EMOCIONALNO PRE SVEGA

Foto: Vladimir Miladinović

Ono što mi se čini veoma važnim jeste jezik kojim govorimo o suočavanju sa prošlošću, kojim operišemo u „zajednicama sećanja“. Ovi pojmovi traže novi jezik, „šifrovani“ ili „projektantski jezik“ umrtvljuje i otuđuje i najbolje namere. Reči ne smeju da „izgube nevinost“ (Sartr), inače čitavo razmišljanje i delovanje, misao i akcija, postaju rutinski, često i kontraproduktivni po ono za šta se zalažu. Mnogo je „mrtvozornog“ u načinu na koji se ispevava jedan složen i komplikovan proces saznanja i osećanja. Naše je da komplikujemo stvari, a ne da ih pojednostavljujemo, zato što u suprotnom eto dogmatizma, a onda i do odbijanja sadržaja. Ne možemo se „služiti“ postojećim i zadatim, posebno ne repeticijom opštih mesta, kao i jezikom međusobnog šifrovanog sporazumevanja. Jer na taj način odbijamo one koje želimo da privučemo, inspirišemo ih da pronalaze vlastiti jezik za otvaranje diskusije, procepa, konfrontacije, to jeste društvenosti. Prostori „zajednice sećanja“ su prostori društvenosti,  čiji je temelj pojedinac, individua, čovek koji ne sudi, već misli i oseća. Oko suočenja sa prošlošću postoji dogovoreni jezik, koji na kraju postaje konvencionalan, pa time i neuzbudljiv. Isuviše je moralizma u našim nemoralnim društvima.  

Ne uočavajući dugo ulogu umetnosti i kulture kada je reč o ljudskim pravima, o demokratiji, kao uostalom i u ekonomiji, saveznici međunarodni i ovdašnji u isticanju ovih vrednosti, temeljnih, u poslednje vreme prepoznali su da tamo gde pravo i njegove institucije ne mogu samostalno da biju bitke umetnost i kultura mogu da nadomeste ono što oni ne mogu da postignu. Poštovanje ljudskih prava, pomirenje i izvesnost života građana. Te je umetnost ta koja zida mostove. Jer u njoj postoji mogućnost katarze, ili se katarza postiže umetničkom produkcijom, stvaralaštvom.

Morali bismo da utvrdimo ko se zapravo sa kim miri. I čija je odgovornost rat, nasilje, etničko čišćenje  genocid, urbicid, knjigocid i kulturocid. To svakako nisu stvaraoci i aktivisti koji su kritički svih ratnih godina i godina nastavka rata drugim sredstvima „kritikom svega postojećeg“ dovodili u pitanje ideologije nacionalizma kao izvorišta sukoba i nesreće. Nemaju se šta miriti oni koji su bili nepomirljivi prema onima koji su stvarali nepomirljivost. Ne bi li ovladali ljudstvom i resursima na „svojim teritorijama“.  Ne bi li uspostavili granice preko kojih oni „drugi“ ne mogu da pređu. Ne bi li ratovali protiv civila.

Teško je slušati političare i analitike, popove i eksperte kako danas govore o značaju umetnosti i kulture u „prevazilaženju granica“ i o pomirenju.

Uostalom, umetnost i kultura uznemiravaju, ne mire se sa postojećom situacijom, onda kada uznemiravaju.

A vođe naroda, predstavnici identiteta i suvereniteta koje su doveli do apsurda i do kiča i do „univerzalnog“ jezika „pristojnosti“ i „tolerancije, te kolonizovali dušu naroda jezikom, i ne samo jezikom u kome se zametnulo zlo, ne samo oruđem već  i oružjem, neka se postaraju da omoguće kretanje građana, da im obezbede sigurnost za vreme jedinog života koji imaju. Građanstvo, pasoš, sigurnost za one koji ne pripadaju većini u odgovornosti su vlasti u državama na Zapadnom Balkanu, i, sve izvesnije, ne samo na Balkanu, ne samo na Balkanu kao varvarskom. I neka ne govore, svi agitpropovci, ministri kulture i ostali činioci na vlasti, duhovnoj i fizičkoj, ideološkoj i formalnoj,  da umetnost „zida mostove“. I neka se ne debarasiraju odgovornosti time što će je prebaciti na umetnost i kulturu, zadužiti ih za pomirenje.

Umetnost zida mostove tako što dovodi u pitanje fašizme (manje ili više fašizma) i desnicu koja nije „tekovina“ samo na „Zapadnom Balkanu“, ni u „regionu“, već steže i Evropu i Ameriku, sve čvršće i čvršće, sve katastrofičnije i katastrofalnije, upravo ratujući protiv ljudskih prava i slobode stvaralaštva. Najprogonjeniji su oni umetnici koji dovode u pitanje „svoje“ te imaju legitimitet i legalitet da dovedu u pitanje i sve „druge“. Primeri su brojni i gromoglasni. Veličanstveni i „skandalozni“, provokatori, viču im sa svih strana.

Kažu kako živimo u postčinjeničnom svetu. I ne samo zbog toga što su činjenice ono što se dogovorimo da one jesu, već su to i interpretacije, nada da se nešto može dokazati, da će dokument biti to što može građanstvo suočiti sa prošlošću koja je sadašnjost, očigledno nije uporište tog procesa, procesa suočenja. Nema uveravanja, nema istine, nema krucijalnog dokaza ko je izvršio prevrat u ime pravde, traume i žrtve. Što nikako ne znači da činjenice ne treba ponavljati, i ponavljati.

Emocionalnost je bliža otkriću, suosećavanje može doneti mir, i solidarnost onih koji, pomireni u otporu, narušavaju mir agresora. Emocionalnost pre svega. U tom smislu umetnost jeste imanentna zajednica sećanja i suočenje sa porazom i veličinom čoveka. Ono što nam nedostaje, svakoga dana i svuda, jeste smisao za veličinu i sposobnost divljenja. I sa tim se treba suočiti.

Borka Pavićević

Dramaturškinja, umetnička direktorica Beogradskog dramskog pozorišta, smenjena zbog javnog i političkog delovanja (1993. godine). Osnivačica i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu (od 1994. godine). Dramaturškinja u pozorištima u Zenici, Splitu, Skoplju, Ljubljani, Subotici i Beogradu (1978-1991). Dobitnica nagrade „Hirošima“ Fondacije za mir i kulturu 2004, nagrade „Osvajanje slobode“ koju dodeljuje Fondacija „Maja Maršićević Tasić“ 2005. godine, Orden legije časti Republike Francuske 2002. godine i nagrade „Ruts“ Evropske kulturne fondacije za 2009. godinu.