Urbanizam bez poštovanja prema prošlosti / Skoplje – drugi deo

Nakon rečenog „Doviđenja“ i dramatičnog kraja prvog dela teško je zaključiti da je to sve što može da se kaže o urbanizmu koji ne poštuje prošlost u makedonskoj prestonici, Skoplju. Priča o Skoplju je svakako šira i komplikovanija, i moraće biti ispričana mnogo puta.

Ovaj grad, čiju sam istoriju ukratko spomenuo u uvodu u prvom delu, mi kao građani Skoplja nemamo kako da iskusimo, odnosno najčešće samo kroz tekstove kao što je ovaj, i vrlo malo u realnosti, zato što grad još uvek nije uspeo da adekvatno uključi ostatke svoje bogate prošlosti u sopstveni lik. A ako ni građani ne žive ovu priču, onda je još teže predstaviti je posetiocu.

Od istorijske ose sever – jug, što je u biti centar modernog Skoplja i njegovog razvoja tokom najmanje hiljadu godina, krećući se četiri kilometra na zapad, dolazimo do prvog gradskog jezgra, starog Skoplja – mesta po imenu Skupi.

Njegovi urbani temelji, u obliku u kojem se mogu videti danas, zapisani su još u rimskom periodu, odnosno na prelazu između prvog veka pre i prvog veka posle nove ere. Najnovija istraživanja, međutim, potvrdila su postojanje naseobina na tom mestu u sedmom i osmom veku p. n. e., koji su bili poreklom iz Peonije, što otvara vrata mogućnosti da je Skoplje daleko starije nego što se nekada mislilo.

Lokacija antičkog grada Skupi je važno raskršće dva glavna puta, onog istok – zapad, od Crnog do Jadranskog mora, i onog sever – jug, od Moravsko-vardarske doline do Egejskog mora. Njegova pozicija učinila ga je regionalnim društvenim i kulturnim centrom, koji je dostigao svoj puni potencijal u ranim vekovima hrišćanstva. Među najznačajnijim građevinama koje moramo spomenuti je i stari teatar, koji je mogao da ugosti 9000 gledalaca, i koji je kao takav bio najveći teatar otkriven u vardarskom delu Makedonije.

Propast antičkog grada u vezi je sa katastrofalnim zemljotresom koji se dogodio 518. godine, posle kojeg je osnovan novi gradski centar ka istoku, na realističnom i logičnom predelu. Zapravo, od Zajčevog Rida, gde je bio lociran Skupi, blizu ušća reke Lepenac u Vardar, preko obližnjeg brda (Ilinden barake) stiže se do brda Gradište, na čijem istočnom kraju je odabrano gotovo identično mesto, na ušću reke Serave u Vardar. To je tipična geografska odlika gotovo svih antičkih gradova, ušća reka.

Ovo pomeranje grada kroz ovu konglomeraciju tri brda nije isključilo ni brdo u sredini (Ilinden), gde su intervencije ostavile i danas vidljive ostatke. Tu se nalazi akvadukt Skoplja, koji ima dve teorije o nastanku, gde jedna govori o šestom veku nove ere, a druga o osmanskom periodu. S obzirom na potrebe pomeranja gradskog jezgra tadašnjeg Skoplja na novo mesto tvrđave, logiku potrebe za pijaćom vodom i na činjenicu da je akvadukt bio usmeren ka novoj lokaciji, čini se da je sasvim logično datiranje na šesti vek nove ere. Nesporno je, s druge strane, da su Osmanlije nakon dolaska izvele rekonstrukcije mnogih zdanja u Skoplju, kao što je Kameni most, gde su osnažili temelje iz šestog veka.

Da sumiramo, tri brda, tri arhitektonska nasleđa: antički grad – akvadukt – srednjevekovni grad. Odmah dalje spomenuta osa sever – jug nastavlja se od brda Devica do Stare železničke stanice.

Takva povezanost različitih perioda je samim tim i urbani potencijal i prilika da se konceptualizuju istorijski putevi praćeni adekvatnim sadržajima, nivoima zaštite i pristojnom prezentacijom. Ono ima potencijal da se, kroz Vodno, poveže sa srednjevekovnim satelitskim naseljem, zamkom Crnče. Ovo je putanja kojom bi se dobio dobar pregled razvoja grada i bio bi odlična osnova za posetioce.

Potencijal je neosporiv, ali on svejedno nestaje bez strategije koja bi spojila ove tačke.

Skupi

Na današnjoj mapi grada Skupi počinje od centralnog dela, na samoj granici sa urbanom sredinom u neposrednoj blizini sela (sada naselja) Bardovci, pristupačan za saobraćaj, u tranzitnom okruženju pojedinačnih kuća, poljoprivrednog zemljišta i komercijalnih zgrada.

Ono što nedostaje je planiranje ovih prostora kako bi se aktivno eksploatisalo ali i definisalo okruženje koje ne bi zasenilo lokaciju. To podrazumeva sadržaj koji bi trebalo da bude kompatibilan sa njegovom valorizacijom: muzej, istraživački centar, galerije, parking za posetioce, ugostiteljstvo i pomoćne delatnosti.

U dosadašnjoj praksi domaćeg urbanizma izgubljen je pojam vizije, proporcije i tačke u prostoru, pa je stoga opravdan strah da će u budućnosti biti opravdane akcije koje će ugroziti lokaciju. To znači da je sa ravnih puteva moguće uperiti poglede prema pozorištu i sadržajima koji su u službi pravilne eksploatacije lokaliteta.

Povezanost ovog područja sa drugom stranom reke Vardar nije organizovana kako treba, i odatle bismo u budućnosti mogli da očekujemo najveći priliv pešaka i posetilaca. Za ovu povezanost trebalo bi reorganizovati naselje u podnožnju stambenih kuća, i naročito ih sprečiti da se podižu u visinu kako bi se izbeglo zatvaranje vidika.

Akvadukt

Akvadukt se nalazi na oko 22000 metara vazdušnom linijom, na granici sa Ilinden kasarnama. U veoma je lošem stanju i treba mu hitna renovacija. Nalazi se u neposrednoj blizini bulevara Slovenija i praznog prostora u okolini, dok naznake urbanizacije i izgradnje u okolini kasarni i ovde stvaraju legitiman strah od moguće loše intervencije i zagušenja. Njegova zaštićenost je najavljena, ali njegovo urbano uklapanje i adaptacija u šire sredine njegovoj pristupačnosti je nešto što mora da se uzme u obzir.

Skopska tvrđava

Tvrđava je istočna krajnja tačka ove zakrivljene ose. Posmatramo ga obrnuto od zapada prema istoku zbog dodira sa kretanjem sever – jug (brdo Devica sa Starom železničkom stanicom). Na utvrđenju su se pre deceniju odvijali veći radovi na rekonstrukciji, ali i neprimereni zahvati u blizini keja reke Vardar. Ispod južnog bedema podignute su previsoke zgrade u neprikladne svrhe, što je apsolutno moralo biti u kontekstu njegove prezentacije i promocije. Umesto toga, dobili smo administrativne zgrade vodovoda i kanalizacije, kao i upravnu zgradu EVN-a, sa spornim visinama koje zaklanjaju pogled sa suprotne strane. Praktično, pogled je delimično privatizovan. Prema zapadnom delu tvrđave, u prostoru pored prelepog Muzeja savremene umetnosti, već su podignuti objekti sumnjivog estetskog karaktera iz ugostiteljskog sektora i nedolično uzurpiraju lokaciju. Ovaj prostor mora nestati i park mora biti određen kao mesto koje će ih ujediniti. Pretnje ponižavajućih apetita od podizanja zgrada istog karaktera u staroj skopskoj čaršiji već stižu.

Tvrđavi takođe nedostaje dobra povezanost sa zapadne strane u podnožju brda i mogućnosti uspostavljanja buduće pešačke zone.

Nedostatak vizije i hrabrosti za delovanje

Ova tri položaja imaju priliku da se međusobno povežu sjajnom pričom, sa područjima parka za bicikliste i pešake.

Drevni Skupi, preko severne strane brda Zajcev i Ilinden kasarni do akvadukta. Odavde, preko kasarni, pored Američke ambasade, preko Muzeja savremene umetnosti do Skopske tvrđave, treba stvoriti veze koje će omogućiti ovaj tok. Dok se levo i desno od tih prostornih poteza mogu razvijati nova naselja, obraćajući pažnju na njihov primarni značaj. Vizionarskim urbanizmom i javnim nadmetanjem može se doći do pozitivnih rešenja.

Filip Koneski rođen je u Skoplju 1987. godine. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Skoplju na temu „Institut za konzervaciju i restauraciju“, dok trenutno radi na master studijama „Aktivni pristup arhitektonskom nasleđu“. Njegovo radno iskustvo uključuje arhitektonske, zanatske i umetničke ateljee. Pored osnivanja MARH-a i upravljanja sajtom, trenutno je zaposlen u dizajnerskom studiju u Skoplju. Ostatak vremena posvećen je nekoliko oblasti na polju stvaralaštva, dok je u matičnoj sferi (arhitektura) Filip stekao pojedinačne i grupne nagrade na domaćim i međunarodnim takmičenjima.