Teško breme u naslijeđu

Od rata u Bosni i Hercegovini je prošlo 22 godine, ali radi se samo o odsustvu oružja, a rat i dalje je tu, među nama, našim okruženjem i ono što je najgore među mladima.

Instutacionalno potiskivanje odgovornosti

Cjelokupan sistem obrazovanja u Bosni i Hercegovini temelji se na prikazivanju samo jedne priče, bez preispitivanja sopstvene odgovornosti i „ušuškavanjem“ mladih u „nacionalne torove“, jer kada si „ušuškan“ ne pitaš ništa šta se desilo u mjestu odakle si, gradu i na kraju u čitavoj državi. Upravo iz ovih razloga potrebno je sa mladim ljudima raditi na temama suočavanja sa prošlošću, jer u ratu u BiH niko nije pobjedio, postoje samo žrtve na svakoj strani i neophodno je da se sa tim suočimo i da prihvatimo.

Neophodnost rada sa mladima

Moj društveni angažman se upravo zasniva na radu sa mladim ljudima, koji uključuje komunikaciju sa mladima različitih navika, uvjerenja i ukazivanja da učešće na nekoj radionici sa pripadnicima sva tri konstitutivna naroda ne bi predstavljalo korak ka nacionalnoj izdaji kako većina smatra, već upravo suprotno, da se radi o ljudima sa širokim pogledom na svijet za razliku od onih koji se stalno ističu. Zajedno sa tim mladim ljudima pokušavam da ukažem kada po strani ostave sve istorijske istine, kolektivne traume iz prošlosti, “nacionalne interese”, te mitove i stereotipe o sebi i drugima s kojima nas, od porodice, preko školskog programa do medija, od malih nogu brižljivo filuju – u Bosni i Hercegovini ćete, u svim njenim kutcima i sokacima, moći upoznati ljude koji su od ponašanja, preko kulture do načina razmišljanja, po svemu slični vama, i s kojima ćete moći prijateljski popričati i doći do zaključka da samo zajednički trebamo tragati za istinom i pri tom ne trebamo zanemariti najvažnije ljudske vrijednosti.

Nakon završetka rata, koji je rezultirao mnogim ljudskim gubicima i teškim kršenjem ljudskih prava, BiH se suočava sa izazovima izgradnje mira i suživota svih svojih građana, zasnovanog na poštovanju različitosti, izgradnji povjerenja i pomirenja i taj proces među mladima se uglavnom odvija kroz neformalno obrazovanje.

Primjer takvog neformalnog obrazovanja je Škola drugačijih sjećanja koju organizuje Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH. Škola drugačijih sjećanja je ljetnji edukativni program baziran na studijskim posjetama mjestima stradanja i ratnih zločina iz Drugog svjetskog i poslednjeg rata u BiH. Kroz Školu drugačijih sjećanja mladi imaju priliku da slušaju potpuno različite priče o istim događajima od različitih aktera koji su direktno ili indirektno učestvovali u tom događaju. Ako ste postavili pitanje, pa kako će saznati tačnu istinu šta se tamo desilo, i neće dobiti odgovor na pladnju, nego će imati priliku da čuju lokalni narativ tih mjesta na osnovu više različitih mišljenja o istom događaju. Uvijedeće svu problematiku BiH.

Upravo učešćem kroz ovaj i slične programe, mladi ljudi  koji su željni novih saznanja i boljeg upoznavanja svog društva i ljudi s kojima žive, daju mi nadu da je moguće izgraditi jedno novo i bolje društvo, oslobođeno od teškog bremena koje su nam naši očevi ostavili u naslijeđe. Kako bismo spriječili da se ponovno jednog dana ljudi poput nas regrutuju u neke vojske i ubijaju međusobno za “više” kolektivne ciljeve, ili da i sami postanemo ideolozi tih ciljeva, neophodno je da ostanemo istrajni u vrijednostima humanizma, pravde i slobode, i u okviru svojih mogućnosti se borimo za njih bez obzira na posljedice i pritiske.

Mirjana Trifković: Diplomirana pravnica, aktivistkinja. Radil je u Helsinškom odboru za ljudska prava u Republici Srpskoj 5 godina, na poziciji koordinatorice projekata na temu Tranzicione pravde i suočavanja sa prošlošću. U organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd učestvovala na programu Treneri/trenerice za izgradnju mira. Aktivna je članica više inicijativa i mreža. Živi u Foči, a dolazi iz Sarajeva.