Zašto mladi nikad ne smiju odustati doprinositi suočavanju s prošlošću?

Ako vas se tiče, pročitajte. Ako ne – Auf Wiedersehen!

Godinama unazad, većina nas, ako ne i svi u BiH, ali i regionu, pričaju o jednoj temi koja se zove „prošlost i suočavanje s prošlošću“. Ustvari, tačnije – posljednjih mjeseci pričamo o neozbiljnim predsjedničkim izjava i čuvanju murala ratnih zločinaca. Donekle, sve to spada u temu prošlosti i suočavanja s prošlosti. Tome se dodaje još pregršt poveznica kao što su nacionalnost, identiteti, rat, konfilkti, pomirenje, revizionizam pa i revanšizam (ako ćemo otvoreno i iskreno), dijalog, regionalna suradnja, ekonomija, entiteti, etničke i vjerske grupe, narodi, razvoj svakojakih državnih struktura, istina, interpretacije, politički spin, medijsko izvještavanje…. i onda baš tu na kraju, kada skrenete desno odmah pokraj Sarajeva, Banja Luke ili Mostara, spomenu se i mladi. Tačnije, uloga mladih u procesima pomirenja, razgovora o prošlosti, kreiranja budućnosti i da to sve ne bude malo, kažemo da su mladi, ne samo budućnost nego i sadašnjost. I dok ste sve ovo pročitali, vjerujem da ste se umorili. Tačno?

Tačno je. Istina je da smo umorni i da nam se ne čitaju dugi eseji ili članci i ne slušaju paneli o tome kako je iznimno važna uloga mladih u procesima u kojima se više ne vide „ni glava ni rep“. Naročito danas, kada je pandemija korona virusa dodatno otežala sve ono što smo radili i radimo, te se usput pravimo da je pandemija samo još jedna stvar koju smo dodali na TO DO listu. Svim ljudima koji rade u oblasti dijaloga, pomirenja, prekograničnih saradnji, rada s mladima, nastavnici… su sopstvenim radom i motivacijom (koju su nalazili valjda u osnovnim postulatima ljudskih prava i vrijednosti), nastavili da rade sjajan posao i u protekle dvije godine unatoč pandemijama i restrikcijama.

Generacija mladih koja je na bilo koji način učestvovala (ili nije učestvovala) u ovim razgovorima, bila pozvana da učestvuje ili primorana da se negdje pojavi da bi neko štrihirao obavezu „uključivanja mladih u važne procese“, dosta oprezno pristupa razgovorima o tome šta je to suočavanje s prošlošću i kako se i ko se to uopće miri danas u 21. vijeku. Lično iskustvo u desetogodišnjem radu s mladima govori da se i njihovi odnosi prema ovim tematikama mijenjaju – upravo zbog istih floskula i činjenice da nema dubokih promjena koje su očite u pogledu pomirenja. Također, na jednom od konsultacijskih procesa s različitim grupama mladih a u vezi s programom regionalne saradnje, interkulturalnog dijaloga i pomirenja – istakli su da imaju određeno negodovanja prema terminologiji koju koristimo. Pojmovi poput suočavanja i pomirenja su pojmovi koji su najčešće izbjegavani, kada mladi učestvuju u aktivnostima, ali i kada omladinski radnici/e u svom radu postavljaju baseline za rad s mladima u oblasti pomirenja i suočavanja s prošlošću. Upravo činjenica da nemamo decidan opseg šta sve suočavanje s prošlošću predstavlja (koncept suočavanja je dosta felksibilan i/ili ograničen od zajednice do zajednice) na neki način ih demotivira da se bave ovim pitanjima. Pitanje prošlosti i pomirenja je dodatno kompleksno u BiH i regionu, upravo zbog svih elemenata pomenutih na početku, a to su politika, državne strukture, korupcija, nacionalizam, konfliktni narativi i različite interpretacije iste historije. I to umara, ali i obeshrabruje s obzirom na trenutna dešavanja u BiH, kao i nedavne izjave političara iz BiH i Hrvatske.  No, jedno je sigurno – mladi ne mogu (ne) pričati i (ne) smiju odustati od prošlosti zbog svoje sadašnjosti ali i budućnosti.

U proteklim godinama, mladi su  učestvovali u procesima od značaja i čak zahtjevali da budu dijelom važnih razgovora o prošlosti  iako nisu bili odgovorni za istu. Prema njihovom shvatanju prošlost je nažalost, u BiH, regionu pa i u svijetu, lekcija koju morate naučiti da biste učestvovali i položili ispit za budućnost. I upravo tu dolazimo do prekretnice koja često umara i demotivira generacije mladih. Vrlo često mnogi od nas i padnu na tom ispitu. Postoje određena mišljenja koja kažu da mladi ne učestvuju i nisu nikad učestvovali u ovim procesima kako u BiH, tako i u regionu i nažalost s tim se ne mogu složiti. Da li zato što poznajemo toliko mladih koji su upravo radili i kreirali neke programe i prilike koje imamo danas ili što sam negdje i sama bila dijelom tih procesa – uglavnom praksa nadilazi teoriju. Ako se vratimo godinama unazad, davne 2006. godine mladi su u konsultacijskim procesima, svojim sugestijama i kritičkim mišljenjima doprinijeli osnivanju i modusu rada REKOM-a. Iako rezultat Berlinskog procesa i podržan od strane EU, kao i Njemačke i Francuske, RYCO od 2016. je priča mladih o mladima i procesima regionalne saradnje i pomirenja u regionu. Danas, u BiH postoje profesionalne i vrijedne organizacije koje prave rezultate na više polja koje direktno ili indirektno doprinose procesu sazrijevanja društva za razgovor koji jeste suočavanje s prošlošću i pomirenje, neke od tih organizacija su: „Iskoristi dan – CARPE DIEM“, Institut za razvoj mladih KULT, Akustikum, PRONI, Medica, Vive žene, Medica, CURE, Perpetum Mobile, RUSAG… Skoro u svim slučajevima grupa mladih entuzijastičnih ljudi su osnovali ili se nalaze u osnivačkim/upravljačkim strukturama ili su najbolje lice, odnosno motor rada ovih organizacija. Postoje i sjajni mladi političari i poličarke koji su kreirali i svakodnevno iznose set vrijednosti baziranih na primarnim interesima mladih. Voljela bih da napišem njihova imena, ali cilj nije popularizirati individuu niti prikloniti se nekoj od političkih opcija nego istaći važnost aktivne prisutnosti i participacije mladih u svim dimenzijama koje se tiču kvalitete života, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava. Biti gradonačelnica, sekretarka, predsjednica, pekarka, kooridnatorica, upraviteljka zgrade, volonterka, trenerica, nastavnica ili vozačica tramvaja koja će jasno i glasno reći da su neke stvari neprihvatljive u „njenom tramvaju“ (čitaj: zajednici, haustoru, ulici, općini, gradu, državi, školi, porodici, poslu…) je suština onoga što mladi jesu i moraju biti u svojoj primarnoj ulozi – a to je usuditi se misliti, iznijeti svoje stavove i tražiti promjenu, ako ovo do sada ne ide.

Suočavanje s prošlošću i pomirenje su dva odvojena procesa koja su međuzavisna. Nije pošteno opterećivati mlade generacije teretom i naslijeđem prošlosti i narativa koji nisu produktivni te zahtijevati od njih da na tim temeljima učestvuju i kreiraju bolje sutra. No koliko god kontradiktorno zvučalo, mladi učestvuju u tim procesima i drugačije ne bi moglo. Postojanjem u sadašnjosti preuzimamo određenu odgovornost i za prošlost ukoliko je pominjemo i na osnovu lekcija iz prošlosti gradimo budućnost. E sad hoćemo li bacati jaja na te murale o ratnim zločincima ili ćemo ih štititi dežurama?  Činjenica je da trenutno živimo u društvu u kojem čak ni život nije vrijednost. Sve je dobilo na cijeni i sa svim možete trgovati na političko-društvenoj sceni. Pitam se da li su život i osnovna ljudska prava postali išta vredniji danas kada se mladi i inovativni umovi pozivaju u komisije, odbore, radne grupe i glasačka tijela. Rekla bih da jesu vredniji, ali nije li opet kontradiktorna činjenica da dižemo cijenu u vremenu gdje je poricanje genocida i nekažnjavanje odnosno, neimplementiranje sudskih presuda za ratne zločine iz prošlosti praksa i standard? Kako uopće doprinositi procesima o kojima ovisi cijena života naše djece sutra? Kako da mladi doprinose procesu suočavanja i pomirenja na istim, već ispraznim i politički konstruisanim argumentima? Tako ne mogu doprinijeti, a nažalost istina je da imamo i takvih mladih, koji se ne usuđuju misliti nego preslikavaju stavove političkih lidera ili jednoumlja svojih mikro zajednica.

Obrazovni sistem, knjige, historija, interpretacije… hoće li moja generacija ili generacije poslije nas dočekati lekcije sa istim naslovom i poukom za učenike o istom događaju? Prošlo je preko 20 godina od rata u BiH, a mi i dalje možemo pročitati dvije ili tri različite lekcije o tome šta se desilo na Kazanima, u Prijedoru, Srebrenici ili Grabovici. A to nije odgovorno niti blizu izgradnje mira na ovim prostorima. Institucije imaju privilegiju biti nositelji određenih procesa i kreiranja sudbina,  ali i tu se reflektori pale na mlade. Mogu i trebaju reagirati na sadržaje koje uče, mogu i trebaju tražiti od svojih predstavnika/institucija da obrazovni sistem ne bude kreiran na bazi političkih agendi.

Ono što mora biti i jeste alat mladih u procesima pomirenja i suočavanja s prošlošću jesu istina, znanje i emocinalna inteligencija, odnosno empatija.

Kada shvate da nije potrebno identificirati se s „našima“ i/ili „njihovima“ da bi razumjeli i poštovali bol drugih radi njihovih gubitaka, tada ćemo shvatiti da je vrijeme za neki drugi narativ, a onda nužno i za drugačiju budućnost. Ne morate čitati milion stranica članaka da bi vas neko uvjerio zašto je važna uloga mladih u procesima suočavanja s prošlošću. Jednostavno je –  mladi stvaraju ili moraju stvoriti novi sistem vrijednosti na istinitim činjenicama, a ne na poricanjima i čuvanju murala s likovima ratnih zločinaca. Jer šta time štitimo, državu? Vjeru, ime? Lik i djelo jedne ideologije? Ili pak poričemo svoje strahove od istine? Ko jeste sutra, ako to nisu oni koji će dočekati sutra? Mladi koji su subjekti zdravih procesa, ne čuvaju murale nego iscrtavaju neke nove planove: kako da rade i zarade, imaju dostupne vakcine ili lijek protiv korone koji ne plaćaju, te razmišljaju o Njemačkoj samo kao turističkoj, ali ne i životnoj destinaciji.  Ako te se tiče, moraš da se uključiš, moraš da misliš i da se usudiš govoriti.

Ako te se ne tiče, onda ništa… čuvaj murale o palim vrijednostima, nemoj nositi masku i „Auf wiedersehen“.

Berina Bukva Alibašić je diplomirala Pravni Fakultet Univerziteta u Sarajevu i trenutno radi na magistarskom radu iz međunarodnog krivičnog prava. Njen dosadašnji rad fokusiran je na osnaživanje mladih i obrazovanje mladih, kao i zalaganje za prevenciju i okončanje nasilja nad ženama i djevojčicama. Certificirana je trenerica mladih za ljudska prava, demokraciju i ravnopravnost spolova. Područja njenog interesa su društvene mreže i komunikacije. Vrlo često za sebe kaže da je storyteller,  voli pisati o običnim životnim pričama. Vjeruje u moć jedinstva, Europsku uniju, znanje i naporan rad.