Deklarirati se kao ‘antifašista’ izaziva averziju u Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku Europe i svijeta, naravno. Mnogo je razloga za to. Ipak, onaj glavni, koji je najveća rak-rana za bosanskohercegovačko društvo, jeste da između komunizma i antifašizma stoji znak jednakosti. Takva analogija se uvriježila u naše javno mnijenje i za pobornike takve opasne i besmislene analogije, jedino takva formulacija može definirati antifašizam. Neumorno i  beskrupulozno se pokušava svesti antifašiste i antifašistkinje u okvire prošlog, ali ne i zaboravljenog sistema Jugoslavije. Bili vi oni koji ovaj sistem glorificiraju ili pak kunu, jedno je sigurno da s Jugoslavijom i Drugim svjetskim ratom nije nastao niti prestao (anti)fašizam.

Svaki ‘izam’ promatramo kao vrstu ideologije koja u sebi sadrži i dobre, ali i loše strane. Antifašizam koji bi trebao biti stub demokracije, te otvorenih i liberalnih društava, isključujem iz ove klasifikacije, jer antifašizam sam po sebi treba biti nositelj pacifističkih i kozmopolitskih vrijednosti, ali i prema kojem bi se poštovala ljudska prava svakog čovjeka.

Fašizam konceptualno nastaje 20-ih godina prošlog stoljeća i sa djelovanjem Benita Mussolinija i Adolfa Hitlera, no učiteljica života; historija, istorija ili povijest; naučila nas je mnogim krvoločnim i nesretnim sukobima i ratovima koji su bili daleko od 1939. i 1945. godine i koji nisu tada nazivani fašizmom. Danas smo svjedoci da se fašizam diže iz pepela i kreira nove oblike u modernom društvu. Rat između Ukrajine i Rusije, ekonomske i političke krize, nacionalistički šovinizam, migracijski problemi i nezaustavljiva diskriminacija prema migrantima, klimatske krize, siromaštvo, etno-nacionalne netrpeljivosti, predizborne krađe i obmanjivačke političke kampanje u BiH, rastući nivo govora mržnje u offline i online svijetu, historijski revizionizam – čine novi val fašizma u 21. vijeku.

Dok historija piše dodatne stranice post-modernog fašizma, u BiH i regiji, i dalje se bavimo pitanjima starim preko trideset godina, za koje i dalje tvrdimo da postoje 3 ili više istina.

Tko je posjetio Jasenovac, a tko Auschwitz? Tko je kriv za rušenje spomenika na Partizanskom groblju u Mostaru? Tko je srušio Stari most? Što je veći zločin: tuzlanska Kapija ili sarajevske Markale? Koliko godina je prošlo od oslobađanja nekog grada od fašizma? Bliži li se obljetnica smrti ratnih zločinaca kako bi ih veličali donoseći im cvijeće i svijeće?

Sve ovo su pitanja kojima danas lako i pompozno kalkuliramo kroz dnevnu politiku u svijetu medija.

Na mladima je jedan od možda, najvećih i najodgovornijih zadataka, a to je da se suprotstavimo i spriječimo širenje govora mržnje i raspršivanju fašizma. Nažalost, mladi su i dalje ušutkivani i stjerani u kut sistema političke mašine u BiH, te nemaju mnogo prostora za djelovanje. Tek nekolicina mladih diže svoj glas protiv ovakvog sistema, bilo to kroz nevladine organizacije, proteste ili aktivizam u raznim oblicima. Antifašizam treba biti životna filozofija u kojoj prihvaćamo drugoga i drugačijega, sa naglaskom na disperziju mirotvorstva i prava za svakoga od nas. Vrlo često se vraćam na sintagmu Drage Bojića – kućni fašizam – „prema kojem se vjerske i nacionalne uskoće, isključivosti i mržnje prenose s generacije na generaciju u atmosferi kućne intime (…)“. Tu zapravo počinje krojenje naših prvih svjetonazora koji su krucijalni u našem daljnjem kognitivnom razvijanju. Mi smo kontaminirana generacija koja je svoje traume izgradila zbog tranzicijske generacije koja i dalje ima fantazije o tome kako će njihova arijevska nacija i religija biti beskonačna žrtva i vječiti pobjednik u traženju pijeteta.

Crvendaći, soroševci, jugo-nostalgičari, komunjare, plaćenici – i drugi infantilni nazivi  koriste se kako bi se devalvirali i oskrnavili svi oni koji ne podliježu nacionalističkim i kolektivnim identitetima Bosne i Hercegovine. I tako bivaju nazivani svi oni koji svoj put nisu podredili vladajućim. Biti antifašista u 21. vijeku je zabranjeno voće koju generacija boomera pamti kao Jugoslovenski film o partizanima i Nijemcima, od kojeg dalje nisu razmišljali o ovome fenomenu.

Koliko god se sada konzervativci, ekstremisti i krajnji desničari grizli za jezik, antifašizam jeste glavni temelj za razvoj demokratskog društva, a nipošto totalitarizam, unitarizam, antisemitizam, te ksenofobija i nacionalizam.

Stoga, ne dozvolimo da nam 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe, bude jedini dan kada u fokus stavljamo antifašizam. Taj datum nam treba biti podsjetnik da antifašizam nije samo termin iz literature ili kinematografije, nego životna filozofija kojoj trebamo svi težiti.

U konačnici, jedini imperativ koji mladima treba biti u fokusu jeste antifašistička borba, kroz aktivističko ili intelektualno djelovanje, kao pojedinci ili grupe, ali prije svega kao – čovjek. Ukoliko ima i dalje, onih koji tvrde da je (anti)fašizam završen zajedno u okviru Drugog svjetskog rata, podsjetio bih vas na nedavni politički lapsus o suzbijanju inicijative isticanja obilježja (u prevedenom: nacionalističkih simbola i vjerskih simbola) u javnim gradskim institucijama i ustanovama.

Ljudsko dostojanstvo se ne može jesti, ali ljudi bez dostojanstva završe na koljenima i ostanu gladni“, riječi su Julia Anguita Gonzáleza, nekadašnjeg gradonačelnika Córdobe i političkog lider španjolske ljevice.

Matija Krivošić, PR praktičar i freelance novinar. Prvostupnik odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Stalni dopisnik na multimedijalnoj platformi Balkan Diskurs i dopisnik na portalu zamisli.ba. Aktivista i feminist, a u domenu njegovog istraživanja su politika, post-konfliktne teme, rodni spolni stereotipi, te kulturološki konstrukti.