ŽENSKI IZAZOV ZVANIČNOJ ISTORIJI

Kako pamtimo traumatična iskustva? Kako sebi tumačimo šta nam se dogodilo? Šta kad sve te traume potiču iz velikog zla kakvo je rat? Sjećamo se kroz datume, nazive ulica, skulpture, mezarja, groblja, spomen-ploče i građevine, obilježena i neobilježena mjesta stradanja, kroz kulturne događaje. Kroz ovu izložbu.

Izložba koja je pred nama, pored dokumentovanja ratne i poratne stvarnosti na prelazu vjekova, bitno doprinosi i kulturi sjećanja (post)jugoslavenskih prostora kroz direktnu intervenciju u njen dominantni narativ, koji je uvijek kada je o prelomnim trenucima u historiji neke zemlje riječ muškocentričan, određen religijski ili etnički. Sve ove priče bitno su rasklimale koncepte identifikovanja na koje smo navikle – muškosti, militarizma i žrtve. Nije ovdje riječ o istini ili neistini, već o osvjetljavanju još jedne strane priče, koja ima svoje specifičnosti. I dok kultura sjećanja mahom pokazuje koliko smo „mi“ stradali, ova izložba mijenja percepciju jer pokazuje kako su žene preživjele i nadživjele.

Nekoliko je važnih, zbog svoje sve-obuhvatnosti, knjiga koje u svom fokusu imaju razmatranja i uspostavu kulture sjećanja, ali sve koje sam imala priliku da držim u rukama previđaju žene, ženski doprinos, žensko sjećanje, žensko pitanje, a još 1926. godine u magazinu Đulistan pisano je: „Žensko pitanje postoji. To pitanje nisu stvorili ni muškarci, kao što neke feministkinje misle, a ni žene, kao što tvrde antifeministi. Žensko pitanje stvorile su prilike.“ U ovom konkretnom slučaju žensko pitanje i priču stvorile su ratne prilike.

Feministička epistemologija nam je pokazala da je objektivnost upitan koncept, kao i samorazumljivost, da su veliki narativi konstrukti kao i svaki drugi… Feminizam nas je naučio da nema važnih i nevažnih priča. Ova izložba nam pokazuje sve to na jednom mjestu, na djelu.

Jedan od ciljeva kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini jeste pomirenje kroz suočavanje. Međutim, nema snažnijeg doprinosa pomirenju od poruka žena koje su dio ove izložbe. Kako su se žene sjećale? U tom načinu sjećanja nalazi se čitav jedan svijet satkan od emocija, razuma, snage, krhkosti, ožiljaka i volje za životom. To sjećanje i njegova sadašnjost daju nadu, koju dijele svi koji se predano 25 godina bave pomirenjem, da Bosna i Hercegovina može biti mjesto gdje su se ljudi pomirili.

Suđenja u Hagu bila su neophodni početak suočavanja, ali pomirenju više od svega doprinose izložbe poput ove. Izložba „Mir sa ženskim licem“ zabilježila je 20 ličnih historija koje govore o snazi koja nadilazi zločine, obesmišljava ih i tamo gdje krivci nisu pronađeni i kažnjeni. Ne možemo a da u svakoj priči ne prepoznamo „banalnost zla“, kako je Hannah Arendt nazvala ovaj sistem djelovanja promišljajući o radikalnom zlu.

I za kraj, podsjećam na riječi antro-pološkinje Svetlane Slapšak, koja propitujući zaborav i sjećanje kaže:

„Da li strategije zaborava nose rodna obeležja? Zaborav je ponekad naprosto eufemizam: reč je o manje ili više institucionalizovanoj cenzuri, koja može imati neposredne veze sa politikom, različitim oblicima moći grupa: još jasnije područje rodnih politika. U kulturi koja nosi obeležja i ožiljke totalitarnog mentaliteta, svaka konstrukcija kolektivnoga sećanja duboko zavisi od strategija zaborava.“ Izložba „Mir sa ženskim licem“ porazila je upravo ove strategije sjećanja i zaborava.