POLITIKE SEĆANJA: novi muzeji i nove istorije

Govoreći u jednom televizijskom intervjuu u februaru ove godine, direktor Muzeja žrtava genocida istoričar Dejan Ristić najavio je početak radova na rekonstrukciji Centralne kule i italijanskog paviljona kompleksa na Starom sajmištu. Ovi radovi bi zapravo bili nastavak procesa koji je institucionalno započet još pre dve godine, kada je Skupština Republike Srbije donela Zakon o Memorijalnom centru „Staro sajmište“. Tim zakonom osnovana je jedna nova ustanova kulture – Memorijalni centar „Staro sajmište“. Ona treba da obavlja poslove u oblasti muzeološke, obrazovno-vaspitne i naučnoistraživačke delatnosti, kako je u članu 2. tog zakona navedeno, „s ciljem negovanja sećanja na žrtve nacističkog koncentracionog logora Jevrejskog prolaznog logora Beograd – Topovske šupe i na nekadašnjem Beogradskom sajmištu, Jevrejskog logora Zemun i Prihvatnog logora Zemun“.

Početkom novembra 2021. godine, više od godinu i po dana nakon donošenja Zakona o Memorijalnom centru „Staro sajmište“, za vršioca dužnosti direktora te ustanove imenovana je dr Krinka Vidaković Petrov. Naučnica vrhunske karijere u oblastima hispanistike, judaistike, komparatistike i književnog prevođenja, dr Vidaković Petrov takođe je službovala i kao ambasadorka SR Jugoslavije (odnosno Srbije i Crne Gore) u Izraelu u periodu od 2001. do 2006. godine. Uz v. d. direktorke imenovani su Upravni i Nadzorni odbor Memorijalnog centra „Staro sajmište“, te je ustanova dobila svoje prve upravljačke organe.

Konačno, 27. jula ove godine ceremonijalno je započeta rekonstrukcija Centralne kule – ona je simbolična i amblematska tačka nekadašnjeg logora na Starom sajmištu, u kojoj je predviđeno da bude smešten izložbeni, edukativni i kancelarijski deo novog muzeja. Tom prilikom govor je održao predsednik Srbije Aleksandar Vučić koji se izvinio što je Centralna kula u toliko lošem stanju, „što gotovo osamdeset godina nismo vodili računa o svojoj prošlosti i nismo brinuli ni o svojoj budućnosti“.

Međutim, višedecenijsko traganje za odgovarajućim načinom obeležavanja stradanja i mesta zločina koji su počinjeni na Starom sajmištu, kao i čitav jedan društveni i istorijski narativ konstruisan krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dvadesetog veka, ipak govori o određenom stepenu „brige“ kako o prošlosti tako i o njenom uticaju na budućnost. Ta „briga“ se u tim godinama pretvarala u pokušaj da se ratne strahote Drugog svetskog rata, pa tako i postojanje nacističkog logora, dovedu u vezu sa već poremećenim nacionalnim odnosima u SFR Jugoslaviji i da se prošlost aktivno uključi u tinjajući novi ratni sukob.

Muzej žrtava genocida upravo je i nastao iz ideje o konačnom utvrđivanju broja stradalih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, što je „projekat“ koji je u osvit jugoslovenskih građanskih ratova zagovarao istoričar Milan Bulajić. Njegova inicijativa da se osnuje muzejska ustanova koja bi čuvala baze podataka o žrtvama, kako ga je on nazivao, „jugoslovenskog holokausta“, odnosno zločinima počinjenim u NDH, realizovana je 1992. godine, kada je formiran Muzej žrtava genocida, čiji je prvi direktor postao Bulajić. No, sedište ustanove nije bilo smešteno u Beogradu, odnosno na Starom sajmištu – što je bio Bulajićev predlog – već u Kragujevcu, gradu u kojem je u jesen 1941. godine počinjen zločin masovnog streljanja civila. Tek nekoliko godina nakon osnivanja muzeja njegov rad je preseljen u Beograd, no ni tada na Staro sajmište. Ipak, činjenica da je Staro sajmište razmatrano kao odgovarajući prostor za rad nove muzejske ustanove govori dovoljno o njegovom „memorijalizatorskom potencijalu“.

Ostaci logora u srcu jednog glavnog grada bili su poput nikad zalečene rane, prepune novih slojeva posleratnih zbivanja – od umetničkih ateljea koji su se tamo nalazili do potpuno neprimerenih zabavnih sadržaja koji su narušavali ionako krhko, pretežno neinstitucionalizovano i širem društvu gotovo nepoznato sećanje na stratište i na one koji su u njemu stradali. Od devedesetih godina, međutim, sećanje na stradale razvija se uporedo sa porastom nacionalizma koji je zemlju gurnuo u krvavi građanski rat. Tada istorijski narativ i politika sećanja bivaju usmereni, pre svega, na označavanje Starog sajmišta kao „srpskog Jad Vašema“, u prvi plan ističući tezu da je Staro sajmište bilo deo „šireg sistema“ logora Jasenovac u tadašnjoj NDH – mesta najvećeg stradanja srpskih žrtava u Drugom svetskom ratu. Stvaranje ovakvih veza i „otkrivanje prećutanih istina“ odvijalo se u atmosferi užarene debate između pojedinih istoričara iz Hrvatske i Srbije, u kojoj je svaka strana optuživala onu drugu za „genocidnost“ i iznosila razne „dokaze“ koji su, navodno, morali biti zataškani u SFR Jugoslaviji kako bi se održao prividni mir između različitih naroda. Otprilike u to vreme, tokom devedesetih godina, Staro sajmište biva prepoznato kao mučilište Srba, Jevreja i Roma, što je poredak koji će se održati u delovima društvene svesti sve do danas.

Svakako, potreba za Memorijalnim kompleksom „Staro sajmište“ nije umanjena činjenicom da je u jednom periodu i samo postojanje ovog logora na teritoriji Beograda u Drugom svetskom ratu tada, gotovo pedeset godina kasnije, poslužilo nacionalističkim ciljevima državnog vrha u periodu ratnog raspada nekadašnje zajedničke zemlje. Nakon političkih promena i demokratizacije Srbije 2000. godine u jednom trenutku je čak bilo predloga da se na mestu kompleksa ustanovi Muzej tolerancije, koji bi, svedočeći istoriju, bio edukativna alatka za učenje empatije i mira. Međutim, iako antiteza pokušajima da se od Starog sajmišta načini etnički martirijum, Muzej tolerancije takođe ne bi bio adekvatan odgovor na pitanja o stradanju i smrti u okupiranom Beogradu. Naime, toleranciju je važno zasnovati na principima razumevanja, saosećavanja i brige o dostojanstvu „onog drugog“, što sve nije moguće bez potpunog znanja o osetljivim i bolnim mestima istorije, a postojanje logora smrti u glavnom gradu jedne zemlje to nesumnjivo jeste.

Danas, kada predsednik republike prilikom početka radova na prostornom uspostavljanju funkcije Memorijalnog kompleksa govori o „žrtvama koje nisu bile mnogo važne ili su ostavljane po strani, zarad dnevnopolitičkih ciljeva, ili da se negde nekome ne bismo zamerili“, iz njegovih reči progovara teško nasleđe devedesetih godina u kojima se podrazumevalo da su prećutane žrtve srpske i da je o njima bilo zabranjeno govoriti decenijama. Manipulacije istorijskom naukom kako bi se dokazalo da je bilo koji narod, pa tako i srpski, bio prava žrtva ugnjetavanja sve vreme postojanja SFR Jugoslavije najčešće su se oslanjale upravo na period Drugog svetskog rata kako bi ukazale na kontinuitet stradanja. Prenošenje tih modela u narativ koji tek treba da se konstruiše u jednom sasvim novom i, za Srbiju, jedinstvenom muzeju čiji je načelni institucionalni cilj „da radi i komunicira etički, profesionalno i uz učešće zajednica“, predstavljalo bi lošu praksu i nikako ne bi bilo u saglasju sa proklamovanom misijom. Prihvatanje stavova formiranih pod snažnim uticajem nacionalističkih ciljeva i njihovo nekritičko prosleđivanje u sadašnjost bio bi ogroman balast za novu ustanovu i njeno poslanje osujetilo već na samom početku delovanja.

Napokon, muzeji i jesu mesta koja istražuju, saznaju, komuniciraju i u tim procesima rade sa naučno i nepristrasno zasnovanim znanjima. Nisu i ne smeju da budu mesta političke propagande, koliko god pritisak da se koriguje kolektivno sećanje bio jak.

Nela Tonković je istoričarka umetnosti, sa master diplomom kulturne politike i menadžmenta. U periodu od 2010. do 2013. radila je kao kustoskinja Savremene galerije Subotica, a od 2013. do 2018. bila je direktorka te galerije. Od februara 2019. do decembra 2020. godine rukovodila je radom Narodnog muzeja Šabac. Aktivno se bavi istraživanjem politike kolekcionisanja i izlaganja savremene umetnosti u javnim ustanovama u Srbiji, dok je njena profesionalna praksa usmerena ka strateškom menadžmentu institucija zaštite i održivog korišćenja baštine, upravljanju u polju produkcije vizuelne umetnosti i medijaciji savremene umetnosti.