Znam ko je postavio bombu

U martu 1999. godine, na pijaci u Mitrovici je eksplodirala bomba. Rahim Hasaniju je poginula petogodišnja ćerka Elizabeta. Druga ćerka, Elvira, biva ranjena u obe noge.

            Rahim, koji danas živi u Podgorici, se seća vremena kada je srećno živeo i radio na celom Kosovu. Raduje ga činjenica da je na spomen-ploči žrtava koje su tog dana poginule, a koju je postavila Opština Mitrovica na mestu nesreće, napokon dodano i ime njegove ćerke koje se na početku nije nalazilo na njoj. Dok se približava 70-toj godini kao udovac, polu-paralizovan od nogu, bez redovnih primanja, sam u četiri zida, on ima jednu poslednju želju.

Rahim Hasani

Ja sam Rahim Hasani, rođen 17 maja 1953. godine u Mitrovici. Otac mi je bio iz Mitrovice, zvao se Ramadan Hasani, a majka Seljvie Hasani. Imao sam sedmoro braće i četiri sestre. Svi smo se školovali u Mitrovici. Svako od nas je završio srednju školu. Mi smo prvi na Kosovu koji smo izrađivali metle kod kuće, išli smo na pijace i prodavali ih, živeli smo nekako. Otac je otišao u Nemačku, radio je nekoliko godina. Tamo je stekao penziju.

            Ja sam se oženio 1972. godine. ’78. godine sam se venčao sa mojom suprugom Nadom u Mitrovici. Otišao sam iz Mitrovice i živeo sam u Beogradu do 1996. godine, nakon čega sam se ponovo vratio da živim u Mitrovici pošto sam zašao u lepe godine, a i tamo sam imao svoje kuće. Došao sam sa ženom i sa decom i radio sam kao taksista od ’96 do ’98 godine. U susedstvu je živela moja stara majka od nekih 75-6 godina. Nikada ni sa kim nisam imao problema. Mnogo ljudi me poznaje u Mitrovici jer sam se kao mladi momak bavio muzikom po kafićima, hotelima. Zvali su me Ruti. Građani Mitrovice znaju ko je Ruti, pozdravljam ih sve. 

             Otac je rođen u Bajgori, ali su se davno, negde 47-8 godine, doselili u Mitrovicu gde su braća i ostala. On je imao još tri brata. To su, otac Ramadan, stric Nezir, stric Bećir i stric Feriz. Svi su oni preminuli. Štaviše, jedan od njih, Bećir, je bio frizer u Mitrovici. Radio je u centru. Poznaje ga cela moja generacija jer je bio dobar frizer.

            Pokojni otac je radio u jednoj fabrici. Bila je jaka tada u vreme Jugoslavije. Bila je povezana sa Beogradom, zvala se Minhel. ’69. godine je otišao u Nemačku. Tamo je proveo dosta godina, čak je dobio i penziju. U Nemačkoj je bio šofer i majstor. Popravljao je neke mašine. Kada je dobio penziju, nakon što su ga „Nemci iscedili“, nije živeo još dugo, manje od godinu dana. ’80-te godine je preminuo u 51-oj godini. Vrlo mlad. Otac je bio veliki radnik. Ništa drugo do posla nije znao. Nikada nije imao drugova. Bio je veliki radnik, gledao je samo svoja posla.

            Majka nije nikada nigde išla. Bila je domaćica. Radila je oko kuće i učila je Kur’an. U to vreme je sa svojim znanjem klanjala pet puta dnevno. Gledala je svoga posla, svoju kuću. Mi smo, da tako kažem, odrasli bez oca jer je on bio u Nemačkoj. Odgojila nas je, školovala, učila nas da ne nanosimo štetu susedu. Majka je pomagala koliko je bilo u njenoj moći dok nije preminula i ona.

            Sva moja braća su radila. Jedan Brat, Isuf, je radio u Zvečanu. Bio je majstor za peć gde se topilo zlato. Njega su mladog poslali u penziju jer se 18 puta razboleo od olova, olovna prašina mu je ušla u krvotok. Poslali su ga u penziju, ali je bio veliki radnik.  

            Jedan drugi brat, Tarzan, je bio direktor u firmi koja je uzgajala cveće. Drugi brat, Binak je hteo da postane policajac ali ga nisu primili zato što smo u mahali [prim. prev. gradska četvrt] pravili buku, pa su ga jedno 15 dana držali u zatvoru, zato nije mogao da se zaposli kao policajac, iako je voleo. Završio je školu za taj posao, želeo je da se zaposli, ali eto, nije mu bilo suđeno. Sva braća su završila srednju školu. Nikada nikome nisu učinili nažao.

                        Završio sam školu u Mitrovici, zove se „Svetozar Marković“. I srednju sam završio u Mitrovici. Tamo sam upoznao jednog Pećanca, Ramiza Murića. Ako je živ, pozdravlja ga Ruti, ti znaš koliko te volim. On je završio školu tamo u Mitrovici. Bio mi je pravi drug, mnogo smo se družili. Izvinjavam se njegovoj braći Abdilju i Ahmetu, nadam se da su živi. Od svih tražim oprost, braća ste mi, znate i sami. Bio sam u vašoj kući, jeo sam sa vama. Boga mi, lepo smo se družili, nikada nisam imao problema.

            Bili smo društvena porodica, poštena. Svi smo imali dobar život. Pravili smo metle i prodavali ih. Kada čovek radi, živi normalno. Imali smo dovoljno za život, nikada se nismo žalili, ali nikome nikada nismo učinili nažao.

            Kada sam bio kod kuće družio sam se samo sa braćom. Kada bih odlazio u kafiće da sviram, družio sam se sa Albancima jer sam svirao albansku muziku. Družio sam se sa Albancima. Orkestar iz Peći je bio za policiju, svirali smo kada su održavali svoje bankete. Ako je živ, pozdravljam Šehima Krasnićija, bio je inspektor, jako dobar čovek. Pozdravljam Hadžiju, Metija, sve pozdravljam. Ja sam još živ, sada se nalazim u Crnoj Gori. Svi ste bili dobri prema meni.

            Lepo sam se družio sa Albancima, ali desilo se to što se desilo, ta ćerka mi je poginula. Bio je rat za sve. Svi smo izgubili nešto, i Albanci, i Srbi, pa i mi Romi. Ali, desilo se šta se desilo, ipak je život dobar. Hvala Bogu, Kosovo je oslobođeno, dobro je. Ja sam kosovski muškarac. Da odem na kraj sveta rekao bih da dolazim iz Mitrovice, sa Kosova, jer očev otac je rođen tamo, u Mitrovici.

            Od sestara i braće koji su mi živi, samo jedan živi u Belgiji, u Audergenu. Ovi ostali svi žive u Francuskoj. Žive u gradu po imenu Lion. Tamo su sva braća i sestre. Štaviše, jedna sestra je kupila zemlju i sagradila je svoje privatne kuće. Dobro žive, imaju lep život, nemaju problema. Po nekad se čujemo telefonom. Kada mi je potrebno, pošalju mi koji „dinar“, po nešto šta imaju, jer ni Evropa više nije ono što je bila.

            U vreme kada sam se ja školovao nije postojalo to da ne voliš nekoga. U to vreme smo mi građani živeli kao porodica. Albanci sami znaju, ja sam sa njima jeo i pio. Spavali su u mojim kućama, spavao sam i ja u njihovim. Imam neke drugove moje generacije za koje verujem da su i dalje živi, znaju da govorim istinu. U Titovo vreme nije bilo ljubomore. Eh, sada, da li je Tito za nekoga bio dobar ili loš, ne znam, ali za mene je bio dobar. Imao sam dobar život, imao sam slobodu, niko me nije vređao, išao sam kuda sam hteo, po noći ili po danu, niko me nikada nije dirao niti sam koga dirao. Sada se sve promenilo, došlo je drugačije vreme.

            Svirao sam solo gitaru i bas gitaru. Čak sam bio poznat. U svakom poznatom hotelu kao što su „Božur“, „Theranda“ u Prizrenu, „Paštrik“ u Đakovici, nisu želeli muziku bez mene. Samouk sam. ’74. godine sam bio u Grčkoj. Zauzeo sam prvo mesto ali kako ne bi Grčka bila ponižena, jer Theodor Rakitzis, kako se zvao grčki kompozitor za buzuki, mi je rekao „Ne možeš ti da zauzmeš prvo mesto“. Komisija je rekla, „Mi moramo da te postavimo na drugo mesto jer svojom svirkom ćeš poniziti Grčku“. Kada sviraju gitaru, sviraju je sa tri prsta. Ja sam je svirao sa pet. To se zove „stakato“, sviranje sa pet prstiju. ’74. godine sam zauzeo prvo mesti u Grčkoj. Bio sam mlad momak. Novinari su pisali da sam oborio protivnike iz 36 gradova. Rekao mi je, „Zauzeo si prvo mesto, ali te moramo postaviti na drugo, kako ne bi smakli Grčku sa prvog mesta. Daćemo ti drugo mesto, jer sam ja najbolji kompozitor u Grčkoj“.

            Želim da kažem, bavio sam se muzikom i bilo mi je jako dobro. Evo, na primer, sa pevačem Danijem sam svirao. Verujem da živi u inostranstvu, ne verujem da je on još u Peći. Družio sam se i sa Lan Burgijašem. Pozdravljam Lanija. Radio sam sa Arifom, sa Dervišom, sa Džaferom. Oni su bili muzičari iz Peći. Bili su jako talentovani. Mnogo godina sam sa njima radio u Peći. Svirali smo narodne pesme. Jedna koja mi se mnogo sviđala je, „M’ka shku mendja me u fejue“ (Palo mi je na pamet da se verim). Bila je poznata u to vreme.

            Postoje neke starinske pesme koje vas u dušu pogađaju. Dolazili bi Albanci, vadili pare i govorili, „Uzmi. Izvoli brate, samo pevaj, ne prestaj“. Tada je bilo posla, ali nije bilo dovoljno para, međutim imali smo krug prijatelja, imali smo ljubav, prijateljstvo, drugarstvo. Nismo znali za podmuklost. U to vreme toga nije bilo. Ali kako je došlo ovo vreme sada ni sam ne znam. U to vreme je bila druga kultura. Niko nije gledao ko si i šta si, nego samo da li si dobar čovek. Ako si bio dobar, vrata su ti svuda bila otvorena. U to vreme sam mladost proveo baš lepo, i to samo sa Albancima, to znaju dobro moji sugrađani. Davno sam radio i sa Mahmut Bakalijem, družio sam se s njim u Dečanima, zajedno smo pili i jeli.

Suprugu, Nadu, sam upoznao u Beogradu. Nije postojala lepša žena. Bila je sa svojim ocem tamo u Beogradu na nekom mestu gde su ljudi dolazili da gledaju knjige. Prvi put sam je čupnuo za kosu. Pogledala me je jednom. Pratio sam je, gde god je ona išla, ja sam išao za njom. Upoznali smo se. Posle kratkog vremena je pobegla sa mnom. Pošto sam sa jednom drugom ženom imao sina, ona ga je prihvatila, odgojila mi je tog sina. On je živeo u Italiji, tamo je doživeo saobraćajnu nesreću, preminuo je ’89-te godine. Ona mi je odgojila tog sina. Oženio sam se ’72. godine, a ’78. godine smo se venčali. Iz Mitrovice smo otišli u Beograd 1996. godine. Nakon toga sam se vratio, postao sam taksista.

            Sa Nadom smo izrodili osmoro dece. Sada imam šest ćerki. Jedna što je umrla, to je sedam. I sin jedinac, to je osmoro dece. Sadeta je prva, nakon nje Selvija, pa Jasmina, Dragica, posle je Elvis i Elvira, Elizabeta i Maria Tereza.

            Sadeta je rođena u Mitrovici ’78. godine. Tada sam napravio veliko slavlje u Hotelu „Adriatik“. Tada je bio popularan Muharem Serbezovski. Pozvao sam ga pošto je bio moj drug. Došao je na to slavlje koje sam napravio za prvi ćerkin rođendan. Slavili smo i o mojoj deci sam se dobro brinuo. Nisam hteo da oni nemaju ono što ja nisam imao. Želeo sam da im pružim sve. Ja sam onaj roditelj koji nikada nije vikao na decu. Brinuo sam se o njima koliko je bilo u mojoj mogućnosti. Najstarija se rano udala. Otišla je u Nemačku. Druga se razbolela kada je imala osam godina. Imala je visoku temperaturu 40-41. Jedno 15 dana u Mitrovici nisu mogli da joj snize temperaturu. Sa 38 godina, pre jedno pet meseci je preminula. Nikada nije pravila probleme, bila je jako mirna. Igrala se sa lutkama. Sa 38 godina se i dalje igrala sa lutkama. Nije znala da zatraži da jede ako joj sami ne bi dali.

            Jasmina je udana. Ona mi je tu u susedstvu. Ona mi je srcu najdraža. Dragica nosi taštino ime. Tašta mi je „škina“ [prim. prev. pežorativni naziv za Srbe]. Ona je imala pet sinova. Ni jednom nije palo na pamet da obnovi majčino ime, a ja sam onda rekao „Za ljubav Božju ću ja njeno ime dati mojoj ćerki“. Dragica, moja ćerka, je udana za jednog Crnogorca, preduzetnika u Nikšiću. Sa njim ima tri sina. Sami su se zavoleli, sami su se uzeli. Došao je taj Crnogorac kod mene i rekao mi je, „Volim tvoju ćerku, želim da se oženim njome“. Pitao sam ćerku, „Da li si videla kakav je njegov karakter? Kako se ponaša? Kakav je, šta je? Nemoj sutra da kažeš da sam te ja dao, pa da mene kriviš. Ne želim da mi kažeš „ti si me udao“. Rekla je, „Tata, ja ga volim. On se lepo ponaša.“

            Elvis i Elvira su blizanci. Nikada nisu jeli jedan bez drugoga. Ako su imali samo jednu čokoladu, jednu polovinu su sakrili za ovog drugog, sestra za brata, brat za sestru. Malo im je bilo teško kada se ćerka udala, kada su se odvojili.

            A Elizabeta je sa pet godina imala znanje nekoga od dvadeset godina. Rekla bi mi „Gde si bio tata?“. „Zašto, šta je bilo?“, pitao bih je. „Znaš li koliko sam plakala za tobom, oče moj?“ Žena bi mi dala znak da uopšte nije plakala, ali je tako govorila samo da bih je uzeo u naručje. „Mnogo sam plakala za tobom. Zašto me ostavljaš samu?“. „Kćeri moja, ti si sa mamom, sa sestrama i bratom“. „Ne, kada me ti ostaviš ja po celi dan plačem za tobom“.

            Maria Tereza je mezimica, najmlađa. Ona je sada majka četvoro dece. Ima dve ćerke i dva sina. Udata je u Budvi. Dobro joj je. Ima svoje kuće, nema problema. Nijedno od moje dece nema problema. Svi su dobro, ne mogu da se žalim na prijatelje.

            Ja nikada ne idem kod prijatelja. Ne volim. Da li čujem da su mi deca dobro? Da. Zašto onda da idem kod prijatelja? Jednu kafu mogu da popijem i kod svoje kuće. Ćerke dolaze kod mene, posećuju me, održavaju mi kuću, kupaju me, a ja ne idem. Pitaju me ćerke, „Zašto ne dolaziš uopšte?“. Sine, ja čujem da ste dobro, kada bih čuo da ste loše, ne daj Bože, došao bih“. Dok sam ja živ, moje dete niko ne može da gazi. Živim ovde,  gledam svoju starost. Imam sreće, skoro punim 70 godina.

            Kada sam živeo u Beogradu, to je bilo interesantno: grad je bio otvoren za sve narode. Danas ima Albanaca koji žive tamo. Mnogo televizijskih spikera radi u Beogradu jer tamo ima mnogo kanala. Niko te ne dira kada gledaš svoja posla. Ne mešaj se u šerpu u kojoj kuva neko drugi, jer šta tražiš to će te snaći. Gledaj svoja posla i niko te neće dirati. Dok sam živeo tamo nikada od tog naroda nisam čuo nikakvu uvredu. Posao kojim sam se bavio-radio sam za sebe. Trudio sam se da odgojim decu. Sa susedima smo se lepo slagali. Kada je došlo vreme, prodao sam stan.

            Tamo sam se bavio trgovinom. Mi, Romi, smo za trgovinu. Kupi ovde, prodaj tamo. Međutim, odlučio sam da se vratim jer sam imao 47 godina. Mislio sam o starosti. Mislio sam, „Kada već imam kuće i posao u Mitrovici, zašto ja živim u Beogradu? Idem u Mitrovicu, pa i ako umrem, umreću u svojoj zemlji, tamo gde su mi kuće“. Složila se i moja supruga. Privatni stan koji sam posedovao, sam prodao. Od mene ga je kupio baš gradonačelnik opštine- zvala se Opština Stari grad. Prodao sam mu ga za dobre pare. Došao sam u Mitrovicu.

Realno govoreći, Mitrovicu sam našao „van koloseka“, jer je srpska policija već počela da se kreće tuda. Tada Albanci više nisu bili u policiji. ’96-te godine nije više bilo policije, već su bili neki, ni sam ne znam odakle su bili, niti ko su bili. Bili su kao pobesneli. Tako mi Boga, ja na takvu kulturu nisam navikao. Čak sam imao problema sa jednim inspektorom. Tražio mi je auto da povede svoju ženu i decu kod doktora. Kada sam mu rekao „Vrati mi auto“, rekao mi je, „Moram da idem za Crnu Goru, jer idem kod prijatelja“. „Nema šanse, dok sam ja živ mojim autom nećeš ići, nikada. Ti ćeš sada ostati bez posla ako sam ja živ“. Otišao sam i žalio se, rekao sam, „Dao sam mu auto da odvede ženu u bolnicu“, jer Mitrovica je mala, poznavali smo se međusobno. On je uzeo ženu i decu i krenuo za Titograd. Otpustili su ga, jer nije smeo da radi te stvari. Želim da kažem da policija tada nije bila baš u redu.

            Desilo mi se ’97. godine u „Adriatiku“ je došla beogradska policija. Jedan, visok dva metra, me pozvao prstom. Podigao sam mu ruku i prstom mu pokazao „ne“. Krenuo je ka meni i rekao, „Zašto ne dolaziš kada te zovem?“ Rekao sam, „Ja sam sa suprugom. Ti me zoveš prstom kao da sam ja tvoja drugarica“. Rekao je, „Daj mi ličnu kartu!“ Dao sam mu je. Pogledao je, počeo je nešto da govori. Nisu se ponašali lepo.

            Škaveli [prim. prev. pežorativni naziv za Srbe], iskreno rečeno, su imali veću moć, ali nisu bili fer. Hranu i piće su ženama otimali iz ruku. Stanje je bilo loše. Oni su sami započeli rat. Koliko sam Srba, sa kojima sam išao u srednju školu, pitao, „Zašto ste postavili ove punktove ovde? Za koga se spremate?“ Govorili su mi, „Ti gledaj svoja posla“. „Ali ovo nije u redu bre ljudi. Šta to radite?“ Školu sam završio sa njima, imao sam malo slobode u razgovoru sa njima. Ali, ko je šta imao, uzeli su im to, nisu im ostavili.

            Radio sam kao taksista u to vreme, išao sam svuda. Baš me je ’98. godine uhvatio OVK kod autobuske stanice u jedan posle ponoći. Čekao sam jednog čoveka da stigne autobusom iz Podgorice. Tada je autobus stizao u dva posle ponoći. Došli su nekim džipom, sa maskama, „Ličnu kartu! Dole na zemlju“. Pomislio sam, „Streljaće me“.

            Ličnu kartu su mi ostavili na leđima. Niti znam gde su otišli niti šta su radili. Mene su, uglavnom, ostavili da ležim na zemlji. Ustajem, osvrćem se oko sebe, nema nikoga. Uzeo sam ličnu kartu, upalio sam auto, otišao da popijem jednu. Dođe čovek, pokupih ga i odosmo. Zašto su me pustili? Videli su da sam čist, da nemam nikakve veze sa politikom, jer danas niko nije glup. Danas svi imaju fakultete, ljudi znaju da kada ste čisti niko vas ne dira, samo onaj što laže to ne bi priznao.

            Kada smo se vratili u Mitrovicu, jednog dana sam poveo ćerku kod pekara da kupi hleb. Kada se vratila rekla je, „Tata, strah me je da kupujem hleb zbog strašnih ljudi koji su tamo“. Tamo su bili ovi naši, Romi. Rekao sam joj, „Kćeri moja, i oni su kao mi“. „Ne, ne, oni su prljavi“. Nisam mogao nikako da ubedim ćerku. Rekla je, „Tata, ja se bojim da kupujem hleb, da se približim tim ljudima“. Nakon toga sam ja otišao i kupio hleb. Deca mi nisu išla u školu. Nisu znali Albanski. Sva moja deca su porasla u Beogradu i rođeni su tamo, pa zato nisu znali da govore Albanski.

’98. godine mi je poginuo najstariji sin. Kada je poginuo, ostavio sam suprugu i decu i nakon što sam ga sahranio u Mitrovici, otišao sam za Italiju. Tamo sam bio u zatvoru jedno dve i po godine, a 2002 godine sam došao ovde u Podgoricu. Dakle, od 2002-ge godine sam ovde.

            Međutim, na Kosovu nikada nisam doživeo nešto loše, osim što je sudbina htela da mi ta ćerka pogine. Ispričala mi je supruga, jer sam bio u kontaktu sa njim. Ona je pobegla sa decom. Jedna starija tetka je bila tu pa joj je pomogla. Prešli su na srpsku stranu, otišla je u Leposavić. Ali pre toga su je ubacili u autobus. Autobusima su hteli da ih pošalju za Peć. Supruga im je rekla, „Gde me vodite sa ovom decom?“ Srbi su joj rekli, „Daj ličnu kartu. Šta radiš u Srbiji?“ Moja supruga je znala da se izvuče. Kada su videli da ima ličnu kartu iz Beograda rekla je, „Ja sam iz Beograda, moj suprug je iz Mitrovice, došla sam u goste ovde. Gde me vodite?“ Tada su je vratili. Ona je pobegla tamo u Leposavić. Tamo je provela neko vreme, a nakon toga su mi neki moji prijatelji našli broj.

            Rekao sam joj da dođe u Podgoricu, ali pošto ona nije mnogo izlazila, nije znala da dođe. Rekao sam joj, samo uđi u autobus za Podgoricu. Ja za koji dan izlazim iz zatvora pa ću doći i ja“. Kada sam došao, imao sam šta da vidim. Svi su bili u šatorima, katastrofa. Nakon toga su u celoj Podgorici napravili neke barake. U tim barakama je, na primer, bilo kanti za otpatke. Bacali su se otpaci u njima, pa bi se skupljali pacovi. Sve tako, dok nije došlo vreme da dobijemo stan ovde. Kada smo ušli u stan, plakao sam od sreće. Rekao sam, život čoveka je kupatilo, higijena, čistoća. Ovde smo se uselili 2005. godine.

            Kada je počeo rat ’99. godine, nekoliko meseci pre bombardovanja, supruga je izašla na pijac u kupovinu. Sa sobom je uzela dve ćerke. Jedna ćerka je imala pet godina, a druga sedam. Jedna se zvala Elizabeta, a druga Elvira. Na pijaci je eksplodirala bomba. Tu mi je poginula petogodišnja Elizabeta, a sedmogodišnja Elvira je ranjena u obe noge. Prošlo je 21 godina. Zahvalan sam braći koji su dolazili i interesovali se za moju ćerku, zahvaljujem se i nekim novinarima koji su me pozvali sa Kosova kako bi njeno ime i godinu rođenja napisali na spomen-ploči, i verujem da su ga i napisali. Zahvaljujem im se i puno ih pozdravljam. Nikada se nisam bavio politikom, nikada nikome nisam bio dužan. Ali, eto, to je bio rat. Kako sa vaše, tako i sa naše strane, svako od nas je nešto izgubio.

            Ja znam ko je postavio bombu i poznajem čoveka. Nema potrebe da se sada govori o tome ko je. On je bio Albanac, ali nikada ne bi namerno ubio moju decu. On bi ih zaštitio, ali desilo se šta se desilo. Eksplodirala je ta bomba i ćerka mi je poginula. Drugu ćerku sam godinama lečio nekim operacijama.

            Ja ne kažem da mi je neko namerno ubio ćerku. Pogodilo je, umrla je, ali mi je, da vam iskreno kažem, malo krivo što 21 godinu nijednom društvu sa Kosova nije palo na pamet, kao ovoj braći što su dolazili, da me pitaju kako sam i šta sam.

            Elizabeta je poginula ’99. godine, ja sam bio u zatvoru pa mi nisu rekli. Rekao mi je jedan Albanac iz Albanije. Bio je iz Vljore, zvali su ga „Ćoro“. Rekao mi je, „Rahim, hoću nešto da ti kažem, ali nemoj reći da sam ti ja rekao“, jer su tu bili neki iz Mitrovice. Rekao mi je, „Čini mi se da su tebi ubili jednu ćerku, a jednu su ti ranili ’99. godine“. Rekao sam mu, „Jesi li ti normalan?“. „Rut, da li ti imaš ćerke Elizabetu i Elviru Hasani?“ Tada sam shvatio.

            Uglavnom, kada sam izašao iz zatvora, sreo sam se sa porodicom u nekom azilu u Italiji. Međutim, tamo ih niko nije prihvatao, oni su bili u azilu, a ja sam imao italijanske papire, sa svo vozačkom i ličnom kartom. Ne mogu da se setim kako se zvalo to mesto. Uzeli smo dva kombija i krenuli. Tamo sam video moju porodicu, braću, snaje, decu, sve. Izvukao sam ih odatle, jer su sestra i sestrić imali veliki stan, jer tamo u Evropi se gleda kvadratura, pa smo ih izvukli odatle. Neki su tražili da odu u Belgiju, neki u Francusku. Podelili smo ih po Evropi, a ja sam ostao ovde u Podgorici gde ću biti sve dok sam živ. Majka mi je umrla, sahranili su je tamo u Francuskoj. Još jedna sestra mi je umrla u Francuskoj.

            Na početku su ovde u Podgorici svake sedmice davali pomoć, da bi imali da jedemo i pijemo. Pomoć je stizala kamionima. Nije nedostajalo hrane i pića, ali ta baraka…Dali su nam jednu baraku. Radili su tu Italijani, pa sam se ja sa njima udružio. Malo sam bio slobodniji od ostalih. Družio sam se sa Italijanima, dobro sam govorio italijanski i slagao sam se sa njima.

            Elvira je bila ranjena u obe noge, imala je mnogo ožiljaka. Imala je sedam ili osam operacija gde su skidali kožu sa drugih delova tela da bi popunili nedostatke u nogama. Tada je bila mršava, ali se kasnije popunila. Da joj danas vidite noge, rekli biste, „Ova devojka nikada nije bila ranjena“. Ali jeste bila, na obe strane. Mogli ste da joj vidite kosti i na jednoj i na drugoj nozi. Meso se popunilo, ozdravila je. Uvek sam razmišljao da li će je neki muškarac prihvatiti sa takvim nogama. Ali, Božijom voljom, dobro je i zdravo, udana je, majka troje dece. Ovde je u blizini, u susedstvu je. Ima dobar život. Lepo živi.

            Kada mi je supruga pričala o Elizabeti, rekla mi je, „Bio je mart, hladno. Da ih ostavim kod kuće, šporet je goreo, mogu mala deca da se zapale. Uzela sam ih sa sobom da trgujem na pijaci i da se vratim kući“. Ali kada su ušli na pijacu, kupila je šta je trebalo, i torbu u kojoj su bile kupljene namirnice je ostavila sa dvoje dece i rekla im je, „Ostanite ovde, jer se možete izgubiti u gužvi“. Iz tog dela, koji je izgledao kao dugački magacin gde se prodavao samo sir, je prešla u deo gde se prodaje povrće, i tada je pukla bomba. Bila je u jednoj crnoj torbi. Pričala mi je supruga, kako su ljudi bežali, prsti su im ostali prekinuti na žicama. Bomba je bila jaka. Elizabetu je oborila na zemlju, a Elviru je pogodila  obe noge, otkinula joj je meso sa nogu. Kada je Elizabeta pala na zemlju, ovi što su bežali, normalno da su je pregazili. Meni to niko nije rekao, ali po logici se to podrazumeva. Umrla je na mukama, ali šta da se radi. Takva je bila sudbina.

            Došao je helikopter, vojska, uzeli su ih obe i odveli su ih u bolnicu u Prištini. Elizabeta je preminula. Elviru su držali tri dana, lečili su joj noge, nakon čega su je vratili u Mitrovicu. I supruga je tada bila u bolnici. Operisali su je, našli su joj neko kamenje. U bolnici i majka i ćerke. Ono dvoje mlađe dece je moja pokojna majka uzela i brinula se o njima, jer nije imao ko drugi da ih čuva, pošto sam ja bio u zatvoru.

            Elizabetu su sahranili ljudi iz mahale, Ulica Fabrike, tamo gde smo živeli. Taj naš narod. U Mitrovici je preminula, u Mitrovici je sahranjena. Sada pričaju da su na tom mestu postavili neku spomen-ploču. Javio mi je jedan novinar.

            Ja sam nakon toga otišao na Kosovo sa celom porodicom, negde pre 12-13 godina. Hteo sam da vidim gde mi je poginula ćerka, ali onde nije bilo nikakvog znaka. Kasnije su je postavili (spomen-ploču). Tražio sam potvrdu od Albanaca, niko mi je nije dao, ni od Srba mi je niko nije dao. Otišao sam i vratio se za džaba.

            Ja sam roditelj. Nije mi bilo svejedno kada su postavili spomen-ploču bez imena moje ćerke. Ne može da se laže. Dete je dete. Jako je loše, jer je poginula, a nijedno kosovsko društvo se nije zainteresovalo da me upita, „Rahime, da li Vam je nešto potrebno?“. Evo, ovo je prvi put da ste vi došli, nakon 21 godine i pitate za moju ćerku. Čudim se, jer od moje generacije ne postoji čovek na Kosovu, a da me ne poznaje: Ruti, gitarista iz Mitrovice. Bilo mi je krivo što niko ne pita. Da ja danas imam neku moć, ja bih izvadio telo i doveo je ovde kod njene majke i njene sestre. Da imam mogućnosti, ne bih je tamo ostavio.

            Jednom su došli, čini mi se 2004. godine, da me ubede da se vratim. Došla je jedna devojka koja me je poznavala, bila mi je suseda. „Rahime“, rekla je, „tvoje je mesto u Mitrovici“. Rekao sam, „Ne vraćam se. Ti me poznaješ, znaš moj život, ne vraćam se“. Otišla je ona, došli su drugi. Govorili su, moraš da imaš dokumente, ne znam ni šta su govorili. Rekao sam im, „Brate, pustite ove laži. Ne možemo da imamo dvojna dokumenta, i kosovska i srpska“. Govorili su,“ Rahime, imaćeš posao u kancelariji, i obećavamo ti da će ti sin biti policajac kada odraste“. Rekao sam, „Ne, ne vraćam se“. Molili su me i još plus da mi plata bude 800 evra. Tako su mi rekli, ali nisam hteo. Ostao sam ovde, sada radim kao prevodilac sa italijanskog jezika.

            Kao svaki čovek koji ima majku, sam može znati, jer neću ja da govorim kroz kakvu bol je prošla Elizabetina majka za svojim detetom. Svako ko je iole inteligentan, zna kakvu bol preživljava majka. Moja žena je umrla 2015. godine, u sedmom mesecu. Na dan Bajrama smo je sahranili. Odjednom joj se blokiralo disanje. Autom smo je poveli u bolnicu. Bila je dva dana na aparatima, trećeg dana su nam javili da je preminula.

            Bila mi je drug. Nikada nisam povisio glas na nju. Imali smo zajednički jezik. Kada bi se ona sporečkala sa mnom, ja bih izašao napolje na 15-20 minuta. „Evo ti ga zid, pa galami na zid, samo bih to rekao. Izašao bih, kada bih se vratio unutra, stavila bi mi kafu, izvinula bi se. Nikada nisam podigao ruku na nju. Voleli smo se, lepo smo se slagali. Bila je lepotica. Imala je zelene oči.

            Mnogo je patila za mojim sinom kada je ’98. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći. Mnogo je volela starijeg sina. Nakon njega za nju je sve krenulo nizbrdo, počela je bolest, tugovala je, samo je pušila jer ga je ona odgojila. Sin mi je poginuo u 31-oj godini, za sobom je ostavio ženu i četvoro dece. Njegova žena se udala negde u Amsterdamu, u Holandiji. Uzela je unuke. Baš sada se najstarija unuka udala.

            Nakon toga se desilo ovo sa Elizabetom, druga ćerka, Selvija, je bila bolesna. Bez nje nikada nigde nije išla. Gde god bi išla, uzimala bi je sa sobom, nikada se nisu odvajale.

            Ja kao otac ne mogu da kupam ćerku od 38 godina. Ne ide, ne može to otac koji je iole pametan. Molio sam najmlađu ćerku, Terezu, rekao sam joj, „Otac ne može da je kupa“. Rekla mi je, „Nema problema“. Kupala je i Jasmina. Ja bih joj ubacio stvari u kesu, ona bi znala, otišla bi kod sestre, tamo se kupala. Onda je najmlađa ćerka uzela kod sebe, bila je kod nje jedno pet-šest meseci.  

            Ona je bila veliki dijabetičar, a ja kao roditelj nisam znao da ima dijabetes. Dijabetes je ubio. Ona nije znala da kaže, šećer joj je skočio na 40. Doktori su to konstatovali. Udarilo je, ostala je na mestu mrtva. Pre pet meseci, čak nema još ni punih pet meseci kako je umrla.

            Teško mi je, jer gledam njen krevet u kome je spavala, sada je prazan. Ne spavam noćima, sam sam u četiri zida. Šta da se radi? Ne možemo da se borimo protiv vremena. Po nekad dođu ćerke, „Evo, oče deset evra, evo oče dvadeset evra“. Ni one za sebe nemaju dovoljno. Krpim se nekako od danas do sutra. Nisam čovek koji mnogo troši. Uopšte se ne brinem, dobro je. Ono što vam je pisano, od toga ne možete da pobegnete. Sada sam oboleo od nogu, pa mi je malo teško da izađem i da zaradim koji dinar“, jer kada sam bio zdrav, sam sam zarađivao.  

            Skuplja mi se voda u nogama, odmah su počele noge da mi otiču, jer sam išao da zalivam cveće u jednoj džamiji. Rano ujutru sam odlazio i otvarao džamiju, zalivao cveće, kvasio bih noge. Ona ledena voda, sa kojom sam hteo da rashladim noge, udarila me na kosti, dobio sam reumu. 28 kila vode sam izbacio iz tela. Kada su mi izvadili tu vodu, paralizovao sam se. Četiri meseca nisam uopšte mogao da hodam, sedeo sam među četiri zida. Baš tada kad je počela izolacija, ali hvala Bogu, imao sam jednog brata islamske veroispovesti tu. Kada bi mi trebalo nešto, samo bih ga pozvao putem „mesendžera“, i za sekund bi me uzeo u naručje, za šta god da mi je bilo potrebno, za jelo ili za piće. Hvala Bogu, bar po malo mogu da ustanem na svoje noge, hodam po malo.

            Voleo bih kada bih mogao da sredim ćerkin grob. Bilo bi dobro kada bih i u Mitrovici mogao da sredim grob. Tamo stoji ime Elizabeta Hasani. Sahranjena je u srpskom delu. Tu je put koji vodi ka Zvečanu, sa leve strane. Tamo mi je i otac, Ramadan Hasani. Njegov grob jetu. Ni deset metara odatle, kada idete prema gore, nalaze se grobovi Nezir Hasani, Ramadan Hasani, dva brata. Kod njegovih nogu je moj sin, jedan što je umro kao mali i ćerka Elizabeta. Mnogo sam želeo da joj neko napravi taj grob onako kako dolikuje, jer ona sigurno nema betona. Kada bi mi to neko uradio, bio bih mu zahvalan.


Priča je deo knjige “Oteto detinjstvo: ispovesti dece tokom rata” i objavljena je kao deo aktivnosti civilnog sektora na Kosovu, organizovane s ciljem da se obeleži Međunarodni dan prisilnih nestanaka – 30. august 2023. Knjiga je izdata u partnerstvu forumZFD program na Kosovu i Resursnog centra za nestale lice, uz podršku nemačkog ministarstva za razvoj i saradnju (BMZ) i ambasade Švajcarske na Kosovu. Priština, 2022.