Žene u bronzi

U većini istočnoevropskih zemalja arhitektura socijalističke etape karakterisana je podizanjem spomenika koji u sebi nose kombinaciju nacionalizma i socijalizma. Skoro svaka zemlja socijalističkog bloka je napravila svoju „majku“[1] ovekovečenu u bronzi, od Ukrajine do Gruzije, Jermenije, Rusije, pa sve do Albanije. Ovi spomenici prikazuju anonimnu ženu[2], inkarniranu u feminističkim/majčinskim elementima domovine.

„Majka Albanija“, „Spomenik domovini“ u Ukrajini, „Domovina zove“ u Rusiji, „Majka Jermenija“,  „Majka Gruzija“ – sve predstavljaju žensku figuru žene na postolju. Dok je „majka“ nacije često bronzani apstrakt, „otac“ nacije je betonska figura. On je uistinu živeo. On je bio „pronalazač“, „heroj“ – bilo to iz srednjovekovnih ustanaka ili skorašnjih socijalističkih revolucija.

Naravno, ovo u sebi sadrži opis „tipične žene“ i njene pozicije u socijalističkom društvu, određen od dominantne ideologije režima. Žena je bila majka. Ona je bila majka nacije. Bila je fizički i duševni regenerator. Ona je ta koja je rađala „hrabre ljude“ i odgajala ih u „duhu patriotizma“. Ona je bila u pozitivnoj ulozi, te je kao takva pribavljala, negovala i bila prosvetitelj mlađih generacija. Kao posledica toga, majka treba biti najpreuveličanija figura nacije. Spomenici socijalističkih „majki“ nacije su bili sekularne „bogorodice“ prilagođene političkim i ideološkim okolnostima te ere.

Kosovo je bilo izuzetak u ovome. Kosovo nije imalo bronzanu „majku“. Možda zbog činjenice što nije bilo nezavisna država kao SSSR, niti republika kao što su Jermenija, Gruzija ili Rusija.

U stvari, ne samo da nema spomenik „majke nacije“ već uopšte postoji ekstremno mali broj spomenika, memorijala, bista istorijske figure žene. Dok su na svakom ćošku postavljeni spomenici muškaraca koji su doprineli uglavnom u političkim i vojnim aktivnostima, kao i u kulturnim i akademskim, itd., broj spomenika podignutih u čast žena je mali. Ekstremno mali.

Nepotrebno je reći, bez namere da bude žrtva viktimizacije, treba prihvatiti da je broj muškaraca koji su doprineli u raznim sektorima kosovskog društva veći od broja žena. Ipak, ovo ima svoje objašnjenje. Kao društvo u kome je patrijarhat veoma snažan, posebno u prošlosti, broj žena sa jednakim mogućnostima uspeha koje muškarci takođe uživaju u javnom životu je znatno manji.

Dodatno tome, ženama je bilo znatno teže da se uključe u političke ili vojne aktivnosti. Čak i tokom rata broj žena koje su ratovale proporcionalno je manji od broja muškaraca. U nekoliko slučajeva kada su kosovske žene učestvovale u Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK), većina je igrala sekundarnu ulogu – kao što su doktori i medicinske sestre vojnici, kao deo ratne logistike ili kao poverljivi kuriri napolju, u glavnom u gradovima. U patrijarhalnom društvu se smatra da rat i bitka pripadaju isključivo muškarcima, pa je čak i sam rat viđen kao muški element. I pored malog broja žena u OVK, broj spomenika je takođe znatno manji od spomenika posvećenih muškarcima.

Spomenik Majke Tereze

U stvari, prvi spomenik podignut albanskoj ženi na Kosovu bio je za ženu koja nije odrasla, niti se rodila na Kosovu. Ona je bila verska misionarka. To je Majka Tereza. Ona je bila iz Skoplja, grada koji je danas veoma blizu Kosova i koji ima skoro istu društvenu okolinu kao Kosovo. Kada joj je bilo 18 godina, ona je otišla u Irsku, te je godinu dana kasnije, 1929. godine, otišla u Indiju da služi siromašnima u katoličkoj misiji.

Majka Tereza nikada nije zaboravila svoje albanske korene. Štaviše, u decembru 1990. godine posetila je Tiranu. Ona se sastala sa Ramizom Alijem, predsednikom Albanije i prethodnikom Envera Hoxhe, i zatražila od njega dozvolu za otvaranje humanitarne misije u Albaniji. Ona nije zaboravila ni Kosovo. U stvari, tokom života, Majka Tereza je posetila Kosovo i Skoplje pet puta[3] – u 1970, 1978, 1980, 1982. i 1986. godini.

Raspadom Jugoslavije, krajem osamdesetih, takođe se istaknuo politički pluralizam. Prva nekomunistička stranka osnovana na Kosovu bila je Demokratska liga Kosova, koju je predvodio dr. Ibrahim Rugova. Rugova je bazirao svoj politički diskurs na istorijskim referencijama prošlosti – te je Majka Tereza bila jedna od najvažnijih figura Rugovinog političkog narativa.

Rugova je takođe koristio ove figure u simboličnom smislu. On je nakon rata predložio izgradnju katedrale u centru Prištine u čast albanske misionarke. U 2002. godini vlada je usvojila izgradnju katedrale „Majka Tereza“, koja 2010. godine inaugurirana na stotu godišnjici njenog rođenja.

Pre ovoga, u julu 2002. godine, spomenik podignut u čast Majke Tereza na bulevaru u centru grada nazvan je njenim imenom i time je obeležio Majku Terezu kao prvu ženu kojoj je podignut spomenik nakon rata.

“Heroine” memorijal

Tokom rata na Kosovu 1998. i 1999. godine silovano je na hiljade albanskih žena[4] od strane srpske vojske i policijskih snaga, kao i srpskih paramilitaraca povezanih sa srpskom vladom. Prema procenama[5] broj silovanih žena je dostigao dvadeset hiljada. Individualne izjave preživelih su užasavajuće; one uključuju brojna silovanja u kućama, kao i pred članovima porodice, u pritvornim centrima, izbegličkim kolonama, i praćena su fizičkim nasiljem i ponižvanjem…

Do današnjeg dana malo je urađeno za ovu „kategoriju“ koja je preživela rat. Uprkos usvojenom zakonu koji predviđa da će preživele imati makar pripremnu ili moralnu podršku, do sada je, usled birokratskih komplikacija,primena potpuno zanemarena. U stvari, čak i upis žena koje su zlostavljane tokom rata je stagnirao sve do današnjeg dana.

Ali, sa zakašnjenjem, sećanja na žene nije nedostajalo. U junu 2015. godine, na šesnaestu  godišnjicu oslobođenja Kosova, u centru Prištine podignut je spomenik u čast silovanim ženama u ratu. Ovo nije statua niti bista posvećena jednoj određenoj žena, ali ipak predstavlja bol hiljada žena, te se kao takva može nazvati „statua žena“.

Spomenik  Hyrë Emini

Hyrë Emini je rođena u Uroševcu 1973. godine. Još iz studentskih dana na Prištinskom univerzitetu bila je uključena u Savet za zaštitu ljudskih prava u ilegalnim organizacijama. U svojoj 21. godini uhapšena je od državne bezbednosti u svom rodnom gradu. Nakon što je oslobođena, otišla je da studira u Tirani, ali se 1998. godine vratila kući i postala vojnik OVK-a. Hyrë se borila u teškim bitkama, rame uz rame sa muškim vojnicima. „Mira“ je bio njen nom de guerre.

Po završetku rata Hyrë je postala deo Kosovskog zaštitnog korpusa (KZK). U međuvremenu je izbio oružani sukob u Makedoniji u 2001. godini, Hyrë napušta KZK i pridružuje se Nacionalnoj oslobodilačkoj vojsci (NOV) u Makedoniji. Dvadeset devetog jula 2001. godine zajedno sa drugih četvoro boraca – jedan sa Kosova, jedan iz Albanije, i dvoje iz Makedonije – Hyrë je ubijena na mestu zvanom Kuk-Zabel, u Gostivaru.

U martu 2017. godine, u centru Uroševca, u njenom rodnom mestu, otkrivena je statua Hyrë Emini Mire. Dakle, Mira postaje prvi ženski vojnik u čiju se čast podiže spomenik na Kosovu.

Statua Xhevë Krasniqi-Lladrovci i Fehmi Lladrovci

Xhevë Krasniqi-Lladrovci rođena je 1955. godine u jednom od sela u Drenici. Ona je bila ćerka aktiviste ilegalne organizacije koji je osamdesetih godina tajno radio na podizanju ustanka protiv Socijalističke Jugoslavije. Od detinjstva je, kao i njen otac, bila uključena u pokret otpora.

Tokom svog političkog aktivizma upoznala se sa vodećim aktivistom ilegalne operacije Fehmijem Lladrovcijem. Fehmi je kasnije uhapšen i osuđen na deset godina zatvora, a pre toga su Xhevë i Fehmi odlučili da se venčaju. Uprkos tome što je Fehmi bio u zatvoru, Xhevë je živela u njegovoj kući, prema tradiciji, i postala je mlada bez mladoženje. Po Fehmijevom izlasku iz zatvora, usled političkog gonjenja, oboje su odlučili da napuste Kosovo i da traže politički azil u Švajcarskoj, gde su nastavili svoje političke aktivnosti do proleća 1997. godine.

U maju 1997. godine Xheva i Fehmiu odlučili su da se vrate na Kosovo. Nekoliko dana su prolazili albanskim planinama, gde su pokušali da naoružaju i lansiraju OVK stanice na Kosovu. Ali pošto su ih otkrili Srbi, njihov ulaz nije uspeo, te su jedino mogli da se vrate u martu 1998. godine.

Xhevë je učestvovala u svim najtežim bitkama u Drenici. Dvadeset drugog septembra 1998. godine Fehmi je ubijen predvodeći bitku. Kako se vojnici ne bi povukli, Xhevë je preuzela komandu nad bitkom i nastavila tako nekoliko časova dok nije ubijena. Xhevë i Fehmi nisu bili samo bračni par, već su bili kolege aktivisti i ratni borci.

Nakon rata Xhevë i Fehmi su proglašeni „Herojima Kosova“. Ona je takođe proglašena “post-mortem general-majorom“ OVK.

U septembru 2018. godine u centru Glogovca predstavljena je statua Xhevë i Fehmija Lladrovcija. Baš tako kako su živeli svoje živote takav je i njihov spomenik – zajedno, rame uz rame, kao prijatelji u životu, aktivizmu i ratu.

Širom Kosova se takođe mogu primetiti statue i biste žena – kao što je Ganimete Tërbeshi, antifašistički aktivista koju su 1944. godine, u njenoj 17. godini života, obesili nemački nacisti u centru Đakovice. Ove statue i biste postavljene su uglavnom u školama koje nose njihova imena.

Ali Kosovu nedostaju memorijalna mesta, bulevari, parkovi… žena koje su doprinele boljem društvu. Ne samo žena koje su se s puškama borile nego i žena koje su bile istaknute u poljima nauke, akademije, kulture, umetnosti, književnosti itd.

Izgleda da ovo nije prioritet naše vlade. Država utonula u „velike teme“ – od pregovora sa Srbijom do tema stranaka, militanata, nezaposlenosti – teško nalazi vremena da diskutuje o nasilju nad ženama, a kamoli o temi časti i komemoracije žena koje su doprinele društvu.

Sve čemu se nadamo jeste ozbiljnija posvećenost pravima žena u budućnosti – prvo živim, pa  onda i onim koje su preminule i koje zaslužuju naše poštovanje, makar spomenike.

Autorka: Eurisa Rukovci


[1] https://www.mywanderlust.pl/mothers-of-post-soviet-countries/

[2] https://balkanist.net/national-mothers-of-socialism/

[3] https://www.kultplus.com/tag/nene-tereza-viziton-kosoven/

[4] https://www.politico.eu/interactive/a-dark-legacy-the-scars-of-sexual-violence-from-the-kosovo-war/

[5] https://www.theguardian.com/global-development/2018/aug/03/after-two-decades-the-hidden-victims-of-the-kosovo-war-are-finally-recognised