IZLAZAK IZ HELIODROMA

Fotografije žena iza rešetaka na prozorima objekta u logoru Heliodrom jedini su materijalni dokaz da su u tom logoru osim muškaraca u jednom periodu bile zatočene žene i djeca. Nakon izložbe u Mostaru uspjeli smo identifikovati žene sa fotografija Rona Haviva. Ovo je priča o njima.

Treba šutjeti pred ovim fotografijama jer ne postoje riječi jače od njih – rekao jeglumac i književnik Nedžad Maksumić u Mostaru na otvorenju izložbe fotografija „Sloboda”, Rona Haviva.Fotografije sa izložbe zabilježile su trenutke oslobađanja i čežnje za slobodom zatočenih u nekom od logora u Bosni i Hercegovini. Među njima i Heliodroma, logora HVO-a čiji zidovi su duboko napojeni ljudskim patnjama. Među fotografijama najviše su me potresle fotografije zarobljenika iza rešetaka heliodromskih koje svjedoče o onome o čemu hrvatske vlasti i danas šute ili potpuno negiraju – da su među zarobljenicima bile i žene, djeca i stariji građani.

Tragala sam dugo za osobama sa tih fotografija koje je snimio Ron na Heliodromu u maju 1993., gdje su, jesu li preživjeli, može li ih iko prepoznati? Pisala sam prijateljima širom svijeta, razgovarala s ljudima koji su bili na Heliodromu, sa Husom, Edinom, Behdžetom, Milim, Mišom i drugima ali nikoga nisu mogli prepoznati na fotografijama. Odmah bi se mašili za cigarete, pripaljivali ih drhtavim rukama i uzdahnuli gledajući negdje u daljinu. Teško je govoriti o tom traumatičnom iskustvu zarobljavanja, poniženja koja su pretrpjeli, nemoći i straha.

Prijatelj Sem Kazazić iz Kanade javio mi je da je na jednoj slici prepoznao dvije žene koje su stajale iza prozorskih rešetaka na Heliodromu – majku i kćerku Alajbegović. S Amirom Alajbegović čula sam se kasnije, potvrdila mi je da su zaista na fotografiji ona i njena 86-godišnja majka gđa. Hatidža Alajbegović na Heliodromu maja 1993. Našle smo se jednog kišnog dana u Mostaru, u iznajmljenom stanu u koji Amira često dođe iz Sarajeva da pokupi još koju zraku zimskog sunca uz Neretvu. Pričala je o svemu lagano i bez mržnje. Izgleda sjajno sa svojih 88 godina. Mršava, lijepa, nasmijana, briljantnog uma.

Amira je profesorica latinskog i francuskog jezika, poznati je prosvjetni radnik bila u Mostaru, izvela generacije i generacije djece. Potiče iz stare mostarske begovske i partizanske familije Alajbegovića. Danas od porodice u Mostaru nema nikog. Ima sina i dva divna unuka, svi žive u Sarajevu. Pored sve imovine koju su imali u Mostaru, veliku lijepu staru Alajbegovića kuću u Titovoj koja i danas tamo stoji razrušena, u Vrapčićima veliku Alajbegovića kulu, pisalo se nekad o njima, izučavala arhitektura, ljepota stila gradnje i stanovanja, danas ništa nemaju. Ipak često dođe u Mostar jer ne može bez ‘svoje Kalifornije’ uz osmijeh kaže.

Kad su došli rezervisti u Mostar, 1992. godine, Amira i majka su živjele same u njihovoj kući u Titovoj, bojale su se i zato otišle kod Amirinog brata Ibrahima u zgradu Vranica na desnoj strani grada. Njen sin je već otišao u inostranstvo.

– U Vranici smo doživljavali golgotu, prisjeća se Amira. Gledali smo kako gori Mostar, kako se ruši sve, divljanja po haustorima, kako vrište djeca, ljudi, žene, ranjeni, plač, panika… Ja sam vodila školu, organizirala nastavu, išla stalno i vraćala se pod granatama. Strahovali smo najviše od zvuka lifta u Vranici, čim bi ga čuli panika bi nas hvatala jer dolazili bi bojovnici na vrata i vidjevši prezime maltretirali bi nas. Naše komšije Hrvati, spašavali bi nas često krijući nas u svojim stanovima. Bilo divnih starih mostarskih hrvatskih porodica. Ovi koji su došli, ubijali i pljačkali po Mostaru, hodali s redenicima punim metaka, okićeni ukradenim zlatom, Tutini i Štelini, bili su iz zapadne Hercegovine. 

U prizemlju Vranice bila je smještena komanda 4. korpusa Armije Bosne i Hercegovine i radio a u samoj zgradi je bilo građana svih nacionalnosti. S majkom koja se već slabije kretala morala je silaziti u podrum kad bi padale granate i opet se vraćati na šesti kat kad bi prestajale.

– Jedno jutro čujemo na megafon Juku Prazinu ispod zgrade koji viče: silazite odmah svi, sad ćemo zapaliti zgradu! Uzeli smo bijeli čaršaf i izišli svi.

Odveli su ih u policijsku stanicu odakle su ih sutradan 5.maja 1993.godine potrpali u autobuse i prevezli do Heliodroma. Logor HVO-a Heliodrom je osnovan 3.9.1992. rješenjem ministra obrane Brune Stojića kao centralni vojni zatvor za područje Herceg-Bosne u bivšoj kasarni JNA nekoliko kilometara južno od Mostara, u Rodoču. Zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić 22.09.1992.godine, zapovjedio je da se na Heliodromu uspostavi centralni vojni zatvor HVO-a, te da se tamo premjeste ratni zarobljenici i vojni zatvorenici. Bio je to jedan od zloglasnih hercegbosanskih logora u koji su odvođeni muškarci, žene, starije osobe i djeca Bošnjaci, iz Mostara, Stoca, Čapljine, Ljubuškog, Livna, čak i iz Prozora, Zavidovića, Šehera, Teslića…Kao i svaki logor i ovaj je bio za premlaćivanja, izgladnjivanja, žive štitove, pogibije, deportacije, surove i čovjeku nedostojne situacije. Broj zatvorenika 1993. bio je oko 6000. Najmanje 54 zatvorenika umrla su. Logor je zatvoren aprila 1994.godine.

-Kad smo ušli u tu zgradu na Heliodromu činilo mi se da je cijeli Mostar bio tu. Svi Bošnjaci. Stavili su nas u jednu veliku salu punu žena. Iznad nas, na betonu su bili muškarci. Zamolila sam neku djecu da mi nađu kakav krevet ili madrac i našli su. Smjestila sam majku na taj krevet a brata na madrac na pod, a ja s ostalim ženama po podu. Tu smo ostali pet dana. Odlazili bi u neku podrumsku prostoriju da pojedemo nešto prolazeći pored zatvorenih ljudi koji su nas gledali iza rešetaka. Davali su nam nekakvu hranu ali više smo bili gladni. Prala sam nešto rublja što smo imali i stavljali na rešetke prozorske da se suši.

Ne sjeća se da ju je neko fotografirao.

„Kako smo mama i ja došle tu i gledale kroz prozor da vidimo šta ima vani, ne znam. Stajala sam na prozoru često, ali nisam primijetila da nas je neko slikao. Jednom sam ugledala dole u dvorištu svog bivšeg učenika, Hrvata. Začudio se kad me je ugledao i pitao šta vi tu radite profesorice. Molim te ako imaš išta hrane daj nam, pitala sam. Odmah su me odveli u stacionar u kojem su bili sve moji učenici, medicinari koji su radili tu pružajući pomoć kome bi bilo potrebno. Kad sam došla među njih rasplakala sam se, napravili su mi kafu i pozvali da opet dođem. Naravno nisam više išla ali tada su mi dali punu kutiju hrane. Zaista sam mu bila zahvalna i nisam to mogla zaboraviti. Tražila sam ga poslije i našla preko FB, napisala pismo u kojem sam mu još jednom zahvalila. Javio se i obradovao da sam to upamtila i da mi je toliko značilo. Bila je to velika gesta u onakvim vremenima.

Peti dan Amira je kroz prozor ugledala kako se zatvorenici okupljaju oko autobusa. Dr. Amira Hadžić, rekla joj je kako puštaju jedan dio ljudi. Zamolila ju je da pita mogu li i njih povesti. Za majku je bilo preteško u logoru, dr. Hadžić ih je pozvala, na brzinu su pokupili veš s rešetaka prozorskih  i ušli u već pun autobus. I oslobodili su se tako Heliodroma. Neregistrovani. Kao da nisu ni bili tamo.

Vratili su se opet u Vranicu. Dočekao ih je komšija Hrvat, uzeo ih pod ruke i tješeći uveo u zgradu. Amira je poslije otišla u školu u kojoj je radila da vidi hoće li organizovati ponovo nastavu, ali čim je ušla i ugledala na zidu veliku sliku Ante Pavelića, znala je odmah da od toga nema ništa. Gledala je strašne scene, protjerivanja iz Duma, izbacivanje iz kuća, progone… Odlučili su otići. Majka, bratična i Amira. Nakon mukotrpnog putovanja stigli su u Maribor. Bio je sunčan dan, nema granata, nisu mogle vjerovati da su stigle na slobodni teritorij, da je mir…

Bilo je to teško vrijeme, izbjeglički život kao i drugima, bili su u jednoj staroj zgradi, na kauču s ciglama podmetnutim, iz džamije su im donijeli deku za majku i čaršaf i tako, snašli su se nekako. Pomagali su im dobri ljudi kasnije. Čim su došli u Maribor Amira je otišla kod predsjednika opštine i zamolila ako bude neki posao za njene kvalifikacije da je pozovu.

-Mama je već dva dana nešto pobolijevala, a mene baš taj dan pozovu u Opštinu. U Opštini mi kažu ima slobodno mjesto u Bosanskoj školi, hoću li prihvatiti i ja odmah kažem da hoću. Žurim nazad da ispričam majci. Vratim se kući i zateknem majku mrtvu. Umrla je. Sama. Slomilo me to. Sedam mjeseci u Mariboru, u izbjeglištvu i umrla je baš na dan kad sam dobila posao. Tuga. Sahranili smo je u Mariboru.

Nakon tri godine, djeca su htjela u Ameriku i Amira je dobila papire ali odustali su, željeli su se vratiti u našu zemlju. I vratili su se svi u Sarajevo. Željela je opet raditi. U Drugoj gimnaziji su tražili prof. francuskog i dobila je odmah posao. Tu je zaradila penziju. Kad se penzionisala još je radila 2 godine kao spoljni saradnik u istoj školi. Poslije je predavala latinski jezik u Medicinskoj školi na Jezeru.

-Kad sam imala 75 godina izašla sam konačno iz škole. Sad imam 88. Duša mlada a fizika slaba – uz smijeh govori Amira.

Vraćajući se kući razmišljala sam kako je Amirina priča drukčija od svih. Nekako se činila lakšom ili ju je ona tako željela ispričati. Bez gorčine. Bile su ovo riječi izmirenja i dobrote. Oprostila je. Golemo je to, rekli bi Mostarci.

Za zločine počinjene u logoru Heliodrom, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je 2017. čelnike hercegbosanske na ukupno 111 godina zatvora: Jadranka Prlića na 25 godina, Brunu Stojića na 20 godina, Slobodana Praljka na 20 godina (on je popio otrov poslije izricanja presude i odmah preminuo), Milivoja Petkovića na 20 godina, Valentina Ćorića na 16 godina, Berislava Pušića na 10 godina zatvora, Mladena Naletilića Tutu na 20 godina, Vinka Martinovića Štelu na 18 godina zatvora. Preživjelim logorašima i trideset godina poslije onemogućen je pristup unutar kompleksa Heliodrom, danas se tu nalazi kampus Sveučilišta Mostar.

Intervju sačinila Štefica Galić, glavna urednica portala Tacno.net