Ukoliko albanski i srpski narativi u udžbenicima historije ostanu čvrsto podijeljeni, šta bi trebalo promijeniti?

Tamo gdje je obrazovni sistem podijeljen u skladu sa etničkim granicama, obrazovanje iz historije je oblikovano kako bi se uklopilo u osnovnu etno-nacionalističku ideologiju datog trenutka. U jugoistočnoj Evropi ovo nije slučaj samo sa Bosnom i Hercegovinom. U periodu 2016-2017., Fondacija za otvoreno društvo Kosova je angažiralo historičarku iz Sarajeva, Narcisu Semić, da provede istraživanje na Kosovu kao dijela projekta „Building Knowledge of New Statehood in Southeast Europe: Understanding Kosovo’s Domestic and International Policy Considerations“. Semić se prvenstveno fokusirala na analizu tekstova udžbenika za historiju, sa specifičnim akcentom na reprodukciju antiquitas mita (mita o starini) u udžbeničkim tekstovima, koja ideološki podupire etno-nacionalistička težnje za prisvajanjem teritorije. Istraživanje se također fokusira na osnovne kontekstualne, historijske i socio-psihološke razloge za konstantnost ovih narativa, njihove popularnosti i nedostataka procesa reforme obrazovanja uprkos akademskim dostignućima.

Zakonon Republike Kosovo za preduniverzitetsko obrazovanje iz 2011. godine propisuje pridržavanje okviru kurikuluma koji „promoviše poštovanje, razumijevanje i toleranciju između svih zajednica“. Ovo je u skladu sa principom multietničnosti zagarantovanim u Ustavu iz 2008. godine. Međutim,  udžbenici historije za osnovno i srednjoškolsko obrazovanje na Kosovu su u kontradikciji sa ovim propisima. Postojeće analize udžbenika historije  ukazuju na kontinuiranu upornost međusobno neuskladivih albanskih i srpskih etno-nacionalističkih narativa bez obzira na poslijeratne reforme pod međunarodnim starateljstvom.

Albanski i srpski narativi uporno insistiraju na ekskluvizitetu uloge žrtve, dok smatraju druge krivima za svoje nedaće. Kvalitativna analiza teksta udžbenika koju je uradila Semić, prati tipologiju historijskih mitova prema Pål Kolstø-u i zaključuje da se u osnovi oba etno-nacionalistička narativa ogledaju u značenju, fukciji, namjeri i emocionalnoj privlačnosti, iako je riječ o dva različita podtipa antiquitas mita. Srpski podtip je „politički“, te historijski prati osnivanje srpske srednjovjekovne države; dok je albanski „kulturno-arheološki“  koji tvrdi praiskonski i neprekinuti albansko kulturno porijeklo od Ilira. Postavlja se pitanje kako takve mitološke konstrukcije o naciji – koje se u savremenoj nauci smatraju zastarjelim, karakterističnim za period romantičarskog nacionalizma – još uvijek tako otvoreno reporducira na Kosovu (a i u ostatku regije)?

Riječ je regiji sa neriješenim teritorijalnim sporovima (Srbija još uvijek nije formalno priznala nezavisnost Kosova), nacionalni osjećaji, kada su predmet rasprave ili još gore, poricani, uzrokuju snažne emocije. Svakako, ova pojava se ne razlikuje od nacionalizma u nesigurnom svijetu bilo gdje drugo. Potreba za pripadanjem i posjedovanjem stabilnog identiteta i mjesta, u kombinaciji na nacionalističkim obećanjima teritorijalnih prava i ostalih privilegija, je privlačno mnogim biračima širom Evrope u doba nesigurnosti. Međutim, za zemlje Jugoistočne Evrope, problem u obliku etno-nacionalizma definisano kao „korijena svog balkanskog zla“ i obećanje spasenja je specifično. Može li reforma obrazovanja  ostvariti „reprogramiranje čipa u ljudskim glavama“, kako je Paddy Ashdown predlagao, nakon završetka svog mandata kao Visokog predsjednika BiH od 2002 do 2006? On je ustanovio etnički podijeljen obrazovni sistem u BiH, vjerujući da oni koji su iskusili međuetničko nasilje su neopozivo okovani prošlošću.

Poput slučaja sa BiH, obrazovni sistem na Kosovu nije integrisan. Razvoj etnički podijeljenog obrazovnog sistema je dokumentovan već u periodu „paralelnih sistema“ tokom 90tih. Tada je bio albanski, a danas je srpski obrazovni sistem, koji funkcionište paralelno sa zvaničnim obrazovnim sistemom. Iako je korištenje srpskih udžbenika, koji su obezbjeđeni od strane Republike Srbije, je zakonom dozvoljeno, intervjui iz jeseni 2016 godine potvrđuju da „srpske škole ne slijede zakon prema kome su je potrebno informisati Ministarstvo o udžbenicima koje koriste“. Godine 2010. Nezavisna komisija je predložila zamjenu jedne mitologizacije historije – drugom, ističući da srpski udžbenici ne sadrže dovoljno sadržaja „o prije postojećoj Albansko/Ilirskoj populaciji“.

Recentnija studija je ustanovila da nastavnici historije na Kosovu imaju vlastite interpretacije historije, te da one mogu biti oblikovane njihovim ličnim, često traumatičnim porodičnim historijama. Uporedo sa novom strategijom za poboljšavanje obrazovanja nastavnika i nove inicijative historičara Univerziteta u Prištini, izolirane historiografije čine se osnovom problema. Ovo je u skladu sa rezutatima istraživanja, koje ukazuje na potrebu za makro-političkim, kontekstualnim promjenama koje bi umanjile popularnost i emocionalnost nacionalizma. Pored poboljšanja mobilnosti, međunarodne izloženosti i kompetitivnosti za historičare, prilike mimo nacionalističkih obećanja još trebaju da se dese. Posebno, ako mladi građani Kosova uzimaju više učešća u politici i biraju drugačiji put, moguće je da tražiti kvalitetnije obrazovanje, slobodno od kategorizacija, poput protesta u BiH. Očigledno je da to nije pitanje čipa u ljudskim glavama, nego obrazovnih, društvenih i ekonomskih prilika, koje trebaju da budu reprogramirane kako bi nacionalistički narativi izgubili na popularnosti.