Sunčano je majsko jutro u Prijedoru. Već od ranih sati osjećala se ljetna vrućina. Ušli smo u prostorije Centra za mlade KVART. Na hodniku je bilo mnogo ljudi, vladala je užurbanost, svi su imali svoje zadatke i kretali su se iz prostorije u prostoriju. Prošli smo kroz prva vrata lijevo i ugledali veliki sto prekriven bijelim ružama. Nekome bi se moglo učiniti neobičnim da ih je toliko na jednom mjestu! Ali danas je Dan bijelih traka. Svaka od tih ruža predstavlja jedno ubijeno dijete iz Prijedora. Na stolu ih je bilo 102. Toliko je djece ubijeno u Prijedoru tokom 1992. i 1993. godine.

Aktivisti i aktivistkinje iz Inicijative “Jer me se tiče” pažljivo su skidali trnje sa ruža. Drugi su heftalicom pričvršćivali papiriće sa imenima ubijene djece. U prostoriji su bili i roditelji ubijene djece. Njihovo prisustvo podsjeća nas zašto se sve ovo radi i zašto je borba za sjećanje važna. Iako je prošlo više od tri decenije od zločina, Grad Prijedor već trinaest godina odbija da dozvoli izgradnju spomenika za 102 ubijene djece.

Nakon pola sata vrijeme je za polazak prema Starom gradu, gdje se odžavalo centralno okupljanje. Prije izlaska, kroz prozor Centra za mlade KVART spustili smo veliki bijeli čaršaf. Prostorije Kvarta nalaze se na glavnom gradskom šetalištu, a čaršaf je vidljiv svima koji prolaze.

Dok smo stigli u Stari grad, prostor je bio već ispunjen ljudima. Aktivisti i aktivistkinje iz Inicijative “Jer me se tiče” zajedno sa predstavnicima Inicijative roditelja ubijene djece Prijedora, dijeli su bijele trake. Ljudi su ih stavljali oko ruke, u tišini i sa poštovanjem. Bijele trake na kojima se nalaze imena ubijene djece se vezuje za most, ostavljajući vidljiv trag sjećanja u gradu koji ni nakon svih ovih godina nije podigao spomenik ubijenoj djeci. 102 bijele ruže su već podjeljenje.

Kolona se lagano postavljala i isticali su se transparenti „DAN BIJELIH TRAKA BUDIMO LJUDI“, „ZAHTJEVAMO SPOMENIK ZA UBIJENU DJECU PRIJEDORA“, „JER ME SE TIČE“.
Stotine ljudi ređalo se u kolonu i povorka je krenula prema  glavnom prijedorskom trgu gdje je bio održan glavni program obilježavanja Dana bijelih traka i polaganje 102 ruže sa imenima ubijene djece.

Kolona se polako formirala. U prvim redovima bili su istaknuti transparenti s porukama: „Dan bijelih traka; Budimo ljudi“, „Zahtijevamo spomenik za ubijenu djecu Prijedora“ i „Jer me se tiče“. Stotine ljudi zauzeli su svoja mjesta u povorci, a potom u tišini krenuli prema glavnom prijedorskom trgu, gdje je bio održan centralni program obilježavanja Dana bijelih traka. Na trgu su položene 102 bijele ruže sa imenima ubijene djece, kao podsjetnik na 102 prekinuta djetinjstva i trajni zahtjev da Prijedor konačno dobije spomenik posvećen najmlađim žrtvama rata.

Predstavnik Roditelja ubijene djece Prijedora Fikret Bačić započeo je govor: “Stojim ovdje sa vama svake godine sa bijelom trakom na ruci i iznova ponavljam opravdani zahtjev nas preživjelih roditelja da se u Prijedoru podigne spomenik za ubijenu djecu ovog grada. Prestali smo da vjerujemo da će bilo ko od domaćih zvaničnika da se zauzme za nas. Oni koji primaju platu da štite ljudska prava smiju nam se u lice iz svojih fotelja. Pokušaji nekih ambasadora i drugih međunarodnih zvaničnika da nam pruže podršku nisu dali nikakav rezultat. U našem slučaju pokazalo se da je međunarodna zajednica sa svim svojim polugama nemoćna da zakaže običan sastanak sa gradonačelnikom”, istakao je Bačić. Međutim, na našoj strani imamo vas koji dolazite ovdje svake godine na ovaj dan. Vi ste naša snaga. I ne samo vi, nego i svi oni dobronamjerni ljudi koji danas širom svijeta obilježavaju Dan bijelih traka i sjećaju se 102 ubijene prijedorske djece. Ipak, vaša podrška do sada nije bilo dovoljna da lokalne vlasti izdaju odobrenje za izgradnju spomenika. Zato mi i dalje računamo na nešto što ima najveću snagu da promijeni i čovjeka i utiče na njegove odluke. I pored činjenice da su nam ratni zločinci ubili najvrijednije što smo imali, mi nismo prestali da vjerujemo u ljudskost”, naglasio je Bačić.

U svom obraćanju poručio je da je vrijeme da gradonačelnik Slobodan Javor i gradske vlasti pokažu ljudskost i odgovornost prema gradu i njegovim građanima. Naglasio je da zahtjev za spomenik ubijenoj djeci nije nikakva molba, već pravedan i razuman prijedlog koji bi trebao biti u interesu cijele zajednice. “Zbog toga što ste prestali voditi dijalog sa nama i niste odobrili izgradnju spomenika ubijenoj djeci to je nakon rata postala najveća mrlja ovog grada. O nepravdi koju činite prema nama, roditeljima ubijene djece, saznalo se gotovo u svakom kutku svijeta”, naveo je Bačić.

Centar za mlade KVART raspisao je konkurs s ciljem memorijalizacije stradanja djece ubijene u Prijedoru tokom 1992. i 1993. godine. Konkurs je pokrenut kao izraz podrške Inicijativi roditelja ubijene djece, koja se od 2013. godine zalaže za izgradnju spomenika, te kao korak ka prikupljanju potrebne dokumentacije i dobijanju neophodnih odobrenja za podizanje memorijala posvećenog najmlađim žrtvama rata.

“Raspisan je konkurs za idejno rješenje budućeg spomenika ubijenoj djeci, ukoliko poznajete umjetnike, dizajnere, arhitekte. Javite im da se odazovu i pošalju svoj prijedlog. Taj spomenik će biti odraz njegove ljudskosti i značiće da je ovaj grad napokon postao grad svih Prijedorčana, živih i onih koji to nisu imali priliku da budu. Spomenik neće vratiti našu djecu ali će nama roditeljima dati osjećaj da ovaj grad zajedno sa nama žali svu ubijenu djecu bez obzira kakva imena nose i iz kojih porodica potiču. Želimo da taj spomenik bude opomena da se rat nikad ne ponovi i da niko više nikom ne ubija djecu u našem Prijedoru”, rekao je Bačić.

 U ime Inicijative “Jer me se tiče”, organizatora obilježavanja Dana bijelih traka u Prijedoru, prisutnima se obratio Nemanja Tubonjić iz Banje Luke. U svom govoru istakao je da Dan bijelih traka predstavlja čin protesta, ali da taj protest nije usmjeren samo na činjenicu da vlasti Prijedora još uvijek nisu odobrile izgradnju memorijala za ubijenu djecu, o čemu je prethodno govorio Fikret Bačić. Naglasio je da je riječ i o protestu protiv poricanja zločina, nepravde i dugogodišnjeg izostanka odgovornog odnosa prema žrtvama i njihovim porodicama.

“Mi danas ovdje protestvujemo zato što se u ovom gradu službeno obilježavaju isključivo događaji vezani za vojsku i policiju. Onima koji su poginuli sa oružjem u rukama podižu se spomenici, polažu vijenci, drže govori a civilne žrtve rata niko ne pominje. U Prijedoru je i u ovom zadnjem, kao i u Drugom svjetskom ratu, daleko više stradalo civila nego vojnika, a nisu do danas dobili niti najmanji spomenik u gradu”, istakao je Tubonjić.

U svom obraćanju poručio je da se sjećanje na žrtve može njegovati dostojanstveno i bez prisustva političkih govora, nacionalnih obilježja, vjerskih simbola ili stranačkih poruka. Istakao je da su imena ubijene djece ispisana na bijelim trakama postavljenim na mostu s kojeg je krenula ovogodišnja povorka, naglašavajući da taj most simbolično povezuje nekadašnji Prijedor, obilježen ratnim stradanjima i razaranjima, sa gradom kakav postoji danas.

“Imena djece pronijeli smo na bijelim trakama na bijelim ružama koje su poredane u simboličan krug na ovom trgu. Taj krug predstavlja spomenik u nastajanju. Sa razglasa slušamo imena ubijene djece, vraćamo im barem na trenutak identitet i prisutnost u njihovom gradu. Mi smo od početka stali uz inicijativu roditelja ubijene djece, izgradnju spomenika postavili smo za naš primarni cilj sve dok se ne ostvari. Nećemo se umoriti u našoj borbi i opravdanom zahtjevu da ubijena djeca u njihovom gradu dobiju trajno obilježje”, objasnio je on.

Na kraju obraćanja poručio je da se sa ovog mjesta šalje jasna poruka protiv ubijanja djece, bez obzira na to gdje se takvi zločini dešavaju. Naglasio je protivljenje svim ratovima i oružanim sukobima, ističući da je krajnje vrijeme da se rat prestane posmatrati kao prihvatljivo sredstvo za rješavanje sukoba. Također, naglasio je da odgovornost za pokretanje ratova ne smije biti zaboravljena te da oni koji ih započinju trebaju ostati upamćeni po posljedicama koje ostavljaju za sobom.

Melani Isović, novinarka i aktivistkinja iz Banje Luke, rođena je15. jula 1992. godine. Zaposlena je u Centru za mlade KVART. Kroz svoj dosadašnji rad kontinuirano se bavi pitanjima ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i položaja marginalizovanih grupa. Poseban fokus njenog djelovanja odnosi se na borbu protiv diskriminacije, zagovaranje ravnopravnosti i otvaranje prostora za glasove onih koji su često isključeni iz društva kao i procesa donošenja odluka.