“Bilo je nekako pusto, nadrealno i kao da su se tek pred pet godina desila ubojstva.(…) Grozno. Umjesto da na tom mjestu već 30 godina stoji veliki visoki spomenik, da ima već naznake okorjelosti od vremenskih uvjeta, a da su pokraj njega grafiti i murali zagrljenih ljudi protiv rata sa bačenim oružjem, puškama na pod, razlomljenima na dva dijela, dok si stariji ljudi pružaju jasnu ruku pomirenja i međusobnog saslušanja.”
– izjava sudionika studijske razmjene “Putem mirotvoraca” prilikom posjete mjestu ubojstva Josipa Reihla Kira u Tenji; ožujak 2026.
Antropologinja Sharon Macdonald u knjizi Difficult Heritage: Negotiating the Nazi Past in Nuremberg and Beyond (2009.) koncept difficult heritage (“teško“ ili “neugodno“ nasljeđe) koristi kako bi opisala sjećanja na događaje i osobe koja izazivaju moralnu, političku ili identitetsku nelagodu u zajednici koja ih pamti. Riječ je o prošlosti koja je društveno važna, ali se teško uklapa u dominantne predodžbe o tome tko smo i kakvu priču želimo pričati o sebi.
Oblikovanje društvenog sjećanja na određeni povijesni period politički je proces. U našem kontekstu, ono zahtijeva da preuzmemo odgovornost za kritičko preispitivanje nacionalističkih mitova i da otvorimo prostor za slojevitija i kompleksnija sjećanja.
U Hrvatskoj, gdje se društveno sjećanje na devedesete velikim dijelom oblikovalo kroz identitete žrtve i heroja, teško je pronaći mjesto za uklopiti pamćenje na Josipa Reihl-Kira. Početkom devedesetih Reihl-Kir bio je posvećen pregovorima između hrvatske i srpske zajednice u istočnoj Slavoniji. Aktivno je pokušavao utjecati na to da se oružani sukob izbjegne.
Njegovo nasljeđe za hrvatsko društvo otvara neugodna pitanja: je li rat bio neizbježan, jesu li postojale prilike za mirno rješenje sukoba i, ako jesu, zašto su propuštene te kakva je bila odgovornost različitih aktera, uključujući i one na hrvatskoj strani. Ova pitanja ne uklapaju se jednostavno u hermetični jednodimenzionalni narativ o ratu u Hrvatskoj devedesetih.
Prisjetimo se, Josip Reihl-Kir, načelnik policijske uprave u Osijeku, potpredsjednik osječkog Gradskog vijeća Goran Zobundžija i vijećnik Milan Knežević ubijeni su 1. srpnja 1991. godine oko 13:30 sati. Na prilazu osječkom prigradskom naselju Tenja njihov automobil zaustavljen je pred barikadom, a na njih su iz neposredne blizine ispaljeni hici. Ubojstvo je počinio Antun Gudelj, pripadnik pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. U napadu je teško ranjen Mirko Tubić, jedini putnik koji je preživio. Reihl-Kir pogođen je sa šesnaest metaka.
Nakon višegodišnjeg procesa i ponovljenog suđenja, Antun Gudelj pravomoćno je 2009. godine osuđen na dvadeset godina zatvora za ubojstvo Josipa Reihla Kira, Gorana Zobundžije, Milana Kneževića te zbog pokušaja ubojstva Mirka Tubića. U lipnju 2024. godine Antun Gudelj je pušten na uvjetni otpust. Nikada nije pravno utvrđeno je li postojala naredba (nalogodavac) za ubojstvo.
Ipak, nakon godina šutnje o Kirovim pokušajima da se odupre ratnom huškaštvu koju su probijali tek poneki novinari, pojedinci i organizacije civilnog društva te hrabra Jadranka Reihl Kir koja se godinama borila za istinu i pokušavala utjecati da se rasvijetle okolnosti ubojstva njenog muža, došla je i 2025. godina.
Trideset četiri godine nakon ubojstva Reihl Kira premijerno je na ZagrebDox-u u produkciji Factuma prikazan film Mirotvorac redatelja Ivana Ramljaka koji je zajedno s Dragom Hedlom i Hrvojem Zovkom i jedan od scenarista filma. Film koji je skoro u cijelosti građen od arhivskih snimaka Hrvatske radiotelevizije na stranici Hrvatskog audiovizualnog centra opisan je kao: “priča o posljednjih nekoliko mjeseci života Josipa Reihla Kira u osvit krvavog hrvatsko-srpskog rata, koji je Kir svim silama pokušao spriječiti, ispričana kroz izjave nekoliko svjedoka i pomoću arhivskih materijala iz tog doba. I da su danas, nakon više od trideset godina, mnogi elementi tog ubojstva nerazjašnjeni, a mogući nalogodavci – nepoznati.”
Nakon prikazivanja filma na HRT-u u veljači 2026. godine uslijedila je javna hajka na autore Dragu Hedla, Hrvoja Zovka, Ivana Ramljaka i producenta Nenada Puhovskog. Isto tako, projekcija filma u Zadru i Benkovcu odgođena je i zabranjena. Određeni povjesničari, neke veteranske organizacije i drugi komentatori polomili su se da obrazlože kako film nije utemeljen na činjenicama, kako krivotvori povijest, dokazivali kako je metodološki neispravan i tvrdili kako svjesno dekontekstualizira događaje. S druge strane, film je dobio značajna priznanja na domaćim i stranim festivalima, brojne pohvale kritike te je povrh toga i riječ o, prema nekim mjerilima, povijesno najgledanijem hrvatskom dokumentarcu.
U listopadu 2024. godine hrvatski predsjednik Zoran Milanović posmrtno je odlikovao Josipa Reihla Kira Redom kneza Domagoja s ogrlicom koji se dodjeljuje “hrvatskim i stranim državljanima te postrojbama i drugim ustrojstvenim jedinicama Oružanih snaga Republike Hrvatske i Ministarstva unutarnjih poslova za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti ili u iznimnim okolnostima u miru.”
Među onima koji su nosili isto odlikovanje bio je i Branimir Glavaš. Njemu je tek pred koji dan u lipnju 2026., nakon što ga je Visoki kazneni sud osudio na sedam godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Osijeku, predsjednik Milanović odlikovanja oduzeo. Tako su skoro dvije godine isto odlikovanje nosila dva posve različita čovjeka, jedan koji je pokušavao spriječiti rat i jedan pravomoćno osuđen za ratni zločin.
Ove godine, u ožujku, održano je studijsko putovanje “Putem mirotvoraca” u Osijeku, u zajedničkoj organizaciji Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj i Omladinskog centra CK13 iz Novog Sada. Kako su organizatori naveli, inspiraciju i okosnicu programa studijske posjete činili su ličnost, rad i stradanje Josipa Reihl-Kira, čija su hrabrost i požrtvovnost u borbi za mir “postale putokaz našem osećanju i razumevanju mirotvorstva”, kao i svijetli primjer “preuzimanja lične odgovornosti za mir”.
Na studijskom putovanju sudjelovali su mladi ljudi, a njihovi zabilježeni dojmovi fokusirali su se između ostalog i na nadu. Nakon putovanja u svojim su osvrtima na program istaknuli: “Želim da vjerujem da još ima nade za sve nas.”; “Dobio sam nadu da rat nije neizbježan, i da nas sistem, možda, i ne može svaki put izmanipulirat kad god oće.” Isto tako, govorili su i o tome da nepravda nije nanesena isključivo činom ubojstva, nego se nastavlja kroz brisanje sjećanja: “Ako ne budemo pričali o njima kao herojima, ostaće nam grafiti onih drugih”.
U Republici Hrvatskoj, državi u kojoj je mirotvorstvo ustavna vrednota i temelj na kojem društvo bar nominalno počiva, postavlja se pitanje kako to da Kir nije heroj našeg doba? Institucije ga se ne sjećaju, nemamo spomendan koji bi čuvao uspomenu na njega i njegovo djelo, nemamo ni spomenik kao mjesto na kojem bismo mu zajedno mogli odati počast ili žalovati za njim. Tek je 2020. godine po njemu nazvana jedna ulica u Osijeku koja vodi prema Tenji, a njegovo ime u Zagrebu i dalje stoji u Fondu imena za imenovanje javnih površina. Nemamo ni obrazovne ni kulturne manifestacije koje bi slavile to djelo i hrabrost Josipa Reihl-Kira.
Ta uspomena, taj spomenik u društvenom sjećanju ipak se gradi usprkos tome što fizički ne postoji. Gradi se od Ramljakova Mirotvorca, romana Gdje je nestao Kir Elvisa Bošnjaka, neumorne upornosti Jadranke Kir, aktivista za ljudska prava koji ga se iz godine u godinu sjećaju, zagovaračkih napora njegovih kolega policajaca, mladih generacija koje žele čuvati uspomenu na njega i svih onih koji ne pristaju na to da Josip Reihl-Kir bude zaboravljen.
𝐁𝐫𝐚𝐧𝐤𝐚 𝐕𝐢𝐞𝐫𝐝𝐚, pravnica angažirana u polju ljudskih prava i društvenog aktivizma. Trenutno radi kao nezavisna istraživačica i edukatorica u oblasti tranzicijske pravde i politika sjećanja. Posebno zainteresirana za teme nasljeđa ratova devedesetih na postjugoslavenskom prostoru kroz interpretacije nacionalizma i manjinskih prava. U 2023. godini nagrađena dvjema mirovnim nagradama. Živi u Zagrebu, rođena u Rijeci, odrasla u Dubrovniku.
