Suočavanje sa prošlošću u digitalnom dobu

„Suočavanje s prošlošću odnosi se na procese prorade nasilne prošlosti, što znači nasilja prema svim žrtvama bez obzira na njihovu etničku, političku i drugu pripadnost. Suočavanje s prošlošću zbiva se u određenom društvu na različitim razinama: osobnog suočavanja, tj. prorade sjećanja i propitivanje vlastite odgovornosti za nasilje; razini suočavanja s prošlošću u zajednici (među prijateljima i poznanicima, sumještanima i sugrađanima, susjedima…); na institucionalnoj razini (uloga međunarodnih organizacija, državne i lokalne vlasti, političkih stranaka, vjerskih zajednica…); razini društva u cijelosti, odnosno javnosti kao skupa građana koji usmjeruju pozornost na ratna i druga zbivanja iz prošlosti“ (Kadrov, Lalić, Teršelić, 2010[1]).

Kada analiziramo gore navedenu definiciju suočavanja sa prošlošću u kontekstu Bosne i Hercegovine, odmah nailazimo na nekoliko problema. Prije svega možemo reći da na nivou same države ne postoji proces suočavanja sa prošlošću, već su ti procesi omeđeni etničkim granicama. U praksi to znači da Srbi, Hrvati i Bošnjaci veoma mnogo govore o svojim žrtvama i tuđim zločinima, dok se sopstveni zločini relativizuju, minimiziraju i prešutkuju, a svoji ratni zločinci pretvaraju u heroje. U takvom odnosu prema žrtvama i nasilju institucije sistema, političari, političke partije i vjerske zajednice imaju veliku ulogu, jer upravo one ne čine skoro ništa da otvore taj proces. Možemo slobodno reći da one prednjače u sprečavanju, obesmišljavanju i kočenju tih procesa. Čak ni presude sudova nemaju neki veliki efekat jer političari i institucije koje oni drže pod kontrolom percipiraju te presude kao političke. Samim tim ni propitivanje vlastite odgovornosti za počinjeno nasilje nije nešto što se odobrava, a kamoli afirmiše.

Ako ne postoji želja političkih centara moći da započnu proces suočavanja sa prošlošću, onda je taj proces prepušten malom broju nevladinih organizacija i još manjem broju pojedinaca. Naravno, ti entuzijasti ne mogu neometano da rade na tom procesu, već su u stalnom sukobu sa etničkim narativima, i ta borba je neravnopravna jer nevladine organizacije zavise od dobijenih projekata, koji su ograničeni vremenom, novcem, vrstom i brojem medija koji im stoje na raspolaganju i zainteresovanošću donatora, a domaći političari imaju budžetski novac, javne servise i institucije koje rade za njih.

Kako funkcionišu društvene mreže

S pojavom interneta informacije su postale lako dostupne svima, ali i poluinformacije i dezinformacije, tako da je danas glavni izazov za svakog pojedinca kako razlučiti šta je relevantna informacija, a šta nije?

Ne samo da su informacije postale lako dostupne već se i veoma lako šire, a društvene mreže su za to idealni kanali komunikacije. Problem nastaje što se informacije na društvenim mrežama šire ne zato što su tačne i provjerene, već što su iz nekog razloga privlačne određenoj kategoriji ljudi.

Osim širenja informacija, društvene mreže su još više zakomplikovale situaciju omogućivši i  interakciju (komentarisanje) na njima, što za posljedicu ima da komentar stručnjaka jednako vrijedi kao i komentar laika ili nekoga ko svjesno i namjerno laže.

Na društvenim mrežama pojavljuju se botovi i trolovi, čiji je jedini zadatak da neku informaciju svojim komentarima relativizuju ili preusmjere tok razgovora u drugom pravcu. Vrlo često njihov zadatak je da pojedinca čiji im se javni angažman ne sviđa etiketiraju kao strane plaćenike ili izdajnike i na taj način njihovo mišljenje i stavove učine irelevantnim. 

Kako to funkcioniše u praksi?

Krajem decembra 2018. godine objavio sam blog „Mračna tajna Kotor Varoši“[2] u kojem pišem o Bošnjacima koji su 1992. godine odvedeni od vojske i policije Republike Srpske u nepoznatom pravcu i čija se tijela još uvijek traže.

Taj blog je dopro do 26.143 osobe, imao je 442 lajka, 96 komentara i 83 dijeljenja, ali za ovaj tekst su važni komentari.

Ono što prvo „upada u oči“ je da na osnovu komentara veoma lako možete da odredite etničku pripadnost komentatora. Pošto se u blogu govori o bošnjačkim žrtvama, Bošnjaci afirmativno govore o blogu. Neki od njih „kače“ fotografije nestalih, drugi pišu o sudbinama nestalih, neki hvale mene kao autora teksta, ali nema nijedan komentar koji na bilo koji način osporava moje pisanje.

S druge strane, Srbi su reagovali prilično burno i njihove komentare možemo podijeliti na one koji su komentarisali komentare Bošnjaka i one koji su se obraćali meni.

Među onima koji su se obraćali Bošnjacima mogli smo pročitati da je to bošnjačka propaganda i da ti ljudi nisu ubijeni te da žive negdje u inostranstvu. Neki su tražili spisak imena ubijenih Bošnjaka, jer ne vjeruju institucijama iz Federacije BiH. Da bi na kraju potencirali priču o zločinima nad Srbima u Kotor Varoši za koje niko nije odgovarao.

Srbi koji su komentarisali moj tekst tvrdili su da je danas Kotor Varoš multietnička sredina u kojoj zajedno i složno žive sva tri naroda, a ja razaram tu harmoniju. Potom su mi skrenuli pažnju da su Bošnjaci prvi počeli i da su sami krivi što su ubijeni. Spomenuto je i selo Serdari u kojem su ubijeni Srbi, a za ta ubistva niko nije odgovarao. Skrenuli su mi pažnju na srpsku djecu koja su ubijana snajperima, ne navodeći gdje i kada se to desilo. Na kraju sam optužen  da sam plaćen da pišem ovakve tekstove.

Kada pogledamo komentare koji su pratili ovaj blog, možemo da vidimo da on nije doveo do konstruktivnog dijaloga između Bošnjaka i Srba, nije se pojavila ni empatija prema žrtvama, niti su još uvijek pronađena tijela ubijenih Bošnjaka.

Takav je danas uticaj društvenih mreža na suočavanje sa prošlošću u Bosni i Hercegovini.

Srđan Puhalo rođen je 1972. godine. Psiholog i istraživač javnog mnijenja. Završio je Srednju elektrotehničku školu u Sarajevu i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Magistrirao je socijalnu psihologiju u Banjoj Luci. Trenutno živi i radi u Banjoj Luci. Društvene mreže koristi za iznošenje politički nekorektnih stavova, s nadom da će potaknuti druge ljude da promišljaju o onome što piše i govori.


[1] Kadrov, L., Lalić, D. and Teršelić, V. (2010). Suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj: 305 Stavovi i mišljenja aktera i javnosti u poraću [Dealing with the past in Croatia: attitudes and opinions of actors and the public in the aftermath of war]. Documenta: Zagreb.

[2] http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61328/mracna-tajna-kotor-varosi?fbclid=IwAR0ZNEdhZ2VEr6l4ZFTO05O8_ABcT1eakni5N4Tl19vl0fsl_lvRmTkM_24