Trideset godina od etničkog čišćenja u Višegradu i okolini

Većina nas koji smo živeli podalje od ovog gradića za Višegrad je čulo zahvaljujući Ivi Andriću. Lično, i što mi je bliska rođaka, rođena Sarajka, nakon studija dobila posao u tamošnjoj Gimnaziji. Odrasla je dvadesetak metara od večne vatre i sećam se kako je nevoljno otišla u Andrićevu varoš s kojom se tokom nekoliko godina srodila, da se nerado vratila u glavni grad Bosne i Hercegovine.

Nisam ni slutio da ću ga nekoliko puta pohoditi u poslednjem ratu. Varoš se spominje sredinom 15. veka, pun je legendi i mesto u kojem je svoje detinjstvo proveo najpoznatiji pisac sa bivših jugoslovenskih prostora, nobelovac Ivo Andrić. Ono po čemu je Višegrad najviše poznat svakako je ćuprija na Drini, zadužbina Mehmed-paše Sokolovića. Sagrađena je u 16. veku (1557) i bila vrhunac tadašnjeg graditeljstva, a i danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim sa svojih 11 impresivnih lukova. Jedan je od najznačajnijih kulturno-istorijskih spomenika Bosne i Hercegovine, uvršten na Uneskovu listu svetske kulturne baštine.

U novije vreme na prelep kanjon Drine i Višegrad kalemi se nešto novo – Andrićgrad. Oni, čija je centrala u Beogradu i koji se zalažu za srpski svet Aleksandra Vulina i Akeksandra Vučića kao na ćabu svraćaju u ovaj „kič siti“. Višegrad krase i brojni spomenici, a najznačajnija su spomenik Mehmed-paši Sokoloviću i Ivi Andriću, pored ćuprije.

Na početku poslednje decenije prošlog veka opština Višegrad, nekad mirna višenacionalna zajednica u istočnoj Bosni postala je nemirna. Kako je u Haškom tribunalu rekao jedan Višegrađanin „počelo je previranje, narušeni su međuljudski odnosi“…

U proleće i leto 1992. godine vojska i policija „Republike Srpske“ počinile su masovne zločine nad bošnjačkim civilima. Prema dokumentima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY, Tribunal u Hagu), u Višegradu i okolini ubijeno je oko 1.600 ljudi, među njima oko 600 žena i 119 dece. Prema ICTY, grad je bio podvrgnut jednoj od najopsežnijih i najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja tokom rata u BiH, a po podacima Centra za istraživanje i dokumentaciju. U genocidu u ovoj opštini ubijen je 1.661 Bošnjak.

Akcija po nalogu Radovana Karadžića i Ratka Mladića sprovedena je mnogo pre zločina u Srebrenici.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Višegrad je brojao 21.199 žitelja, 62,5% Bošnjaka i 32,6% Srba.  Grad se danas nalazi u sastavu Republike Srpske, a tokom etničkog čišćenja Bošnjaci su svakodnevno ubijeni na mostu Mehmed-paše Sokolovića, a njihova tela su bacana u Drinu. Veliki broj muškaraca i žene bošnjačke nacionalnosti su hapšeni i zatvarani na raznim lokacijama u gradu. Srpski vojnici su silovali žene, terorisali civile, pljačkali i uništavali imovinu a džamije su porušene.

Bošnjaci su odvođeni u barake bivše kasarne JNA u Uzamnici, oko 5 kilometara izvan grada ili bili zatočeni u hotelu Vilina Vlas ili drugim objektima u okolini. U hotelu Vilina Vlas zatvarane su žene i devojke, od kojih mnoge nisu bile starije od 14 godina. Tu su ih silovali policajci i pripadnici paravojnih formacija Beli orlovi i Arkanovih i Šešeljevih ljudi.

Šestog aprila 1992. godine, jedinice prosrpske Jugoslavenske narodne armije (JNA, Užički korpus) okupirale su Višegrad nakon samo nekoliko dana borbe. Sledilo je preuzimanje grada i 19. maja grad je proglašen srpskom opštinom, Vladajuća Srpska demokratska stranka (SDS) proglasila je Višegrad “srpskim” gradom, a svi nesrbi su izgubili posao. Počela su ubistva. Desetog  juna 1992. godine, Milan Lukić je došao u fabriku Varda i priveo sedam muškaraca Bošnjaka a potom ih odveo do obale Drine, postrojio ih i strijeljao naočigled brojnih posmatrača, uključujući i suprugu i kćerku jedne od žrtava, Ibrišima Memiševića.

Četrnaestog juna (1992) grupa od 70 civila Bošnjaka, uglavnom iz sela Koritnik, zatvoreni su u kući Omeragića u Pionirskoj ulici. Neke od žena su izvedene i silovane prije nego što su ih vratili u kuću. U kuću je ubačena bomba, a zatim je zapaljena. Stradalo je njih 59 (prema Tribunalu 53), a samo nekoliko preživelo i svi su svedočili u Hagu na suđenju Lukićima. Najstarija osoba imala je 75 godina, a najmlađa beba (Senada Kurspahića) stara samo dva dana.

Na Bikavcu (27. juna) oko 70 bošnjačkih civila je zatvoreno u jednu sobu kuće u tom naselju u blizini grada. Nakon što su opljačkali zarobljene, kuća je zapaljena i svi su stradali. Pred Tribunalom o ovom slučaju svedočila je Zehra Turjačanin.

Milanu i njegovom rođaku Sredoju Lukiću u Hagu je suđeno u objedinjenom procesu a njhovom saučesniku Mitru Vasiljeviću odvojeno. Pretresno veće osudilo je Vasiljevića na 20 godina zatvora koja mu je kasnije, odlukom žalbenog veća smanjena.

Svedok u postupku protiv Lukića, Mevsud Poljo izjavio je da je njegova grupa u junu 1992. godine izvukla nešto više od 180 mrtvih tela od kojih je, kako je rekao, prepoznao njih pedesetak.

Višegradski monstrum, Milan Lukić odrastao je okružen Muslimanima. Prva učiteljica mu je bila Muslimanka, prve devojke Muslimanke… U Hagu je izjavio da je „rođen borac“ i da se kroz život „uvijek zalagao za istinu i pravdu“. Jedina moja borba sada je da se sazna prava istina o zločinima koji su počinjeni u Višegradu nad nevinim muslimanskim narodom, rekao je masovni ubica.

Dvadeset godina nakon počinjenih zločina izrečena je presuda u predmetu Lukić-Lukić. Pretresno veće utvrdilo je da je Milan ubio najmanje 132 Muslimana i da su paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu „najgori primeri nečovečnih postupaka čoveka prema čoveku. U istoriji ljudske nečovečnosti koja je isuviše duga, žalosna i grozna, paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu nedvojbeno zauzimaju visoko mesto“, rekao je sudija Tribunala.

Milan Lukić proglašen je krivim za zločine protiv čovečnosti, istrebljenje i kršenje zakona i običaja ratovanja i osuđen na doživotni zatvor. Krivim je proglašen i Sredoje Lukić koji je osuđen na trideset godina zatvora. U žalbenim postucima Milanu je potvrđena presuda, a Sredoju je kazna zatvora umanjena za tri godine.

Odjel za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine osudio je osam lica za zločine protiv čovečnosti u Višegradu od kojih četvoricu po optužbama koje uključuju seksualno nasilje: Olivera Krsmanovića na 18 godina, Momira Savića (17), Željka Leleka (16), Bobana Šimšića (14), Dragana Šekarića (14) i Nenada Tanaskovića na osam godina zatvora.

Ne znam da li se dalje peva ona U lijepom starom gradu Višegradu koju je još 1936. godine  napisao Kragujevčanin Dragiša Nedović, a prvi pevao pedesetih godina prošlog veka Himzo Polovina. Pitam se, i da li ću više otiću u tu varoš.

Zbog podsećanja, evo nekoliko stihova pesme:  

„U lijepome starom gradu Višegradu
 gdje duboka Drina vjekovima teče
ostade mi samo tužna uspomena
ašikovah s dragom skoro svako veče.

Rano jutro, slušam, pjevaju slavuji
na Bikavcu brdu grada Višegrada, ustaj curo mala
ružo procvjetala, već je zora rana Drinu obasjala…..“

Sram me je, iako nisam ništa loše učinio. Da ponovim pre 30 godina u Višegradu je živelo 62,5 odsto Muslimana/Bošnjaka, a danas ih je – ispod jedan odsto.  

Odzvanjaju mi reči Husa Kurspahića koji je dvadeset godina do rata u BiH bio, kako reče haškim istražiteljima „policajac profesionalac“. Za Husu je to najlepša varoš koju je ikad video. Ovaj svedok u Tribunalu u postupku Lukić-Lukić i Vasiljević kaže da nije bilo Međunarodnog suda da bi zlikovci „i danas bili na slobodi i radili bi šta bi htjeli“. 

Dragan Banjac, novinar iz Beograda. Dvadesetpet godina proveo u Borbi (dopisnik iz Dubrovnika i hercegovačkog zaleđa), a nakon gašenja lista ostaje u Borbi i posle iste sudbine u Našoj Borbi. Godinu dana izveštavao sa hercegovačko-dubrovačkog ratišta, a nakon povratka u Beograd radio u unutrašnjo-političkoj redakciji, gde je bio i urednik. Prvi je novinar koji je tokom rata u BiH (preko Mađarske i Italije) ušao u opkoljeno Sarajevo, Mostar i Tuzlu. Izveštavao je i sa slavonskog ratišta, potom sa Kosova.
Nakon gašenja Naše Borbe od strane režima radio kao dopisnik sarajevske novinske agencije ONASA, podgoričkih listova – Publika, Vijesti i Pobjeda, pisao za Monitor, radio nepunu godinu dana u Blicu (urednik u Regionima), bio zamenik glavnog urednika Glasa javnosti, dopisnik Tagens cajtunga iz Ciriha, Oslobođenja, Radio Sarajeva, Federalne televizije… Pisao za Laus, list mladih Dubrovnika, Dubrovački vjesnik, nedeljnik Vreme, kao i za list Republika (do gašenja 2015. godina).
Piše kometare za portal Aljazeera Balkans. Pre godinu dana pokrenuo Forum, portal građanske Srbije čiji je vlasnik i glavni urednik.