“Kada sam ih ostavila tog dana, znala sam da mi odoše”

Porodica Mazrekaj iz Drenovaca prisiljena je da napusti kuću nakon dolaska srpskih snaga da isprazne selo od albanskog stanovništva. Prisilili su ih da hodaju neko vreme, kasnije su odvojili muškarce od žena. Kumrija sa tri ćerke je na kraju završila u kampu u Elbasanu, dok njen muž Arif i sin Jetmir ostaju zarobljeni u selu Beleg, mestu gde je poslednji put cela porodica viđena zajedno. 

Jetmir, kako saznaje Kumrija, uspeva da pobegne i ranjen pronalazi utočište u selu Isnić. Nekoliko godina nakon rata, njegovi ostaci su pronađeni u jednom bunaru. U vezi Arifa, Kumrija ne zna ništa tačno ni dan danas, dvadeset godina nakon nestanka. 

Kumrije Mazrekaj: Ispovest u prvom licu 

Ja sam iz Maznika, rođena sam u aprilu 1956. Otac mi je umro sa 50, a majka sa 60 godina. Imam dva brata i tri sestre. Detinjstvo mi je bilo u redu, nije bilo loše. Otac je bio pastir, radio je sa stokom, ali smo bili dobro. Školu sam pohađala samo četiri godine jer mi je bila mnogo daleko. Kroz šumu pa u drugo selo, pa tek onda da se stigne u školu.  

Muž mi se je zvao Arif. Bio je 1960. godište. Ne sećam se koje smo se godine uzeli. Ali znam da sam imala 18 godina. Napravili smo petoro dece, tri ćerke i dva sina. Prvi sin mi je umro, zvao se je Haki. Posle njega je rođen Jetmir, a onda Mirjeta, Agoneta i Shemsija, najmlađa. 

Sva moja deca su išla u školu. Jetmir do poslednjeg dana kada je trebalo da je napusti je išao u školu. Još nekoliko dana mu je bilo preostalo da završi srednju. U Drenovcu ima škola, ali je one bio prešao u Dečan. U to vreme se je u školu išlo po kućama.  

Kada sam se udala, nakon godinu i po dana nam se je rodio prvi sin. Onda je muž izašao da radi ode u blizini, za parče hleba. Ali su ga posle dva dana postavili da radi na testeri pa je odsekao ruku. Nakon što je ostao na testeri – jer on nije znao, samo dva dana – onda se više nije bavio ničim. Išao je ponekada u šumu, uzimao magarca da nam donese nešto drva. Njegove sestre su nas izdržavale. Ima dve sestre.  

A Jetmir, osim što je išao u školu, radio je u šumi s drvima. Sa svojim sestrama je obrađivao i zemlju. I svi su išli sa svojim ocem. Ali su najviše kosili seno.   

Sve su mi ćerke udate. Najstarija nema dece. Druga ima ćerku i sina, a Shemsija ima samo sina. 

Kada su počeli da ispražnjavaju selo, došli su nam ovde u kuću i samo su nam rekli da ustanemo. Bili smo postavili činiju, u tom trenutku smo jeli. Sa sinom, sa mužem, sa ćerkama, svi smo bili ovde. Tako kako smo ostavili činiju, tako smo je našli. Onda se je diglo celo selo. Digli smo se i mi i izašli. Najstarija ćerka je imala 12 godina. 

Otišli smo u Irznić. Vojska nas nije pratila, samo su nas primorali da hodamo. Ali su pucali na nas čas ovamo, čas onamo. Mi smo hodali u koloni, a oni su pucali. Kada smo stigli u Irznić, primili su nas i uveli u kuće. Boravili smo koliko smo boravili, onda smo drugog dana otišli u Beleg. Oni u Belegu su nam rekli: “Ne, ne možete da idete u Isnić”. Prespavali smo tu noć, sutradan oko pet su nas samo opkolili, uzeli sve nas, momke i sve ko je bio. Nekoga bi pretukli, nekog odveli. Te su nas noći zaustavili tu. Sutra su nas odvojili. Popeli su nas na kamione, na traktore i uputili ka Albaniji. Muškarce su zadržali. Tog dana su odvojili i Jetmira i Arifa.  

Jetmir je bio u vojsci, ali su ga uhvatili tog dana sa nama kada su ga odveli. Išao je kao stražar, neki stariji su ga vodili sa sobom, ali pošto je bio sin jedinac, samo ponekada je išao kao stražar.  

Ukupno 16 ljudi iz Drenovca je odvedeno. Za neke od njih znam ko su, ali za većinu ne znam. Ali znam da su odveli njih 16. Kada su ih odveli, ostala sam sam sa ćerkama. Popeli su nas na kamion sa ćerkama i uputili k Albaniji. Tamo su nas posle odveli u Elbasan. Tamo su nas primili u turski kamp. Jedno dva ili tri meseca posle toga smo boravili tu, nisam sigurna. Ali se sećam kada je padala kiša voda nam je ulazila u šator. Tu u toj gužvi, ja sa tri ćerke sa muževim stricom. Njegova je kuća tu blizu, ali su oboje stariji umrli sada.  

Tu u kampu su bili postavili velike televizore, ljudi bi se okupljali tu. Bio je došao Toni Bler, bio je tu kod nas, u kampu. Razgovarao je sa babom, ženom muževog strica.  

Dok smo bili u kampu, došle su nam reči da su nam muškarci živi. Rekli su da su ih odveli u crkvu u Dečanima. Onda su devojke bile srećne, govorile mi: “Ajde majko da idemo, ustaj da idemo”. Onda su otišli neki momci, jer ja nisam išla, ali kada su se vratili ja sam ih pitala, dok su njima rekli: “Nisu ovde.” Tamo, u crkvi, bili su samo Srbi. 

Onda su rekli da su ih tamo u Belegu spalili. Ali samo muževo telo, ne sinovo. Kada smo ostavili sina u Belegu, nakon što su nas odvojili, on je skočio s terase da pobegne, kako kažu. Ali kada je skočio s terase dvoje njih ga je primetilo i počelo da puca na njega. Metak je sina pogodio u rame. 

On je tako ranjen pobegao iz Belega, ne uspevajući da se drži, dok je otišao u Isnić. Oni iz Isnića su se bili spremali za sebe da izbegnu. Našao je bio jednog starca. Taj je starac bio sa stokom tada i nije napustio selo. I čuo ga je kako kuka, uzeo ga je i izlečio. On je govorio: “Izlečio sam ga sirom”, kao nekada. Tu je sin boravio još dve nedelje. “Pa su došli – pričao je starac – ušli unutra i odveli i ga”. Ja sam im rekao “Ovaj ne zna ni albanski, ni srpski, ništa ali su ga odveli”. Odveli su ga, a kasnije je pronađen u bunaru. U bunaru su ga našli.  

A za muža, ne zna se više ništa posle Belega. Samo sin koji je izašao odatle, pobegao. Od tih 16 osoba koje su odveli, samo je Jetmir pronađen. Tu je bilo negde oko 600 ljudi smešteno, ali niko više nije pronašao nikoga svog.  

Kada smo se vratili iz Albanije, svi prozori su bili razbijeni. Niti sam našla bilo šta, ama baš ništa. Ali, poklanjaj neko jednu stvar, drugi drugu stvar, jedva sam skrpila neke stvari koje su mi trebale. Kuća je bila okrečena samo iznutra, spolja nije, ali su prozore razbili, kao čitavom svetu. Tako smo spavali. Postavljala sam neke pakete tamo gde su bili prozori, da nas zaštite od hladnoće noću. Mnogo dobro. Jedno tri nedelje ili mesec dana smo živeli tako, ali u međuvremenu su nam poklanjali pa smo uspeli da preuredimo.  

Ja sama nisam znala kako da ih tražim, ni sina ni muža. Govorili su nam: “Sin je tu, te muž je tu”, takve priče. Onda je u međuvremenu pronađen sin. Neko iz sela ga je bio našao. Ali meni prvo nisu uopšte rekli. Samo su ga doneli, sahranili, ni analize krvi, ni ništa. Kada, jednog dana ova druga ćerka dolazi iz škole i kaže mi: “Mama, kažu da su pronašli Jetmira ali neće da ti kažu”. Bili su otišli ovi kod mojih i rekli im: “Kumrija nas ne prima jer je sin pronađen”.  

Onda su došli njih 10 ili 15, moj stric s njima. Zagrlio me je oko vrata i rekao: “Stričeva ćero, budi jaka!” Rekla sam mu: “O striko moj, ja kada sam ih ostavila onog dana sam znala da oni odoše. Samo kada je izvadio neke papire i kaže: “Našli su u bunaru njegovu ličnu kartu”. Kada su ga pronašli, ličnu kartu su trebali da donesu meni. Rekla sam mu: “Da li si ti danas došao? Da ste mi doneli i ličnu kartu, bolje bi se znalo”. Ni lična karta, ništa. Onda ga zgrabi ova duga ćerka i reče: “Ja ne prihvatam tako”. Onda je ušao njegov sin, rekao da stavimo papire pred ćerku. “Stavi papire – rekao je – da vidimo prvo da li je naša krv”. 

Stric je rekao: “Ne, ja tu ne stavljam papire”. A sin mu je rekao: “Za minut da staviš papire jer ću ja lično sutra da idem za Prištinu”. Rekao je stric: “Ti oče, jesi li došao da za ovu stvar rasvetliš um tetki ili je još više opteretiš?” A on mu je odgovorio: “Dobro sine, rad ikako hoćeš”.  

Ovaj brat od strica je uzeo sliku, pa mog brata, i kada su otišli, oni u Prištini su mu rekli: “Ovog dečka mi nismo pregledali nismo dobili dokumente za njega. Ni krv, ni bilo šta drugo nam nije stiglo”.  

Onda su došli, izneli iz groba i odneli tamo gde se rade analize. 

Kad, posle jedno dva dana dolazi on sa još dvojicom, dvoje crnaca, stranaca. Ovi crnci su plakali kada su gledali u slike, hvatali se za glavu. Ćerke su bile u školi. Onda su mi rekli: “Da li prihvataš nas sada?” Rekla sam mu: “Da, kako je bilo, moramo prihvatiti usud (sudbinu)”. Onda sam rekla: “Jedno dva dana nemojte da ga vraćate, dok ne kažem i zaovama!” Jer su me izdržavale, uzgajale decu, muž bez ruke, one su pomagale džakovima brašna i donosile nam svakakve stvari.  

Kada su došli da ga ponovo sahrane, doneli su sina sa vencima i svačim, navodno je istina, u tom siromaštvu je pokušavala da uradi nešto za mene. Bio je 7. jun 2007. Onda smo održali sve običaje kako treba. Čitavo selo je prisustvovalo, svi su došli. Sahranili su ga, vojska ga je donela. Rekla sam tim vojnicima: “Možete li da mi ga donesete do dvorišta?” Došli su i doveli ga u dvorište. Nije imalo ni kapije, pola zida srušeno; doneli su ga, držali u dvorištu jedno 15 minuta, onda su svi otišli, kakav je običaj.  

Posle toga smo se svi se okupili kod groblja, sestre, braća, čitavo selo, kakav je običaj. Vojska ga je spustila u grob, vojska ga je do tamo nosila, sve sami.  

A Arif nikada nije pronađen. Štaviše, uopšte nije ni spominjan nakon odvođenja. Nikada ništa nismo čuli o njemu. Niti ko zna nešto, ama baš ništa. Kada bi ih makar pronašli i rekli: “Našli smo ih!” Ili da nam kažu: “Spaljeni su, nemojte da se nadate!” ili bilo šta, ali ne niko baš ništa.  

Tog dana kad asu nas odvojili, poslednje Arifove reči: “Amanet ove ćerke – reče mi – jer mi odosmo!” A Jetmir mi je samo spustio u ruku olovku koju je imao u džepu i skinuo jedan lančić sa vrata i stavio meni. Tu olovku čuvam, nikada je ne iznosim iz kuće. Samo kada patim je otvorim. A ovu narukvicu mi je kupio Arif. Evo, ove dve stvari nikada ne skidam s tela.  

A njihova odeća mi je bila ostala, ali sa sve poklonila, nešto nekome, nešto nekom drugom. Dosta stvari su bile skoro nove. Nešto od njihove odeće sam zadržala, ali sam većinu poklonila. Jer kada smo se vratile, mnogi su uzeli mnogo stvari, ja nisam našla ni kauče, ni televizor. Sve su mi opljačkali, jorgane, posteljinu. Kada smo se vratile, pokrivale smo se nekim crnim jorganima koje smo dobili u Albaniji. 

Obojica su mi bila dobra Boga mi. Ne zato štosu bili moji, već nikada nikakav problem u ovom selu, niti su se svađali s bilo kim, niti su ikada dirali tuđu stvar. Mužu je bilo toliko teško za život, ali nikada nije dozvolio da ni jabuku uzmemo iz tuđe bašte. Po godinama je bio dve godine mlađi od mene. Ali mu je bila umrla majka pa je ostao samo s ocem pa je uzeo mene. Moj stric me je dao za njih i ja sam došla. Ne kao sada da se uzimaju i poznaju i razmenjuju prstenje. Za samo dve nedelje me je stric doveo ovde, navodno da im otvori kuću. Organizovali smo svadbu, s dairama. Bilo je lepo. Vrlo dobro.  

Jetmir je imao mnogo drugova. Evo ovde kod komšija, deset dana je stariji od Jetmira jedan dečko. Bila je još jedna porodica ovde, otac sa dva sina, koje su takođe odveli u Belegu tada. Jedan 14, a drugi 19 godina. Kod njih su sada ostali jedan sin i jedna ćerka.  

Sada živim sama ovde. Ali imaju automobile pa dođe brat pa me uzme ili ćerke, jetrve, po dve-tri noći i po nedelju dana, ali nikada ne mogu duže da ostanem. Primam penziju, daju mi za Jetmira. Ode ćerka i preuzme je i plati struju, vodu, čak i đubre. Kupi mi hleb i potrepštine za kuću. A za Arifa mi ništa ne daju. Niti dolazi iko da se interesuje za njega. Samo kada su došli i uzeli nam tu krv jer niko nije došao da mi kaže nešto. 

Ćerke mnogo pate, kako za oca, tako za brata. Ranije kada sam se vraćala kući od njih, plakala sam do iznemoglosti. A sa njima uopšte ne volim da pričam o ovim stvarima. Ni one ne govore. Sada na godišnjicu je zet napravio jednu pesmu. A starija ćerka se je iznenadila i rekla: “Majko, da li si čula ovu pesmu?” Rekla sam joj: “Ne!” Poslao joj je dever pa su mi je pustili. Zove se Berat Ozdauti. I on isto radi u udruženjima za kule.  

U snu mi ne dolaze. Možda je bolje. Jer bih osećala još veću bol. Desi se ponekada noću, samo sedim ovako jer ne mogu da spavam. Evo baš sinoć, celu noć sam bila budna, sedela. Legnem ali ne mogu da zaspim, ustanem, sednem ovako i kažem: “Kako je Bog znao ovako?” 

(Ova priča je deo “Živeti uz sećanje na nestale: Knjiga sećanja sa ispovestima članova porodica nestalih tokom poslednjeg rata na Kosovu” implementiran od strane forumZFD program na Kosovu i Integra, u saradnji sa resursni centar za nestala lica, saveznog ministarstvo za privrednu saradnju i razvoj (BMZ), rockefeller brothers fund i švajcarska ambasada na Kosovu)