Naš autor, Dardan Hoti, susreo se s vrlo jakom ženom, koja je svoju kuću pretvorila u muzej kako bi se borila protiv zaborava

Ne čuju se nikakvi glasovi osim glasa dame kuće, Ferdonije Qerkezi. Iako to nije njena profesija, sada radi kao vodič. Glas je često izda u njenoj vlastitoj kući, koju je sada zvanično nazvala muzejom. Kuća je tiha i u njoj nema ljudi. Međutim, puna je sjećanja i boli o kojima nam samo ona može govoriti. Možda je to muzej za koji nikada nije željela da postoji. Međutim, kroz ovaj muzej obrazuje i hrani generacije na Kosovu. Čini se da je sa svojim jakim emocijama i vizuelnom istinom kuće najtužnija nastavnica na Kosovu.

Govori o igračkama, alatima, slikama i odjeći koja je sada izložena. Nekada ih je koristilo još pet drugih članova porodice kojih više nema. Sjeća se svih pet njih iz marta 1999. Grupa maskiranih policajaca ih je 27. marta odvela. Zajedno s pet muškaraca iz njene porodice, maskirani policajci su odveli još šest drugih muškaraca, ukupno njih jedanaest. Njena četiri sina: Edmonda, Artana, Ardiana i Armenda, te njenog supruga Halima. Kasnije su odveli njenog nećaka Vegima, njene susjede Skendera Dylhasija, s njegovim sinom Myrtezom. Zajedno s njima su odveli njihovog porodičnog prijatelja Shpejtima Ymeraga i dva sina iz porodice Jetishi koji su se zatekli u njihovoj kući, Shpenda i Fatosa.

Ona još uvijek ne zna ništa o tri člana svoje porodice, osim kostiju njena dva sina koja je ukopala 2005. I dalje traži preostale.

Iako je u žalosti, Ferdonije je odlučila reći svijetu šta se desilo u njenom domu bez obzira na suze koje jedva uspijeva zadržati. Nikada nije odustala. Od dana nakon oslobođenja Kosova do danas učestvovala je u brojnim protestima i sastancima, zahtijevajući da se otkrije sudbina nestalih. Njen život se pretvorio u živo svjedočanstvo o tome šta se desilo na Kosovu prije 17 godina. Ona i dan-danas uvijek iznova priča svoju priču svim osobama koje je posjete u muzeju tokom godine.

„Iskreno govoreći, svako od nas se navikne na određenu profesiju. To pričanje priče je postalo neka vrsta profesije za mene“, kaže. „Ne mogu reći koliki broj ljudi me posjetio tokom ovih 18 godina. Tako je teško, svaki put kada pričam ovu priču proživljavam to ponovo. Kako su odvedeni, kako su otjerani.“

Prakse poput ove koju praktikuje Ferdonije predstavljaju pretvaranje čina sjećanja iz mentalnog stanja u aktivnost. Ona to već jako dobro radi, govoreći gostima detaljno šta se desilo, te pritom čak ne zaboravlja ni dužinu košulja koje su nosili njeni sinovi i muž. Govori o svakoj fotografiji iz okvira i napisima u jednostavnom kompjuterskom fontu, uz pomoć udruženja „Thirrjet e Nënave“ (Majčin krik). O svakom ima priču, i ona ih priča jednu za drugom.

U jednom uglu sobe je na staklenoj polici zaključana poderana odjeća. Ista ona odjeća koju su njena dva sina nosila na dan kada su zarobljeni. Sada je ona dio muzeja, kao sjećanje povezano sa željom da zadrži stvarne predmete. Ova sjećanja su sada stvorila odnos s prošlošću i daju percepcije prošlosti. Još jedna stvar je kolijevka usred jedne od prostorija. To je kolijevka koju je majka Ferdonije davno koristila kako bi ljuljala svoja četiri sina pjevajući im najljepše uspavanke, kao što to samo majka zna. Kolijevka je sada prazna, ali je ona nekada vjerovala i nadala se da će je koristiti za svoju unučad.

„Ništa nisam mijenjala i ništa nisam izbacila. Sve je ovdje, a ja pazim na ove predmete. Čak sam zadržala i najmanje i najjednostavnije alate. Alate koje su koristili u svojoj kebab radnji, igračke, i sve ostalo“, kaže Ferdonije.

U ladicama se nalazi nekoliko litara rakije koju su njen muž i sinovi napravili s ljubavlju. Pribor za kuhanje iz „Orexa“, restorana u vlasništvu Qerkezija. Čaše, satovi i drugi predmeti nalaze se na toj polici. Na vrhu se nalazi nekoliko pari cipela.

Za svaki predmet iz prošlosti postoji priča. Prošlosti koja je bila kobna za Ferdoniju. Sada snagu crpi iz muzeja koji je pretvorila u arhiv sjećanja. Ove arhive sada dijeli i oni postaju dio kolektivnog sjećanja.

„Hvala Bogu da imamo slobodu pričati ove priče. Njihovim skrivanjem nikada ne bismo ništa postigli. Svi su imali običaj na nas ušutkavaju, a sada smo, nasreću, slobodni, znamo da postojimo i imamo priče koje možemo ispričati“, kaže ona.

Iako se njeno tijelo trese pri svakoj izgovorenoj  riječi, Ferdonije kaže da još uvijek ima snagu: „Da nije tako, ova kuća ne bi postojala.“

Ponovo se suočila s poteškoćama. Ne postoji stručnjak ili državna podrška kako bi se očuvala njena sjećanja. Država još uvijek nije dodijelila osobu koja bi radila ovdje. Do sada je jedina pomoć koju je dobila od institucija ploča koja stoji pored ulaznih vrata od Instituta za zaštitu spomenika u Đakovici.

„Nemam nikoga ko bi se pobrinuo za ovo. Prema odluci, uposlenik je trebao biti dodijeljen kako bi se brinuo za ovo mjesto, te također i vodič. Prošla je godina, a niko se nije pojavio, ništa se nije promijenilo. Rečeno mi je da nema budžetskih sredstava. Isto tako, potrebno je popraviti krov. To je prva stvar koju treba popraviti. To mi je obećano i ja čekam. Postoji prostorija koja će se koristiti kao ured. Također je potrebno popraviti grijanje u kući“, nastavlja Ferdonije.

„Stavit će odjeću u vakumsko pakovanje kako se ne bi upropastila. Samo Bog zna kada će se to desiti. Donijeli su odjeću kada je nađen moj najstariji sin. Odjeća nije bila oprana. Ja lično sam oprala odjeću i izložila je ovdje“, nastavlja svoju priču.

Njene priče su podrška širem procesu u društvu – procesu pomirenja s prošlošću. Projekti poput muzeja majke Ferdonije ne mogu postići ciljeve tranzicijske pravde, ali oni mogu ponuditi podršku. Imaju potencijal stvoriti prostor za demokratsko uključivanje i potaći mlađe generacije da se angažiraju na pitanjima ljudskih prava.

Oni mogu predstavljati prošlost kao nešto što ne treba biti prepušteno samo historičarima, već kao nešto što se može ponoviti ako se s njom ne bude pažljivo suočilo.

Dardan Hoti je novinar i urednik koji je radio za različite medije na Kosovu više od sedam godina. Tim Ujedinjenih nacija na Kosovu dodijelio mu je nagradu za izvještavanje o siromaštvu 2013. godine.