„Presude Haškog tribunala nisu konačna istina“, poručio je predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik[1], obrazlažući po ko zna koji put svoje javno negiranje genocida u Srebrenici.
Vođeni istom tezom, danas identične stavove ne samo o srebreničkom genocidu nego i o drugim ratnim zločinima koje su tokom rata u Bosni i Hercegovini počinili pripadnici Vojske i policije RS i presude koje je za te zločine izrekao Tribunal u Hagu i sudovi u našoj državi, u javnosti ponavlja i većina srpskih političara i predstavnika udruženja proisteklih iz rata.
Pojednostavljeno, Srbi su u BiH vodili „odbrambeno-oslobodilački rat“, shodno kojem ni zločine nisu počinili, jer su samo „branili svoja vjekovna ognjišta“ od Suljagić sokaka, preko Zvornika, Kulen-Vakufa, Višegrada, Prijedora, Srebrenice…
I otuda, april je mjesec kada slave dane oslobođenja. Počelo je sa Zvornikom 9. aprila. U dnevniku BNTV-a – izvještaj da je taj grad prije 31 godinu oslobođen i od tada je Zvornik srpski grad. Oslobođen je, navodi Milivoje Marković, predstavnik udruženja boraca RS, „od određenih kriminalaca koji su ‘odali po gradu“.
„Određeni kriminalci“ bili su stanovnici tog grada, u Markovićevoj verziji naoružani Bošnjaci, susjedi, radne kolege, “buntovnici“ , koje su spontano i samoorganizovano Srbi protjerali. I ponovit ćemo, da bi, kako je to kazao Radan Ostojić, još jedan predstavnik boračke organizacije, Zvornik postao i ostao srpski grad.
Načelnik Vlasenice Miroslav Kraljević zatražio je da se tokom mjeseca Ramazana stiša ezan koji muslimanske vjernike poziva na molitvu, jer iritira srpsko stanovništvo. Miroslavu Kraljeviću, koji je bio komandant tzv. Specijalne policijske jedinice, sudi se pred Sudom BiH za ratne zločine, jer su pripadnici te jedinice silovali, pljačkali, ubijali i zatvarali vlaseničke Bošnjake.
Optužbom protiv[2] Kraljevića su obuhvaćena ubistva i nestanak najmanje 22 osobe, nezakonita hapšenja i zatvaranja, mučenja i maltretiranja više desetaka osoba u više objekata koji su služili za zatvaranje na području Vlasenice, pljačkanje i uništavanje imovine bošnjačkog stanovništva, te drugi zločini, koji su do proljeća 1993. godine doveli do protjerivanja gotovo cjelokupnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti s navedenog područja, od čega se mali broj stanovnika vratio u mjesta prijeratnog boravišta.
Od okončanja rata u BiH prošlo je 28 godina, tri desetljeća od zločina počinjenih u Vlasenici, 31 godina od zločina nad Bošnjacima u Višegradu, Foči, Prijedoru…
Tolike godine, brojne sudske presude, potresna svjedočenja preživjelih iz kojih jedva da smo išta naučili. Koliko vremena, stoga je ključno pitanje, treba proći da se sučimo s onim što je učinjeno, da prihvatimo da su zločine činili pojedinci, a ne cijeli narodi, da se, kada je u pitanju bh. entitet Republika Srpska, odbaci svjesno fabrikovani politički narativ da se ne sudi entitetu niti svim Srbima nego onima koji na rukama i savjesti imaju tuđu krv i tuđe živote.
Bosna i Hercegovina s visokim predstavnikom, iako nedefinisan, ipak je oblik međunarodnog protektorata. I iz ove perspektive pitanje je da li je prije pokušaja, a sada vidimo, traljave i neuspješne demokratizacije društva, trebalo prvo izvršiti njegovu denacifikaciju. Kakvu je prošla Njemačka nakon okončanja Drugog svjetskog rata. To jeste nametnut, dugotrajan i bolan proces. Ali nužan da se društvo počne graditi iznova, na zdravim temeljima.
Umjesto toga, umjesto da danas konačno sinovi i kćeri pitaju „šta si radio u ratu, tata“, odgojene su generacije zatrovane mitomanijom i ksenofobijom, rigidnije nego one koje su ih vaspitavale i obrazovale.
Nada da će se na ovom prostoru pojaviti neki Willy Brandt, spreman kleknuti pred žrtvama zločina koje su počinili pripadnici njegovog naroda, odavno je izgubljena.
Otuda i porazna činjenica da 28 godina nisu pronađeni i identifikovani posmrtni ostaci svih ubijenih tokom rata u našoj zemlji. I pitanje je koliko će roditelja, djece, braće, sestara… umrijeti prije nego pronađu članove svojih porodica, pokopaju ih, pa i jedni i drugi pronađu tako potrebni smiraj.
U državi, koja ne poznaje vladavinu prava, u kojoj je pravda selektivna, pravosuđe sluga politike se i može desiti da gotovo dvije godine od kada je bivši visoki predstavnik nametnuo izmjene krivičnog zakona BiH, kojima se predviđa sankcionisanje negiranja genocida i ratnih zločina, kao i veličanja ratnih zločina i zločinaca, nije podignuta nijedna optužnica.
I u kojoj glavni tužitelj Tužiteljstva BiH Milanko Kajganić[3] to pravda „nedostatkom sudske prakse„ pa se, biva, nemaju na temelju čega formirati optužnice protiv negatora genocida.
Istina, pomirenje, suočavanje s prošlošću tako ostaju mrtva slova na papiru. A Milorad Dodik na prvi dan ovogodišnjeg ramazanskog Bajrama, podržan klikom vladajućih stranaka u RS-u i SDS-a, koji ponovo traži svoj prostor unutar tvrdog nacionalističkog krila, prijeti novim sukobima. Izvođenjem policije na, kako je kazao, “entitetske granice“, napuštanjem Srba državnih institucija, blokadom državne vlasti, otcjepljenjem RS-a.
Svjestan je Dodik i oni oko i uz njega da „mirnog razdruživanja“ BiH ne bi moglo biti. Stoga je pitanje, čiju bi to djecu ini dodici, stevandići, čavići, đokići, miličevići… da šalju u novi rat? Svoju sigurno ne.
Gordana Katana, bosanskohercegovačka novinarka i građanska aktivistica. Tokom karijere radila za više bh. i međunarodnih medija. Od dnevnog lista Oslobođenje, IWPR-a, agencije Reuters, VOA, BHT1 i Federalne TV. Trenutno obnaša funkciju izvršne urednice web portala ziviljudi.ba, dopisnica je beogradskog nedjeljnika Novi magazin i na čelu je udruženja građana Radnička solidarnost u BiH. Novinarsku karijeru posvetila je analitičkom izvještavanju o svim ključnim političkim temama poslijeratne BiH, istraživanju ratnih zločina, procesu suočavanja s prošlošću i kulturi sjećanja, feminističkim, radničkim i antifašističkim borbama.
[1] https://www.nezavisne.com/novosti/bih/Dodik-ostro-odgovorio-Ambasadi-SAD-u-BiH/766823
[2] ttps://www.faktor.ba/vijest/sudenje-mici-kraljevicu-i-drugima-gdje-jurisni-odred-udari-tu-turcina-vise-nece-biti-nikada/158224
[3] https://detektor.ba/2023/02/23/sudijama-tuziocima-i-policiji-potrebna-edukacija-za-dokazivanje-negiranja-genocida-kajganic/
