Zašto se Srbija nije suočila sa sopstvenom ratnom prošlošću?

Autorka: Jelena Grujić Zindović

Foto: Remy Ourdan

Doživotni zatvor Radovanu Karadžiću, nedavno izrečen u Haškom tribunalu, evo je već za nešto manje od mesec dana gotovo zaboravljen u Srbiji. Sigurno da tako ne bi bilo da su glavni akteri na političkoj sceni želeli drugačije, uvideli neke političke potencijale u tom velikom finalu. Iskeno, kao državljanki ove zemlje već godinama mi nije bitno šta će reći odgovorni na vlasti. Znam jako dobro šta je ovde dominantna mantra. Nije mi teško da anticipiram te stavove, kao ni većini nas trajno otrovanih politikom, a pogotovo nas opsednutih političkom upotrebom ne tako davne ratne prošlosti. Šta god oni rekli, koliko god sočno evropskim putem i pomirenjem nafilovane bile oblande oko zvaničnih stavova lidera ove zemlje, apsolutno mi je jasno da smo nikad dalje od suštine – da, od suštine koja se deminuacijski poslednjih godina naziva prošlošću. Nama, kao zemlji na evropskom putu, pogled treba,  mora i jedino može biti uperen u budućnost.

Nisam stručnjakinja za prošlost, sadašnjost a ni za budućnost, to su pojmovi koji nadilaze moj mali život, mada naravno da kao i svi nikad ostvareni fudbalski selektori o nacionalnim reprezentacijama, imam svoje mišljenje i o poretku vremena. Razumem to dosta jednostavno – budućnost sadrži prošlost, a uverenje, pa tako i politička paradigma, koje počiva na tome da je prošlost završen i zaokružen proces zauvek ostavljen iza leđa vremena, toksičnije je od laži, iako je iz nekog meni neshvatljivog razloga za veliku većinu efektno kao mamina uspavanka.

Godinama me već najviše muči ovo tragično, beslovesno, uporno opstajanje tvrdog poricanja u Srbiji, zemlji za koju sam neraskidivo mada nevoljno vezana državljanstvom, te tako i markirana, a u određenim situacijama i targetirana onima koji je reprezentuju kao vlast, bez obzira na to gde sam bila i šta sam radila u vreme kada se za tu vlast glasalo.

Ne mogu stoga da poricanje kolektivne odgovornosti ne doživljavam vrlo lično. Kolektivna odgovornost moje države – druga strana medalje kolektivnog poricanja – tako je i moja odgovornost: bilo da sam među onima koji poriču zločine počinjene prema drugim narodima, prema susedima, ili da sam među onima koji ih se stide. Vrlo je jednostavno uvideti da je to tako, i da od tog kolektivnog žiga nema bežanja. Pre nego se i upustim u citiranje akademskih autoriteta iz ove oblasti ne bih li se makar delom rasteretila odgovornosti za iznošenje ovako „tvrdih“ stavova – ako me tok ovog teksta i lično strpljenje uopšte i odvede u tom pravcu, objasniću kako sam to shvatila. To se desilo empirijski, što bi reklo.

Najteži trenutak u mojoj 25+ dugoj karijeri bio je jedan intervju u Vukovaru, sa ženom koja je bila silovana za vreme okupacije tog grada, kao što znamo, od strane tadašnje JNA i njenih paravojnih satelita. U trenutku kada smo nas dve vodile taj razgovor, a za potrebe serije tekstova o koncentracionim logorima na teritoriji Srbije koje sam pre bezmalo deset godina objavila u nedeljniku NIN, rat je dakle već bio solidno situiran u prošlosti. Motiv urednika koji mi je naručio te tekstove bila je činjenica da se ama baš ništa ne zna o tome da su logori za hrvatske i bosanske građane ikada postojali u Srbiji. Ili, da budem precizna, ta činjenica nije bila deo kolektivnog sećanja, neko opšte mesto istorije ove zemlje, jer da jeste, već bi ga do tad „obradile“ i omalovažile političke i parapolitičke strukture, a i iskreno sumnjam da bih u tom slučaju ikada dobila taj zadatak.

Provela sam sa ženom celo popodne, teško sam se probijala do suštine priče adekvatne za novinsku prezentaciju. Sve te njene „brane“ uistinu nisu ni bile bitne; deo su posla, što bi se reklo. Bitno je bilo to što ama baš ni jednom za Srbe (o kojima je sve vreme govorila) nije nazivala Srbima, nego četnicima. Upotrebljavala je povremeno i rodno-senzitivan izraz, četnikuše, a ja sam možda umislila, a možda i jeste bilo tako, da sam u njenim očima baš tada videla značajan pogled, praćen malom pauzom u ispovesti, kao da je očekivala reakciju od mene, Srpkinje, ergo četnikuše. Naravno da ni u jednom trenutku nisam reagovala. To je bilo najmanje što sam za nju mogla da učinim. Na putu ka Beogradu mislila sam o njenoj  ličnoj priči, tada već potpuno svesna razloga zbog kojih ću za nju uvek biti četnikuša.

Bilo je još sličnih situacija, nemalo. Znam naravno i kako je komotno biti u okruženju sa profesionalnim borcima i borkinjama za ljudska prava, kao i u susretima sa svima onima iz raznih profesija sa kojima godinama manje ili više simuliramo regionalnu saradnju; a najčešće na njoj veoma ozbiljno i mukotrpno radimo, uprskos svima i svemu, da naglasim to da se ne bi smo pogrešno razumeli. No, iako u svom privatnom niti u svom profesionalnom životu nisam nikada bila četnikuša, apsolutno razumem zašto ću to biti (za)uvek za tu ženu sa kojom sam provela divno sunčano popodne u Vukovaru pre nekoliko godina.  

Eto kako sam, i uprkos svim knjigama o kolektivnoj odgovornosti koje sam i pre i posle tog razgovora pročitala, razumela šta zapravo znači ta kolektivna odgovornost. Tu negde leže i koreni tog ogromnog tereta kojeg osećam, i koji me muči, to pitanje: zašto u ovoj zemlji i dalje opstaje tako tvrdo i neumoljivo, neupitno poricanje, uprkos svemu?

Od samih nagoveštaja nacionalizma, a potom i tokom svih godina koje su usledile, u Srbiji je mnogo, ali zaista mnogo ljudi bilo na anti-ratnoj strani. Neki su se aktivno borili protiv tog ludila, a neki pasivno, bežeći iz zemlje ili skrivajući se od mobilizacije. Nakon što su se ratovi završili, bezbroj je ljudi, akcija i projekata jasno i glasno izražavalo protest protiv ratova koje su vlasti vodile u ime nas državljana, glasača, ma za koga da smo glasali. Ipak, do danas ostaje ta istina da onog trenutka kad izađemo iz zemlje, za one koji su daleko od profesionalnih krugova, tamo negde na nivou na kojem živi „običan“ život, mi ostajemo samo ljudi iz Srbije, koja ništa ne priznaje, koja većinski smatra da ni za šta nije kolektivno kriva.

Godine koje su prošle od ratova, i pomogle da se zacele neke „naše“ rane (jeste, i „mi“ ih imamo), „omekšale“ su „šaputanja“ i razgovore o ratovima u privatnim krugovima u Srbiji. Otvorila se dovoljna velika pukotina da u nju stane sada dominantan stav koji bi cinično mogla da sumiram u: Srebrenica da, genocid ne; ubice da, ali nije se znalo, to su narkomani, krimosi, degenerici, raspala se „naša“ vojska koja bi to sprečila, koja je sve to mogla da kontroliše. Tako nekako, sa još milion bafer varijanti u koju savest može da spava.

Sa sedeljki na kojima bi se započele takve priče momentalno sam odlazila, a u svojoj kući gostujućima sam zabranila negiranje ratnih zločina i genocida, doslovno baš tako, da mogu da biraju hoće li da idu ili da ućute. To je ono što sam mogla da učinim u svom ličnom prostoru, gde mogu da živim po svojim pravilima.

Međutim, muči me šta  mogu da učinim po pitanju tog otvorenog pitanja koje opstaje izvan moje kuće: kako je moguće, danas i posle svega, i u doba interneta, da ova moja država bira da živi u tako tvrdom poricanju? Verujem, a sprema sam da platim cenu i toga da kažem da znam, da je „politička volja“ nedovoljno objašnjenje, i da postoji jedan (iako ne jedini, ali veoma moćan) faktor zbog čega je to tako. To je regionalni, međunarodni a i lokalni (nacionalni) odnos prema srpskim žrtvama. Stari je, večni kodeks „ljudskopravaša“, da u svojoj zemlji ne ističu kao argument žrtve stradalih sopstvenog naroda (imam problem sa terminom „narod“, ali da ne komplikujem). „Naše“ je da se bavimo žrtvama drugih naroda koje su za „naše“ vlasti odgovorne. Ipak, godine prolaze, a na tom planu se malo ili nimalo ništa ne dešava. Apsolutno mogu da zamislim da su se i mnoge od direktnih žrtava rata, kad bi izašle iz Srbije, morale da nose sa epitetom „četnici“ ili „četnikuše“.

Srbija je prepuna žrtava rata. Vlast ih instrumentalizuje po potrebi, o godišnjice, ali ih nikada nije tretirala onako kako su to na primer učinile hrvatske vlasti sa svojim žrtvama. U Srbiji za državljanstvo mnogo godina nije bilo dovoljno da se neko od izbeglih izjasni kao osoba srpskog porekla i kao pravoslavna; do njega se dolazilo kao da je vredno nekoliko zlatnih poluga. O statusu civilnih žrtava i dan danas bi bilo smešno govoriti, da nije tragično. Još je teže govoriti o  odnosu sugrađana koji su dočekali nove useljenike – a koji su by the way, u proseku boljeg obrazovanja od većinskog lokalnog stanovništva, a da ne govorim o tome koliko su vredniji, čemu sam lično godinama svedok. No, ostaje to najbolnije pitanje – ćutanje o srpskim žrtvama u susednim zemljama, i odsustvo sudske satisfakcije za počinjene zločine. Verujem da dok god ne započnu promene na tom planu, neće biti moguće razbijanje ovog cementiranog poricanja u Srbiji.

Jelena Grujić Zindović

Autorka je bila dugogodišnja novinarka nedeljnika Vreme, saradnica nedeljnika NIN, i saradnica Fonda za humaniratno pravo. Pre nešto više od godinu dana osnovala je nevladinu organizaciju „Kardan“ koja se bavi negovanjem kulture sećanja.