Nekad davne 1892. godine austrougarske vlasti kreću sa izgradnjom bolnice za koštanozglobna oboljenja u južnom dijelu države, tačnije u Stocu. Razlog za odabir baš ovog grada bila je klima koja pogoduje liječenju pomenutih bolesti, te bolnica biva završena 1897. godine. Ona je imala svoju funkciju i bila je dostupna za liječenje svima tad pod vlašću Austro-Ugarske, kasnije kroz godine Kraljevine Jugoslavije, FNRJ i SFRJ, sve do polovine juna 1992. godine.

Početkom agresije na BiH, a time i na Stolac, jedan dio osoblja napušta radna mjesta a brigu o bolesnicima preuzimaju preostali zdravstveni radnici sa doktorom Mehmedom Kapićem. Dolaskom jedinica regularne HV i HOS-a u junu 1992. godine, preostali bolesnici se pod prisilom prebacuju u kasarnu Grabovine kod Čapljine, odakle se dalje gubi trag o njihovoj sudbini. Nakon formiranja bojne “Knez Domagoj” između juna i jula 1992. godine, Vojna policija HVO-a dobiva za smještaj prostorije Koštane bolnice u Stocu.

Prekretnica u odnosu HVO-a prema stolačkim nehrvatima bila je 9. maj 1993. kada su izbili i prvi sukobi sa ARBiH. Tih mjeseci Koštana bolnica, kao sjedište VP HVO-a u Stocu, postaje mjesto privođenja, ispitivanja i prosljeđivanja u kasarnu Grabovine kod Čapljine gdje se kreće sa zatvaranjem Bošnjaka – naročito pripadnika ARBiH, bivših oficira JNA, policajaca, profesora, doktora, odnosno intelektualaca Stoca – pod izgovorom da idu na ispitivanje. Neki od njih su se vratili kući nakon godinu dana, krajem marta i aprila 1994. godine, poslije zatočenja i mučenja u logorima tzv. Herceg-Bosne.

Početkom jula 1993. godine kreće masovno hapšenje i odvođenje Bošnjaka u koncentracione logore, a tad Koštana bolnica postaje tranzitni centar odakle su transportovani u koncentracione logore Dretelj, Gabela, Heliodrom i Ljubuški. Najteži period koji su prolazili zatvorenici Koštane bolnice je bio od 13. jula do 26. septembra 1993. godine. Tada intenzivno počinju premlaćivanja velikog broja Bošnjaka Stoca i Čapljine te prva ubistva. Zvanično počinje progon i etničko čišćenje Bošnjaka Stoca i Dubravske visoravni. Dana 2. avgusta 1993. godine, prilikom etničkog čišćenja Dubrava i moga sela Pješivac Greda, oko 1.500 žena, djece i staraca je prebačeno u dvije mahale – Đulića i Kaplana – gdje su bili smješteni u 25 kuća i čuvani od strane starijih domobrana, naših komšija. Prethodno je tu postojao logor za žene i djecu, koji je bio aktivan sedam dana.

Prilikom pretresa i progona prema slobodnoj teritoriji pod kontrolom ARBiH, odvajaju mene i moje rođake, komšije, većinom nas od 15-17 godina i par starijih. Prevoze nas u podrumske prostorije Koštane bolnice u Stocu gdje nalazimo već prebijene i krvave ljude. Tada kreće trodnevni pakao – cjelodnevna premlaćivanja uz muziku, tako da mi u podrumima slabije čujemo krike i vapaje prebijanih.

Sutradan, od posljedica premlaćivanja podliježu Vejsil i Salem Đulić. Iznosimo ih u dekama, zakopavamo u zajedničku grobnicu dubine 30 cm. Tad sam prvi put gledao mrtva čovjeka, gledao kako u patnji umire, kako dušu ispušta, i onda zamišljao sebe na tom mjestu. Krenuli su istu večer gdje su stali: izveli su mene, prebijali, prijetili s nožem pod vrat. Donosili su papir da potpišem da sam pucao, palio kuće i slično. Nije im pomoglo. Nisam nikad to radio i i nemam šta priznati. Završili su sa mnom duboko u noć, sveli me u podrumske prostorije u kojima nas je bilo oko 40, od čega 15 maloljetnika. Nisu se na to obazirali. Iako sam bio maloljetan i bez dana vojske ili borbe, nije im to značilo ništa.

Nažalost, sva zlodjela koja su mi/nam radili bila su djelo naših dojučerašnjih komšija koje su se pretvorile u krvoločne zvijeri, iživljajući se nad zatvorenim civilima i djecom. Epilog Koštane bolnice u tom periodu su ubistva Salema i Vejsila Đulića, i Suada Obradovića, koji su podlegli od posljedica premlaćivanja. Od sličnih posljedica, nakon odlaska iz Koštane bolnice, u logoru Dretelj preminuli su Salko Kaplan i Emir Repak, u Gabeli Ibro Razić, a tokom prevoza logoraša prema Gabeli, u Hutovom blatu, ubijen je Fehim Obradović.

Veoma je bitna činjenica da smo kao Udruženje logoraša Stolac u posljednjih sedam godina dokumentovali i izdali tri knjige: Bili smo samo brojke 233 dana u logorima, Istina o Dretelju, i Hercegovački krugovi pakla. Svaka od ovih knjiga ima svoju težinu: prva donosi moju ličnu priču o maloljetniku i patnji kroz 233 dana u koncentracionim logorima Koštana bolnica, Dretelj, Gabela i Heliodrom; druga opisuje zločine nad Srbima doline Neretve 1992. i Bošnjacima 1993. godine; treća govori o logorašima Bošnjacima kroz logore Grabovine, Silos, Gabelu i Ljubuški. Svaka od knjiga ima dokumentovane činjenice kroz zapovjedi, odluke, izjave svjedoka i spiskove logoraša.

Duboko vjerujemo da prostor Koštane bolnice u Stocu, koji je tokom rata bio mjesto zatočenja, torture i stradanja nevinih civila, mora postati Memorijalni centar Stolac – mjesto sjećanja, istine i pravde za sve građane. Naša je moralna obaveza da se glasovi onih koji su patili i stradali u tom prostoru nikada ne utišaju, već da postanu trajni podsjetnik budućim generacijama. Inicijativu da Koštana bolnica u Stocu postane Memorijalni centar je pokrenula grupa aktivista iz Stoca koja je istu proslijedila  federalnim i državnim zvaničnicima radi podrške igradnji centra. Grad Stolac i njegovi građani zaslužuju da im se sačuva sjećanje kroz dostojanstven memorijal, jer samo tako možemo graditi temelje pomirenja i sigurnije budućnosti. Za ovu inicijativu, naravno, imaju i moju punu podršku.

Kada me pitate lično zašto je ovo potrebno i šta bi meni i mnogim logorašima značio ovaj memorijal, odgovora je mnogo. Sjećanja ostaju neizbrisiva, ma koliko teška bila. Sjećati se ubijenih i mučenih, onih žena i majki koje su bile zatvorene u ovom i drugim kazamatima – to je obaveza. Koštana je mjesto gdje smo svi toliko mali i mjesto koje treba biti na ovaj način prepoznato, i to ne samo u Stocu, već i šire u samoj Hercegovini. Osnivanje ovog Memorijala bi donijelo barem dio pravde koju traže žrtve.

Objekat Koštane je u vlasništvu države Bosne i Hercegovine i danas je u ruševnom je stanju. Želja je lokalnih vlasti da što više propada, kako bi imali razlog da ga uklone i time fizički zatru trag zločinima. Memorijalni centar bi kao prostor ovjekovječio bolno iskustvo žrtava, vratio dio njihovog dostojanstva kroz sjećanje, i služio kao opomena budućim generacijama šta mržnja može izazvati. Kao bivši logoraš tvrdim da ignorisanje, pa čak i sumnja u obim doživljene patnje, produbljuje postojeće bolno iskustvo. Zbog toga nam je potreban memorijalni centar – kao besmrtni svjedok.

U našem udruženju logoraša radimo na ostvarivanju prava logoraša, ali i protiv zaborava – kroz knjige, susrete sa mladima iz cijelog regiona, predavanjima, a sada i kroz film Zidovi Koštane. Sve što radimo ima jedan cilj, a to je da se istina ne zaboravi. Istina je samo jedna, i ima svoje jasno vidljive tragove, pa čak i presude. Nismo udruženje koje baštini samo stradanje jednog naroda, već pričamo istinu o stradanju drugih građana našeg grada i države Bosne i Hercegovine. Stava smo da sve dok se bude revidirala ratna prošlost kako kome odgovara, onda tu nema sreće a ni rješenja za mlađe naraštaje.

Djeca naša moraju znati pravu historiju i istinu: i da uče o genocidu u Srebrenici, zločinu u Grabovici, Kazanima, Ahmićima, a naravno i o Stocu. Zločinci imaju ime i prezime – ne može narod biti zločinac. Svake godine ugostim stotine ljudi u Stocu, odvedem ih pred Koštanu gdje im ispričam dio ovoga što ste mogli pročitati. Ne želim posebno mlade ljude opterećivati, ali bez suočavanja s činjenicama na milosti su propagande. Postoje načini da se ispriča naše iskustvo tako da potakne empatiju i solidarnost – i to mi je cilj. Mi ljudi smo prolazni, smrtni, ali zapisi i općenito tragovi o našem postojanju traju puno duže. Naš trag bih volio da bude Memorijalni centar u Stocu koji bi baštinio ove vrijednosti koje mislim, a iste i živim.

Amer Đulić je Predsjednik Upravnog odbora Udruženja logoraša Stolac i Predsjednik Saveza udruženja logoraša Hercegovačko-neretvanskog kantona. Penzionisani je pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Autor je knjige Bili smo samo brojke – 233 dana u logorima u kojoj je opisao svoja iskustva maloljetnog logoraša u četiri logora, te koautor knjiga Istina o Dretelju i Hercegovački krugovi pakla.