BOG, BATINA I ZABORAV

„[…] u Sušici ja sam bio s jedne strane sa oružjem, uniforma; s druge strane bile su žene koje su godina moje majke, bila su djeca, bili su moji drugovi s kojima sam godine provodio u kafeima, sportskim terenima, ljetovanjima.“ – Dragan Nikolić, MKSJ

Pre 32 godine, 31. maja 1992. godine, po naređenju komandata Prve birčanske pešadijske brigade Vojske Republike Srpske, majora Svetozara Andrića, u Vlasenici je formiran logor Sušica, jedan od najozloglašenijih zatočeničkih objekata u istočnoj Bosni. Za četiri meseca koliko je funkcionisao, vojska i policija bosanskih Srba su u logoru Sušica zatočili najmanje 2000 bosanskih Muslimana, pretežno civila – muškaraca, žena, staraca i dece. U logoru je streljano ili je od posledica premlaćivanja preminulo oko 200 zatočenika.

Logor Sušica je bio stacioniran nedaleko od grada, u barakama koje su pre rata korišćene kao skladište opreme i naoružanja Teritorijalne odbrane. Zatočenici su držani u zaključanom hangaru, pod danonoćnom prismotrom naoružanih stražara i iza bodljikave žice.

Od poslednjeg dana maja 1992. godine, kada je proterivanje i hapšenje Bošnjaka iz regije Birač postalo sve učestalije, a uskoro i široko rasprostranjeno, u logor Sušica su dovođeni civili, iz Vlasenice i okolnih sela, ali i iz Kalesije, Šekovića i Rogatice. Dovođeni su i iz drugih zatočeničkih objekata koji su se nalazili u zoni odgovornosti Birčanske brigade, a u kojima je ponestajalo mesta. Po pristizanju, stražari u Sušici bi popisali zarobljenike, a potom im oduzeli lična dokumenta, novac i sitne dragocenosti. Muškarci nisu imali izbora, dok je ženama dat ultimatum da, ukoliko žele da napuste logor, a samim tim i budu proterane na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, moraju da potpišu izjavu da iz Vlasenice odlaze dobrovoljno. Dvadeset žena koje su to odbile da potpišu zadržane su u logoru, u zasebnom delu hangara, pod istim tretmanom kao i muškarci.

Uslovi u kojima su žene, deca i muškarci boravili u logoru bili su krajnje okrutni i dehumanizujući. U prostoru dimenzija 15x30m, svakodnevno je držano između 150 i 200 zatočenika. Većina ih je spavala na betonu, zbijeni jedni uz druge, u istoj prostoriji u kojoj su preko noći umesto toaleta bili prinuđeni da koriste zajedničku kofu. Hrana je bila oskudna, često i pokvarena, a vodu su dobijali svega dva puta dnevno. Nedostupni su bili i lekovi, lekarska pomoć pa čak i osnovna higijenska sredstva zbog čega su mnogi zatočenici patili od kožnih oboljenja.

Logor Sušica je bio pod zajedničkom upravom vojske i lokalne policije te su stražari uglavnom bili Vlaseničani, dojučerašnje komšije i prijatelji zatočenih Bošnjaka. Vojna komanda, počevši od oficira za bezbednost, preko komandata vlaseničkog bataljona Birčanske brigade, majora Slobodana Pajića, pa sve do Svetozara Andrića bila je redovno izveštavana o stanju u logoru, uslovima zatočenja, ishodu ispitivanja i broju zatočenika. Andrić i Pajić su znali da su zatočenici svakodnevno premlaćivani, psihički i fizički zlostavljani, odvođeni na prinudni rad sa kojeg se mnogi nisu vratili, tučeni do smrti ili streljani.

Devojke i žene, mnoge naočigled svoje dece, su u toku noći izvođene iz hangara u stražarsku kuću ili na druge obližnje lokacije u Vlasenici gde su ih silovali i na druge načine seksualno zlostavljali stražari i druga lica kojima je bio omogućen pristup zatvorenicama. Pred Pretresnim većem MKSJ o silovanjima u logoru svedočila je zaštićena svedokinja SU-032: „[…] Kada sam došla u hangar, zatekla sam svog sina uplakanog. I sav onaj narod je gledao u mene. Osećala sam se tužno, jadno i bijedno. Osećala sam se toliko poniženo. Osećala sam da više nisam majka ni supruga, jer tako nešto ko doživi, to se ne može ispričati.“

Komandant logora Sušica Dragan Nikolić zvani Jenki bio je ujedno i jedan od surovijih zlostavljača unutar logora. Po pričama logoraša, Jenki je za sebe govorio da je „bog, batina i zakon“. Često je zastrašivao zatočenike pucajući im iznad glava u zatvorenom objektu, repetirajući oružje u njihovom pravcu, preteći da će ubaciti bombu u hangar, gurajući zatočenicima bajonet u usta. Sa drugim stražarima, aktivno je učestvovao u zlostavljanju i brutalnom premlaćivanju zatočenika, za nekolicinu sa smrtnim ishodom.

Sredinom juna 1992. godine, komandant vlaseničkog bataljona Birčanske brigade, major Slobodan Pajić zabranio je sve posete logoru, a posebno unošenje aparata za snimanja i fotografisanje kao i intervjuisanje zatočenika. Tokom inspekcije logora koju su sprovodili članovi misije Konferencije za evropsku bezbednost i saradnju (današnji OEBS), početkom septembra 1992. godine, stražari su sakrili one zatočenike čije su povrede i loše zdravstveno stanje bili vidljivi. Uprkos tome, u izveštaju nastalom nakon ove posete, KEPS jasno navodi da su zatočenici preplašeni, izgladneli i da „strahuju od logorskih vlasti“. Takođe, zataškavana su i ubistva tako što su sačinjavani lažni izveštaji kao onaj u kojem se navodi da su dvojica logoraša, Durmo Handžić i Asim Zildžić, preminuli od srčanog udara iako je kasnije utvrđeno da su bili pretučeni do smrti.

Masovno streljanje zatočenika logora Sušica, nakon kojeg je ovaj zatočenički objekat i zatvoren, a dokazi o postojanju istog uklonjeni, dogodilo se krajem septembra 1992. godine kada su, u četiri navrata, pripadnici srpskih snaga izveli iz logora oko 150 preostalih zatočenika i prebacili do mesta Debelo brdo gde su ih i streljali, a potom pokopali. Streljanje zatočenika je usledilo nakon sahrane srpskih vojnika u Vlasenici kojoj su, između ostalih, prisustvovali politički i vojni zvaničnici, među kojima je bio i Svetozar Andrić. Po priznanju Dragana Nikolića, na Debelom brdu ubijeni su i sinovi Habibe Hadžić koja je i sama bila zatočenica logora Sušica, Enes (31) i Bernes Hadžić (29). „Oni nisu živi. To Jenki zna. Molila bi samo da znam u kojoj su grobnici. Da ih majka dostojanstveno sahrani. Da makar gledam, da dođem gdje su njihove koščice, da majka da ih vidi. Da znam eto gdje su ukopani. Ali ne znam, još nikad nisam saznala.“[1]

Nakon nepune tri godine, u julu 1995. godine, pripadnici srpskih snaga su još jednom iskoristili logor Sušica kao zatočenički objekat, i to tokom genocida u Srebrenici. Pripadnici 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba VRS, Prve birčanske pešadijske brigade i 5. bataljona vojne policije Drinskog korpusa (kojima se trenutno sudi pred Sudom BiH) su u logoru Sušica zatočili, držali u nehumanim uslovima, a potom izveli na streljanje više muškaraca i dečaka prethodno zarobljenih iz kolone koji su nakon pada enklave Srebrenica, 11. jula 1995. godine pokušavali da se domognu teritorije pod kontrolom Armije BiH.

U avgustu 1994. godine, New York Times je objavio seriju opsežnih reportaža o logoru Sušica nastalih na osnovu razgovora sa više zatočenika i Perom Popovićem, nekadašnjim stražarom u logoru. Nekoliko meseci kasnije, u novembru 1994. godine, tek oformljeni Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju podigao je prvu optužnicu za ratne zločine počinjene u oružanim sukobima na teritoriji Bosne i Hercegovine upravo protiv nekadašnjeg upravnika logora Sušica, Dragana Nikolića, Jenkija. Nikolić je pred Pretresnim većem MKSJ priznao krivicu za sve zločine koji su mu se stavljali na teret, uključujući ubistva, premlaćivanja i silovanja, i osuđen je na kaznu zatvora od 20 godina. Pred Sudom Bosne i Hercegovine, za izvođenje a potom ubistva pojedinačnih logoraša ili grupa zarobljenika iz logora Sušica, osuđeni su Predrag Bastah i Rade Garić, pripadnici policije i Goran Višković, pripadnik vojne policije u Vlasenici.

Svetozaru Andriću, za sad, nema ko da sudi. Naprotiv, u poslednjih deset godina, penzionisani general obavljao je funkcije zamenika predsednika opštine Novi Beograd, narodnog poslanika, člana Gradskog veća Grada Beograda. Krivičnu prijavu protiv Andrića, Fond za humanitarno pravo podneo je 2018. godine. Istraga je u toku.

Katarina Maruna je istraživačica Fonda za humanitarno pravo. Završila je master studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu u oblasti međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava.


[1] Svedočenje Habibe Hadžić pred Pretresnim većem MKSJ u predmetu Nikolić, https://www.icty.org/bcs/content/habiba-had%C5%BEi%C4%87