Dugo vremena historija nije samo nauka o prošlosti, nego i oruđe koje političke elite upotrebljavaju za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Ta zloupotreba prošlosti vidljiva je i u Bosni i Hercegovini, možda ne toliko kao u Hrvatskoj i Srbiji, ali su se talasi historijskog revizionizma iz Hrvatske i Srbije prelili i na Bosnu i Hercegovinu i ovdje naišli na pogodan teren. Bilo je to vidljivo već početkom 1990-ih, a prisutno je i danas kako u historiografiji kao nauci tako i u upotrebi historičara i historiografskih institucija od strane političkih elita u javnom diskursu.
Stvaranje Jugoslavije, Drugi svjetski rat i socijalističko razdoblje su i u historiografiji u Bosni i Hercegovini bila najpogodnija polja na kojima se testirao uspjeh historijskog revizionizma. Nije to bilo naučno preispitivanje ocjena na temelju novih povijesnih činjenica, nego kreiranje nove povijesne stvarnosti kako bi se opravdali novi politički odnosi i kreirali novi identiteti. Jugoslavija je sa svojim multietničkim iskustvom, nakon što se raspala tokom 1990-ih, čak i kao nepostojeća država, još uvijek predstavljala opasnost po legitimitet savremenih nacionalnih elita. Jedni su stvaranje Jugoslavije smatrali „istorijskom greškom“, drugi nasilnim činom, a treći činjenicom nakon koje je uslijedio masovni teror u više navrata.
Cilj je uvijek bio isti: delegitimirati proces stvaranja zajedničke jugoslavenske države. Trebalo je dokazati da je stvaranje Jugoslavije bila historijska greška, pri čemu se kontekst krvavog raspada Jugoslavije 1990-ih prosto prebacivao u vrijeme stvaranja Jugoslavije početkom dvadesetog stoljeća.
Ipak, Drugi svjetski rat je bio najvažnije polje za građenje nove povijesne slike. Tu je bio primjetan proces stvaranja „nacionalnog“ i odricanje od narodnooslobodilačkog antifašizma, koji se identificirao s komunizmom, te uključivanje u javni prostor „novih“ heroja. Kao primjer može poslužiti slučaj imenovanja škole u Sarajevu po Mustafi Busuladžiću, čovjeku koji je u Drugom svjetskom ratu držao govore i objavljivao tekstove koje mnogi interpretiraju kao antisemitske i šovinističke.[1] Za takvu odluku Skupština Kantona Sarajevo je dobila podršku Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu, najvažnije bosanskohercegovačke naučne institucije iz oblasti historijskih istraživanja. Iako je već od ranije po Mustafi Busuladžiću nazvana jedna sarajevska ulica, ovo imenovanje škole ima težinu upravo zbog toga što je u tu svrhu iskorištena jedna naučna historiografska institucija, jer je Skupština kao argument koristila stav Instituta da se ne radi ni o kakvom antisemiti nego o jednom od najvećih bošnjačkih intelektualaca, koji je 1945. ubijen samo zato što je bio „antikomunista“. Sličan pokušaj upotrebe historije i historiografskih institucija bio je prilikom kampanje za utemeljenje datuma osnivanja Sarajeva[2], ali taj pokušaj, barem za sada, nije uspješno završio. Stav šire naučne javnosti je nadvladao, što je ohrabrujuće. Razočarenje je da u Republici Srpskoj nema dovoljno kritične mase među historičarima koji bi se usprotivili imenovanju Studentskog doma na Palama po Radovanu Karadžiću, osuđenom za zločin genocida. Ovo imenovanje ulica i studentskih domova je pokušaj da se u javnom prostoru revidira nedavna prošlost, ali i razdoblje Drugog svjetskog rata. To je pokušaj da se antiheroji nametnu kao heroji koji će biti uzor novim generacijama.
Ipak, veći revizionistički zahvat na Drugi svjetski rat učinjen je prije tridesetak godina, kada je Skupština Republike Srpske 1993. donijela Odluku o proglašavanju nevažećim svih odluka donesenih na zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu 1943. godine, čime se izravno interveniralo u povijest. Uz to je četnicima dodijeljen status antifašističkog pokreta, jednako kao što su pripadnici 13. SS divizije proglašeni borcima za prava muslimana, a ratni zločini te divizije proglašeni su komunističkom izmišljotinom. Kada je 2012. organiziran naučni skup o Bošnjacima i Drugom svjetskom ratu, osnovni cilj je bio i naglasiti stradanja Bošnjaka i afirmirati muslimanske vojne formacije kao njihove zaštitnike, uz jasnu poruku da „Bošnjaci nikad više ne smiju biti neorganizirani i nespremni“. Isticanje posebnih muslimanskih vojnih formacija je na tragu marginalizacije partizanskog pokreta, koji se kao jedina vojnička formacije pokazao ključnim zaštitnikom muslimana u ratu (iako je, posebno na početku rata, puno muslimana stradalo i od „partizanske puške“). Istodobno su muslimanske rezolucije 1941. proglašene antifašističkim, premda su upućivane vlastima Nezavisne Države Hrvatske. O partizanskom pokretu se piše kao o divljoj osvetničkoj seljačkoj masi koja uništava sve što miriše na građansko društvo, a vjerske zajednice su navodno čitavo vrijeme bile pod udarom represivnog aparata komunističke države. Cilj svih ovih zahvata bio je pretvoriti partizanski pokret, kao vojničkog pobjednika u Drugom svjetskom ratu, u zločinačku vojsku, a ratne gubitnike prevesti u nacionalne zaštitnike, sve u svrhu konstruiranja historijskog legitimiteta novim etničkim vladajućim elitama. U tom se smislu posebno insistiralo na partizanskim zločinima neposredno poslije Drugog svjetskog rata, bez pokušaja da se ponašanje novih vlasti kontekstualizira i time doprinese boljem razumijevanju događanja na početku komunističke vladavine. Trebat će još puno stranica ispisati kako bi se prevazišao ovaj „binarni sistem“ gledanja na Drugi svjetski rat i istražile sve slojevitosti rata.
U revizionističkim pristupima u historiografiji u Bosni i Hercegovini posebno važna meta je bilo socijalističko razdoblje. I dok su jedni nekritički promovirali dostignuća tog razdoblja, drugi su imali posve suprotan pristup. Novi korijeni identiteta tražili su se u narativima puno starijim od socijalističkog, prvo tokom 1990-ih u bosanskohercegovačkom srednjovjekovlju, a potom i u osmanskom dobu, u čemu historiografija igra najvažniju ulogu. Samo što se zaboravlja da savremena historiografija više ne može imati isti ulogu kakvu je imala u devetnaestom stoljeću.
Husnija Kamberović je redovni profesor Univerziteta u Sarajevu. Doktorirao je historiju na Sveučilištu u Zagrebu, a sarađivao u brojnim domaćim i međunarodnim naučnim projektima. Predsjednik je Udruženja za modernu historiju i pokretač History Festa, https://www.historyfest.ba/, koji se od 2017. održava u Bosni i Hercegovini. Naučno se bavi temama iz bosanskohercegovačke i jugoslavenske historije u evropskom kontekstu.
[1] https://www.academia.edu/38298630/Slu%C4%8Daj_Mustafe_Busulad%C5%BEi%C4%87a_sa_povijesne_margine_ka_politikantskom_centru_pdf
[2] https://www.academia.edu/43046601/Histori%C4%8Dari_kao_nacionalni_radnici_i_politizacija_historiografske_scene_u_Bosni_i_Hercegovini
