluke, i sam pomen činjenice da su i „naši“ činili zločine, i to strašne zločine, čak i genocid, izazivala je bijes, uvrede, psovke, često na granici fizičkog ućutkivanja „moje istine“. Nažalost, do danas se takvo raspoloženje većine nije promijenilo. Naprotiv, čini se da se danas, u BiH, posebno u njenom entitetu RS, istina o zločinima devedesetih jož snažnije potiskuje nego prije deset ili petnaest godina. Štaviše, ovdje se slave presuđeni ratni zločinci i po njima imenuju javni objekti. Primjer je studentski dom na Palama, koji nosi ime Radovana Karadžića. Ipak, pogubnija je činjenica da ne postoji nijedna politička opcija u ovom entitetu kojoj bi to zasmetalo. Naprotiv, svi oni slave iste heroje. E, to je onaj otrov s početka ove priče, kojim je neko zatrovao razum onih mladih ljudi. Tim otrovom se ne negira samo istina iz prošlosti, nego zatire i nada u normalnu budućnost. Plaši me da su klice tog zla, kao opasnog virusa uhvatile maha. Lijek postoji, on se jednostavno zove istina.Međutim, teško je liječiti bolesnika koji odbija liječenje.

Miljan Kovač, rođen 12.01.1977. u Mostaru. Stdirao na filozofskom fakultetu u Banja Luci. Novinar od 1999. godine. Radio za više listova i portala. Novinar/saradnik portala Impuls.