Zločinci ne smeju biti heroji

Zemlje bivše Jugoslavije se ni trideset godina nakon ratnih sukoba nisu u potpunosti oporavile i zalečile rane. Sukobi su odavno završeni, ali dijalog između zemalja i dalje je u pojedinim područjima napet, a mnoga važna ratna pitanja još nisu do kraja rešena. Veće razumevanje, tolerancija i prihvatanje različitosti trebalo bi da budu imperativ svim uključenima u to pitanje – generacijama koje dolaze, ali i onima koji su o tom delu istorije čuli i slušali u svojoj okolini, a srećom te strahote nisu doživeli.  Nažalost, došli smo do tačke kada su pomirenje i razumevanje „drugog“ svedeni na isprazne političke fraze.

Rođena sam i odrasla u Čačku. Moj grad je grad murala u Srbiji, nažalost ne samo onih umetničkih.

Za vreme bivše Jugoslavije bio je poznat po „Slobodinim“ usisivačima, BiP pivu, čuvenim košarkašima – jer preduslov za šampione u kakve su izrasli Obradović, Kićanović, Ćurčić bilo je pranje ruku u Moravi.

Pevala je o Čačku i Lepa Brena, drug Tito ga zaobilazio. Točak je u njemu svirao, posvetivši svoje albume legendarnom Biski, a iz njega su potekli i Puriša Đorđević, Sonja Savić, Nadežda Petrović.

Morava i dalje teče, u Čačku se i dalje igra košarka, i naizgled cvetaju ruže.

Zelenih površina je sve manje, a betona sve više, šta znam, valjda to tako treba – nisam arhitekta. Neki čudni ljudi spremni su da unište jedan od najlepših vidikovaca u Srbiji – na Kablaru – jer interes pojedinaca u mome rodnom gradu je bitniji od interesa zajednice. Behaton je važniji od prirode, ptica, zelenila i ljudi koji misle drugačije. 

Ima u Čačku i finih ljudi, sociološkinja, lekara, ekologa, aktivista i aktivistkinja, bore se kao Andrić i ja sa „vidljivim i nevidljivim silama oko sebe“.

Šetajući poznatim ulicama rodnog grada sa ponekim poznatim licem, nestrpljivo čekajući povratak na svoju sarajevsku adresu, pažnju mi je privukao dobro poznati lik na fasadi u centru  grada.

Ratko Mladić! Heroj? U gradu u kome Sonja Savić nema ulicu,  i nema park? Je li to onaj koji je poznat po tome da je mesecima držao opkoljeno Sarajevo pod blokadom dok su  snajperisti s okolnih brda ubijali nezaštićene i izgladnele građane, poznat po genocidu u Srebrenici koja je prokrvarila po njegovoj naredbi, o kojoj su ispisane gomile svedočanstava?

Međunarodni sud za ratne zločine podigao je 25. jula 1995. optužnicu protiv Ratka Mladića.

Osim za genocid, Mladić je optužen i za progone na političkim i verskim osnovama, istrebljenje i ubistva, deportacije, nečovečna dela, napade na civilno stanovništvo i njegovo terorisanje, kao i za uzimanje pripadnika UN-a za taoce u maju i junu 1995. godine.

Poseban deo optužnice odnosi se na troipogodišnju opsadu Sarajeva, to jest granatiranje grada i snajpersku vatru na civilno stanovništvo. Mladić je optužen za granatiranje ulica, stambenih zgrada, institucija i bolnica, u kojem je poginulo ili ranjeno preko deset hiljada građana, među kojima veliki broj dece i žena. Tužioci navode njegovu naredbu: „Otvorite vatru i udrite tako da ih raspametite!“[1]

Nacija mora biti zdrava, moramo se boriti protiv diskriminacije, nacionalizma i fašizma. Moramo se boriti i protiv revizionizma, negiranja genocida, ratnih zločina i veličanja osuđenih ratnih zločinaca. A Mladić je upravo to, osuđeni ratni zločinac.

U ovom slučaju potrebno je što hitnije četkom i farbom okrečiti Čačak. Ali, nažalost, ne samo Čačak već i mnoge druge gradove.

Dok nastaju ovi redovi, stidim se tih slika na svakom ćošku u gradu. Zločinci nikada neće biti heroji, i ne smeju to biti. Da nijedna majka više ne izgubi oca, sina, muža, da nijedno dete ne ostane bez brata, sestre, roditelja…

Pisala sam gradonačelniku Čačka s molbom da ih ukloni, neka moj rodni grad bude grad lepih šarenih murala, a ne ratnih zločinaca. 

Anđelka Matijević rođena je i odrasla u Čačku. Od 2019 godine živi na sarajevskoj adresi.

10+ godina bavi se aktivizmom na lokalnom, nacionalnom i regionalnom nivou.

Piše kada za tim oseti potrebu.


[1] Optužnica protiv Ratka Mladića, https://www.icty.org/bcs/case/mladic