Beleženje uspomena, stvaranje priča

Mladi ljudi posleratne generacije u regionu Drenice na Kosovu su postali punoletni u jedinstvenom i složenom kontekstu oblikovanom nakon sukoba i rata. Odrastajući u senci rata na Kosovu 1998/1999, ovi pojedinci su bili svedoci dugoročnih efekata sukoba na njihove porodice, zajednice i region u celini. Uprkos napretku ostvarenom ka miru i stabilnosti, ožiljci rata ostaju očigledni u fizičkoj infrastrukturi, društvenoj dinamici i ekonomskim prilikama njihovog okruženja.

Projekat „Beleženje uspomena, stvaranje priča“ je zajednička inicijativa sa Javnim omladinskim centrom u Srbici kroz koju smo imali uvid u priče mladih iz Srbice i regiona Drenice, koje su ispričane kroz njihove oči i reči. Koja mesta, uspomene, lokacije i ljudi su uključeni u ove priče?

Kako bi te priče bile zabeležene i ispričane, korišćena su dva medija: analogna fotografija i pripovedanje. Razlog zašto je korišćena analogna fotografija za razliku od digitalne fotografije je činjenica da se analogni proces snimanja, razvijanja i štampanja fotografija može metaforički povezati sa procesom formiranja pamćenja i memorijalizacije. Isto kako sećanja evoluiraju tokom vremena i mogu se promeniti u našim glavama, analogne slike takođe prolaze kroz transformaciju tokom procesa razvoja. To isto obuhvata nesavršenosti: Analogna fotografija često daje neočekivane i nepredvidive rezultate zbog varijacija u filmu, izloženosti i razvoju. Ove nesavršenosti mogu prelepo da odraze nesavršenu i subjektivnu prirodu sećanja, ponekad mutnu i nesavršenu, čineći da se slike osećaju autentičnijim i ličnim.

Radionicu fotografija je vodio je Flamur Qorrolli , a radionicu pisanja Visar Xhambazi.

Odabrane fotografije učesnika, kao i priče napisane o njima su bile raznovrsne, pokazujući raznolikost stvarnosti mladih u regionu Drenice, kao i priče koje bi želeli da ispričaju: slike vezane za tradicionalne rukotvorine, fotografije iz osnovne škole i kuće Adema Jasharija u Prekazu su bile među zabeleženim sećanjima, kao i različiti pejzaži i džamija.

Slede neke od priča koje su učesnici ispričali o uspomenama koje su oni odlučili da zabeleže:

„Zlatna tradicija“, piše Aida Misimi

Ja sam Aida Misimi, studentkinja Pedagoškog fakulteta i ispričaću vam moju priču.

U uglu moje kuće, na zidu je fotografija porodičnog stabla, a ispod je radio koji slušamo svako jutro, koji ponekad poželim da udarim ili bacim, ali ne danas, danas mi je privukao pažnju jedan intervju koji se mogao čuti u svim prostorijama kuće. U ovom intervjuu se govorilo o pravima žena i njihovoj borbi tokom godina, govorilo se o našim bakama, a možda u određenim aspektima je i vređana naša tradicija.

Zastajem na trenutak i gledam na porodično stablo, dok moja majka iza mene počinje da govori: „Vidi kako je lepo izgledala baka u ovoj tradicionalnoj haljini. Vidi, ovde si ti kad si bila mala. Ah, kako ti je lepo stajao pojas, nosila si ovo prilikom svakog porodičnog slavlja“. Ja pogledam majku, a ona opet nastavi da govori: „Žena zaista ima komplikovanu prošlost, sa puno posla i malo prava, ali nije uvek bilo kako sada neki ljudi pričaju koji pokušavaju da privuku pažnju kao da se navodno bore za ženska prava. Žene ranije nisu imale pravo reči ili pravo da rade, osim ako nije bilo u vezi kućnih poslova i brizi o svim članovima porodice. Ne možemo kriviti tradiciju u ovom aspektu jer je tako bilo svuda u svetu. Srećom, protestima i revolucijama smo se izborile za ova prava. Žene sada imaju pravo da rade u zanimanjima koja vole, nisu više samo kućne pomoćnice, već članice sa punim pravima. Žene su se borile za ove stvari i izborile se, zabeležile su svoju pobedu bez obzira na to što postoje određeni aspekti da jedna žena ne može biti ravnopravna sa jednim muškarcem, a isto važi i za muški rod, koji se u određenim aspektima nikada ne mogu uporediti sa ženom. Mi imamo tradiciju sa puno boja i teško da se za poniženje žene može zameriti tradiciji jer je bila univerzalna“.

Pažljivo gledam fotografije, uspomene ispunjene ljubavlju, iskrenost jednih prema drugima, bliskost jednih sa drugima, puno osmeha, bola i fizičkog umora, a možda čak i duhovnog, ali svi zajedno, u zagrljaju jedni drugih. Sada se ne susrećem sa mnogo članova porodice, retko viđam rodbinu, kako smo došli do ovoga, zar nije u našoj tradiciji da se držimo jednih drugih, da se volimo i poštujemo i ispunimo reči?

Kakvu zlatnu tradiciju imamo, nikada je ne smemo ukaljati ni zaboraviti.

Priča Ervina Nimanija

Ja sam Ervin Nimani, imam 17 godina i poreklom sam iz prelepog sela Runika. Ali, vratimo se u prošlost, u dane kada sam bio mali i kada je moj grad bio sjajno mesto za avanture i sjajna vremena.

Jednog dana, kada sam imao oko 8 godina, desio se jedan događaj koji nikada neću zaboraviti. Bilo je vedro sunčano jutro, pa smo ja i moji drugari odlučili da odemo biciklom na planinu iznad našeg sela. Naši mali bicikli su truckali po makadamskom putu, a vreme je prolazilo neobičnom brzinom.

Kada smo stigli na vrh planine, pogled je bio neverovatan. Sa vrha planine mogli smo da vidimo ceo naš grad, a oblaci su me podsećali na boju mora. Ovo je bio neverovatan osećaj, sloboda koju ne bih mogao da opišem rečima.

Avanture iz ranog detinjstva su učinile da shvatim da moj mali grad ima mnogo bogatih priča koje čekaju da budu otkrivene. I sada, sa 17 godina, sa nostalgijom i ponosom se osvrćem na te dane koje su deo avantura iz detinjstva u našem lepom Runiku.

Priča Shkelqima Avdullahija

Ja sam Shkelqim Avdullahi iz sela Čitak, imam 17 godina i živim sa roditeljima, bratom i sestrom. Osnovnu školu sam završio u školi „Shote Galica“ u Runiku, dok sam u srednjoj odabrao smer prirodnih nauka i pohađam dvanaesti razred. Moj život je pun izazova i avantura koje sam doživeo zajedno sa porodicom i drugarima. Neki događaji su bili tužni, neki srećni, ali kada se osvrnem u prošlost sećam se samo onih srećnih. Jedno od sećanja koje mi najviše odzvanja u glavi je moj pristup patriotizmu i istoriji našeg naroda. Još od malih nogu se je u sredini u kojoj sam živeo puno pričalo o istoriji naše zemlje, a na mnogim mestima gde sam išao za oko bi mi zapala crveno-crna zastava. Tada sam bio mali i nisam shvatao značenje zastave, ali u meni je gorela vatra koja se nije mogla ugasiti dok nisam shvatio svrhu crveno-crne zastave. Nakon nekoliko godina sam krenuo u prvi razred i dok sam prelistavao Bukvar, primetio sam istu zastavu koju sam svuda viđao, a pored nje je bila pesmica posvećena ljubavi prema crveno-crnoj zastavi. Bio sam opsednut tom pesmicom i uprkos tome što sam mrzeo domaće zadatke i učenje pesmica, nastavio sam da čitam tu pesmicu sa velikom željom.

Kako sam rastao, tako je rasla i vatra u meni da saznam više o zastavi i istoriji moje zemlje. Većina mojih drugova je mrzela učenje istorije u školi dok sam ja upijao svaku reč i pokušavao da zapamtim sve. Ovo interesovanje je uticalo da istražujem i posle časa istorije, pri čemu su mi jedini izvor bili moj otac i stariji ljudi, pa sam pitao oca o pričama vezanim za našu zemlju i priče koje sam čuo su bile veličanstvene. Kroz te priče sam shvatio da je naša zemlja bila veoma dugo pod okupacijom raznih osvajača. Ove priče su me navele da shvatim koliko smo mi kao narod posebni i da moramo dati sve od sebe da napravimo razliku za budućnost naše zemlje. Svi znaci koje sam video i priče koje sam čuo kao dete postali su nesalomivi izvor inspiracije za moj san da radim i pomognem svojoj zemlji što je više moguće ka boljoj budućnosti. Zbog toga razumem da se motivacija može naći i u najjednostavnijim stvarima oko nas, poput zastave na zidu ili fotografije u Bukvaru. Mi samo treba da počnemo da tražimo. U svetu u kome se dečiji snovi ugase kada odrastu, moj san je rastao sa mnom i ovaj san sadrži poruku za sve sanjare na svetu da bez obzira šta drugi kažu o vašim snovima, zapamtite da nijedan san nije prevelik i da nijedan sanjar nije premali.

„Belo januarsko popodne“, piše Bleard Meha

Zovem se Bleard Meha i rođen sam 2004. u Srbici. Osnovnu i srednju školu sam završio u istom gradu, a sada sam student na Univerzitetu u Prištini, Filološki fakultet, smer novinarstvo. Inače sam pisac, autor knjige pod nazivom „Putnici koji zaboravljaju“.

Moje detinjstvo poznaje različite puteve u kojima su trasirana sećanja. Ispunjeno je različitim scenama situacija koje mi se obraćaju, a ponekada veoma snažno. To su izvori koji utiču na mene da pišem. Nešto slično bih dao kao odgovor osobi koja me intervjuiše, u trenucima slanja mojeg rukopisa, sa mobilnog telefona na kompjuter. Bio je to novi, drugačiji osećaj, i kao iz nekog drugog vremena. Osećao sam se starije, zrelije, dakle ozbiljnije; pa, pisao sam knjigu! Imao sam tada 17 godina, još gimnazijalac, i bio sam u završnoj fazi slanja materijala izdavačkoj kući. Ko bi ranije zamislio ovaj trenutak? Nisam to ni doživljavao kao kratku viziju iz snova… Relativno kratko sam radio u tišini. Svoju svetu misiju pisanja poezije sam držao u tajnosti onoliko koliko sam bio angažovan. Čak ni moja porodica nije znala za ovu tako posebnu, tako uzbudljivu inicijativu… Skoro da sam se osećao kao jedan od onih tajnih agenata, koji nose sudbinu društva, ili celog sveta, na svojim plećima… „Bashkime, tvoj sin je talentovan!“ – rekao je pisac mom ocu nakon što je pročitao moje poezije. Nisam znao kako da reagujem; čak i dan danas se tog trenutka sećam kao u magli. Moj otac je poznavao porodicu tog pisca i odmah nakon što je razotkrio, sa moje tačke gledišta, moju delikatnu misiju, dao je sve od sebe da organizuje sastanak sa njim. Osećao je kao dug! Sve se dogodilo, jednog januarskog popodneva. Iako se ne sećam da li je te godine bilo nekog velikog snega, januar je meni bio beo. Međutim, nakon sastanka sam u telu osećao pomešana osećanja. A otac, kakvi su bili njegovi utisci sa tog sastanka; šta je mislio? Da li se osećao ponosnim na svog sina?

Sastanci su se nastavili. Zatim smo nastavili da izlazimo na sastanke samo ja i pisac. Između mene i njega se rađala zanimljiva veza. On je bio vrstan poznavalac književnosti; on je taj koji je otvorio vrata fascinantnog sveta, punog boja… O Bože, ja sam sada u rukama imao kist i slikao sam na novom platnu, novom poglavlju!

…i da, naravno, sada sam imao novog, veoma posebnog, prijatelja.

p.s. Da ne zaboravim sa spomenem činjenicu da smo sada i kolege!