Dan bijelih traka: Borba za sećanje

Navršilo se tri decenije otkad su vlasti bosanskih Srba preko Radio Prijedora uputile poziv građanima srpske nacionalnosti da se pridruže „svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima”. Drugi deo poruke bio je još zlokobniji: “Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice”. Tako su Prijedorčani nesrpske nacionalnosti u “srpskom svetu” belom trakom bili obeleženi za proterivanje, logor, mučenje, pljačku, silovanje, smrt. Baš kao što su Jevreji u Trećem Rajhu žutom Davidovom zvezdom bili obeleženi za istrebljenje, Radovan Karadžić i njegovi tutori iz Srbije nisu ni krili ko su im uzori. Brzo se pokazalo da se u novogovoru velikosrpskog nacionalizma pod ekstremistima podrazumevaju žene, deca, starci, odrasli muškarci, dečaci, devojčice – pod uslovom da nisu pripadnici nebeskog naroda, nadljudske rase kojoj je sve dozvoljeno u novom Miloševićevom poretku.

Srpske snage pretvorile su prijedorsku opštinu u ogromno mučilište i gubilište, a rezultati zločinačkog poduhvata su jezivi: 3.176 pobijenih civila, 102 usmrćena deteta, 256 žena, 31.000 ljudi prošla je kroz logore smrti, preko 50.000 Bošnjaka i Hrvata je proterano, oko 94 posto od 53.000, koliko ih je pre rata živelo u prijedorskom kraju. Tako su izvođači genocidnih radova sprovodili u nedelo doktrinu „humanog preseljenja“ koju je formulisao Dobrica Ćosić, uz sasluživanje čitave bulumente nacionalno onesvešćenih akademika, pisaca, intelektualaca, crkvenih vođa, medijskih poslenika. Priprema za masovna istrebljenja i proterivanja nesrba trajala je dugo i obavljena je temeljno, Slobodan Milošević je preuzeo gotov program od intelektualnog krila udruženog zločinačkog poduhvata koje je u socijalizmu glumilo opoziciju.

Nakon što je rat završen, nakon Omarske, Trnopolja i Keraterma, nakon Korićanskih stijena, nakon masovnih grobnica, nakon svih zločina – ideolozi i delatnici zla se ne smiruju, već nastavljaju svoj zlikovački posao u mirnodopskim uslovima koje smatraju privremenim primirjem. Nije dovoljno pobiti i proterati, neophodno je i negirati da su zločini uopšte počinjeni. U svakodnevnoj praksi se pokazuje da je poricanje zaista poslednja faza genocida, žrtvu nije dovoljno zbrisati sa lica zemlje, a potom njene kosti razbacati po masovnim grobnicama, u sklopu uklanjanja tragova zločina, već treba i cinično negirati da su nedužni ljudi umoreni.  

Negatori najčešće koriste strategiju koju Stenli Koen naziva poricanje tumačenja, pa tako, na primer, odbijaju da priznaju da je u Srebrenici počinjen genocid, već govore o strašnom zločinu, što je refren koji neprestano ponavlja premijerka Vlade Srbije Ana Brnabić. U slučaju Prijedora na delu je i bazičnija negacija, poricanje činjenica, mnogi su pisali kako naredba o belim trakama nije izdata, kako se to nikada nije dogodilo, između ostalih i profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Slobodan Antonić. Koga briga za preživele svedoke i njihova sećanja, naši umnici i bezumnici znaju bolje šta se dešavalo u Prijedoru od samih Prijedorčana.

Srpsko društvo troši neverovatne količine energije na poricanje elementarnih činjenica o zlodelima iz ratova devedesetih za koja zna ceo svet, o kojima se svako može obavestiti sa dva klika kompjuterskim mišem. U tom uzaludnom pregnuću koje se zasniva na nesposobnosti da se pogledamo u ogledalo i suočimo sa sopstvenim delima učestvuju praktično svi delovi takozvane srpske elite, od predsednika Srbije Aleksandra Vučića, svih političara iz vlasti i većeg dela opozicije, preko univerzitetskih radnika i intelektualaca, pa sve do dežurnih medijskih poslušnika i propagandista. Njihova himna glasi: „Ništa nije bilo, ništa se desilo, desilo se ništa, savest nam je čista“.

U poricanju ne učestvuju samo ljuti nacionalisti, već se ono proteže na sve segmente društva i zadobija razne oblike. Većina je naprosto ravnodušna prema počinjenom zlu, pretvara se da je se to ne tiče, brižljivo se čuva od upoznavanja sa neprijatnim činjenicama, dobro znaju šta ne treba da znaju. Uzaludno je hiniti da zločini nemaju nikakve veze s nama kao što to pokušavaju pripadnici mlađih generacija, jer su ti zločini počinjeni u naše ime, u ime nacije čiji smo i mi nevoljni pripadnici.

Može se to i jednostavnije objasniti: ako se neko zove, na primer, Savo Manojlović ili Boban Stojanović, 31. maja 1992. godine u Prijedoru ne bi morao da nosi belu traku, i ne bi bio ubijen u Srebrenici u julu 1995. godine. Možda je suštinu povezanosti između osećanja odgovornosti i nacionalnog identiteta najbolje definisao pisac Dragoljub Stanković: “Danas sam Srbin ne zbog jezika, porodice, nekih posebnih verovanja i tradicije nego pre svega zbog zločina počinjenih u moje ime. S osećanjem epohalnog poraza i tuge, onoga što će me pratiti do smrti, znam da sam samo zbog toga danas Srbin”.

Prijedorske vlasti već godinama ponižavaju žrtve, preživele i članove njihovih porodica. Gradonačelnik je zabranjivao obeležavanje godišnjice masovnih zločina, „Kozarski vjesnik“ je odbijao da objavi osmrtnicu udruženja „Kvart“ kojom se odaje počast pobijenim mališanima prijedorskog kraja, a vlast devet godina opstruira podizanje spomenika usmrćenoj deci, nanoseći dodatni bol njihovim roditeljima. Umesto pijeteta prema nedužnim žrtvama, na delu je veličanje njihovih ubica, crtanje murala sa likom masovnog ubice Ratka Mladića, održavanje četničkih derneka i ruganje postradalima, baš kao i u ostatku „srpskog sveta“ u kojem je empatija strana, tuđinska reč.

Umesto spomenika žrtvama, podižu se spomenici njihovim dželatima, što dovoljno govori koliko je naopak svet koji su stvorili zagovornici i delatnici velikosrpskog nacionalizma. Ubilačke snage su zaustavljene, mnogi zločinci su kažnjeni dugogodišnim robijama pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima, ali je zato zločinačka ideologija koju su koristili za opravdanje zverstava – živa i zdrava, njeni postulati su postali neupitne istine srpskog društva, svete dogme u koje se ne sumnja. Propagandisti zločina stvaraju zaglušujuću buku od koje se ne može čuti glas žrtava.

Zato je obeležavanje Dana bijelih traka koje je pokrenulo udruženje žrtava Prijedora tako važno. U atmosferi kolektivnog negiranja zločina, u društvu koje odbija da se seća čak i mrtve dece, u sveopštem stanju poricanja – Dan bijelih traka ustaje u odbranu žrtava kojima se negira čak i pravo na sećanje. Zločincima nikad nije dovoljno uništavanja, oni se ne zadovoljavaju samo fizičkim ukljanjanjem grupe koju su odredili za istrebljenje, već nastoje da izbrišu svaki trag njihovog postojanja.

To objašnjava sistematsko rušenje džamija po Bosni i Hercegovini, uništavanje verskih i kulturnih spomenika, granatiranje sarajevske Vijećnice i spaljivanje knjižnog fonda. Cilj zločinačke armade bilo je zatiranje čitave jedne kulture i konfesije, brisanje svih tragova da je ona ikada postojala. Iskorenjivanje kolektivnog i individualnog pamćenja nastavljeno je do dana današnjeg, 27 godina od kraja rata, i čini se da neće uskoro prestati. Dan bijelih traka koji se obeležava svake godine u mnogim gradovima širom BiH i sveta, podseća na nevine prijedorske žrtve, suprotstavljajući se današnjim nastavljačima Mladićevih zlodela koji bi prošlost da prekriju maglom zaborava. Podseća i da zločinci nisu svemoćni, kako su umislili u svom bezumlju, jer preživelima niko sećanja ne može oduzeti, niti iko može sprečiti bolji deo čovečanstva da se solidariše sa patnjama nevinih.

Tomislav Marković je novinar i pisac iz Beograda. Jedan od osnivača i urednik Kulturno-propagandnog kompleta Beton (2006-2013) i zamenik glavnog urednika e-novina (2008-2016). Piše kolumne za nekoliko regionalnih portala: Al Jazeera Balkans, Antena M, Nomad.ba, Zurnal.info, Tacno.net.