U utorak, 25. avgusta 1992. godine, oko 11 uveče već je bilo palo preko trideset granata na zgradu sarajevske Vijećnice staru 98 godina. Počeo je veliki požar, gorila su svjedočanstva prošlosti jugoslovenskih naroda i narodnosti, znanja i umijeća, svjedoci epoha. „Da je bilo vode ili da su vatrogasci uspjeli ranije da stignu, Vijećnica ne bi izgorjela“, tvrdila su tada tri mještana komentarišući pokušaje gašenja s 50 aparata i nedostatkom vode. „U prvi mah su došle dvije cisterne. Da je bilo još samo pola cisterne vode, ugasili bi požar“, rekao je tada Nermin Ibrulj, šef obezbjeđenja. Tekst pod naslovom „Izgorio simbol Sarajeva“ objavljen je u Oslobođenju 27. avgusta. Dostupan je u Infobirou Mediacentra Sarajevo na poveznici.
Granatiranje i spaljivanje Vijećnice kvalifikovano je, decenijama kasnije, kao kulturno sakaćenje Sarajeva i brisanje prošlosti Bosne i Hercegovine. Ovaj slučaj obuhvaćen je u inicijalnoj optužnici Richarda J. Goldstonea, tužioca Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, podnesenoj protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske, i Ratka Mladića, tada generala Vojske Republike Srpske, na indirektan način. O tome se, prema izvještajima SENSE-a, raspravljalo i tokom potvrđivanja optužnice za Karadžića, Mladića i Slobodana Miloševića, tada predsjednika Srbije. Čin brisanja prošlosti i kulturnog sakaćenja kasnije je izbrisan iz optužnica, pa niko od navedenih (i nenavedenih) nije odgovarao za spaljivanje i granatiranje arhitektonskog dragulja koji je, osim toga, bio biblioteka, važan prostor susreta ljudi i sa samima sobom i sa zajednicom.
U godinama kasnije krenula je obnova biblioteke. Svijet je alarmiran da se kulturno-istorijska baština zaštiti. Lokacija je uvrštena na listu Svjetskog nadzora spomenika 2008. godine kako bi se podigla svijest o prijekoj potrebi za restauracijom ovog važnog simbola. Nakon što je uvrštena pod nadzor World Monument Watcha, restauracija je nastavljena uz finansiranje mnogih evropskih zemalja, uključujući Španiju i Mađarsku. U maju 2014. godine zgrada je ponovo otvorena. Sada služi kao _________.
Pitate li upravo World Monument Watch, odgovor bi uključivao biblioteku i čitaonicu. Ali, kakva je to samo laž. Po svom povratku, upozoravaju književnice/i arhitekti/ce, Vijećnica je u posljednjih dvanaest godina postala ukras, dekor, puka scenografija protokolarnih susreta, turistički lokalitet, prazan prostor za mahinacije protokola vladajućih elita, relikt tehnologije zaborava.
U vanrednom obraćanju na ovogodišnjem Bookstanu početkom jula govornici/a upozorili su da bi povratak knjiga u Vijećnicu istovremeno bio povratak kolektivnog sjećanja Sarajeva, sistematski protjeranog iz tog prostora. Pogotovo u novijoj političkoj istoriji Bosne i Hercegovine, tokom posljednjih dvanaest godina. Relikt odnosa političkih elita prema kulturi ne bi bio počišćen ni kada bi makar dio, eventualno podrum, bio ponovo u ulozi čitaonice i arhiva biblioteke. No ni za taj kompromis nema pružene ruke gradskih vlasti.
Izbacivanjem biblioteke, zbog koje je svijet podržavao njenu obnovu, Vijećnica je postala eksponat arhitektonske forme. Predvidiva, uštogljena, dekorativna i pretenciozna po svojoj funkciji, ona je sada nijemi svjedok navodne normalizacije, uspješne rekonstrukcije, graditeljskog umijeća. Forma kojoj nijedan podatak iz predistorije nije bitan za njeno dalje obnašanja funkcije u koju je upregnuta. Forma kojoj ne treba nijedno objašnjenje zašto je stradala, zašto su stradali ljudi koji su je spašavali od požara, zašto je bila meta etnonacionalistički motivisanog urbicida i libricida. A u konačnici ni objašnjenje zašto je obnovljena, zbog čega je svijet učestvovao u njenoj obnovi, u koju njenu novu/staru namjenu i svrhu je bio ubijeđen kada je obilno pomagao njenoj rekonstrukciji.
Danas obezbjeđenje objekta ne pušta ljude da u njoj čitaju, ne pušta da prostor koriste besplatno, ne pušta čak ni pokušaj privremenog vraćanja u predratnu funkciju. U toj situaciji, umjesto simbola suočavanja s bremenitom prošlošću, Vijećnica je postala simbol kapitulacije čitalačkih namjera i praksi. Tako se današnje gradske vlasti upisuju na listu onih koji su to ranije pokušali i uspjeli, baš u odjelu „pacifičnih pokušaja“. Koji je čin urbicida, onda, zaista završni?
Pročitajte više o samom spaljivanju i granatiranju Vijećnice na linku: https://dwp-balkan.org/bs/o-aidi-buturovic-i-knjigama/
Ljupko Mišeljić je freelance novinar iz Bosne i Hercegovine. Analizira i istražuje teme politike, društva, kulture, umjetnosti, tranzicione pravde i suočavanja s prošlošću. Piše za InfoRadar, Interview, Buku, Novosti, Nacional i Kosovo 2.0.
