Kultura sjećanja u vrijeme pandemije

Kada je počela čitava ova stvar sa pandemijom i zabranom javnih okupljanja, mi aktivisti_kinje smo se šalili da je COVID19 u stvari antifa virus, jer su zabranjene komemoracija za ubijene ustaše u Blajburgu i okupljanja četnika u Srpskoj i Srbiji. Nažalost okupljanja nisu zabranjena zbog njihove nacističke i klerofašističke ideologije, već kao i svi drugi događaji zbog zdravlja učesnika_ca. E to vam je problem našeg društva. Kako je vrijeme odmicalo a situacija sa pandemijom se pogoršavala počeli smo da razmišljamo na koji način da obilježimo određene datume poput IDAHOT-a ali kako da održimo alternativne komemoracije…

Među datumima i komemoracijama koje treba da se obilježe je i 31. maj – Međunarodni dan bijelih traka.

Obilježavanje Dana bijelih traka je nastalo kao reakcija na policijsku zabranu komemoracije za 266 ubijenih žena i djevojčica u Prijedoru i najavu lokalnih vlasti da će bošnjačkim i hrvatskim udruženjima građana da zabrane sva podsjećanja na civilne žrtve. Ovakav stav tadašnjih vlasti u Prijedoru podsjetio je na označavanje i izdvajanje građana kakve smo imali 1992. godine.

Međunarodni dan bijelih traka u Prijedoru je prvi put obilježen 2012. godine. Te 2012. godine mnogi su prvi put čuli za progon i ubijanje civila tokom ratnog perioda u Prijedoru, logore Trnopolje, Keraterm i Omarska.  Drugi su se trudili da istinu duboko zakopaju nadajući se da nikad neće izaći na površinu. Kao i oni koji su sve vrijeme ćutali o zločinima koji su se dešavali njihovim komšijama a morali su da se suoče sa ratnom prošlošću Prijedora.

Suočavanje sa prošlošću je dugotrajan i nimalo lak proces. Mnogi danas nisu u stanju ili ne žele da prihvate činjenicu da su se u njihovoj lokalnoj zajednici desili određeni ratni zločini, da su postojali logori, da su njihove komšije protjerivane i ubijane zbog neodgovarajućeg imena. Jedan od razloga negiranja zločina i autoviktimizacije jeste politika koju vodi politički establišment, a koja se temelji na nacionalizmu kao idealnom sredstvu opstanka na vlasti i održavanja statusa quo. 

Svakodnevni primjeri koji dolaze od predstavnika vlasti, pokazuju nam da oni svoju političku moć neće usmjeriti ka normalizaciji međuljudskih odnosa i objektivnom suočavanju sa prošlošću, već će nastaviti graditi nacionalističku politiku i time podrivati nepovjerenje i mržnju.

Upravo kroz ratnohuškačku retoriku, političke elite građanima nameću osjećaj kolektivne krivice za ratne zločine, koriste istu ratnu matricu propagande kroz javne servise i određene medije kao što su radili i tokom rata držeći građane kao taoce, kako bi oni mogli da nastave sa tajkunskom pljačkom prvo kroz privatizaciju, a potom kroz razne reforme.

Za sada u Bosni i Hercegovini glavnu ulogu u procesu suočavanja sa prošlošću imaju nevladine organizacije, aktivisti_kinje i određen broj pojedinaca_ki koji svojim entuzijazmom i upornim radom grade mostove i oživljavaju povjerenje koje zvanični nacionalistički korpusi narušavaju svojim djelovanjem svaki dan. Kroz različite aktivnosti počeli su da umrežavaju ljude i grade mikro zajednice na lokalnim nivoima i na taj način pokazuju da su dijalog i povjerenje prisutni među običnim građanima.

Upravo jedna od tih aktivnosti koja je pokrenuta od strane građana i aktivista okupljenih oko Inicijative ”Jer me se tiče” je i obilježavanje Dana bijelih traka.

Sve je počelo kada su povodom zabrane obiljažavanja dvadesete godišnjice ratnih zločina u Prijedoru aktivisti iz ovog grada zajedno sa lokalnim udruženjima koja okupljaju preživjele i porodice žrtava, pokrenuli online kampanju “Dan bijelih traka”. Aktivista Emir Hodžić, je 22. maja 2012. godine stajao sam sa bijelom trakom oko ruke na glavnom trgu u Prijedoru i svojim performansom skrenuo pažnju na diskriminaciju i segregaciju civilnih žrtava. Iste godine 31. maja proveo je u obilasku i stajanju ispred logora Hadžići, Silos, Čelebići i Dretelj pokušavajući poslati poruku da ne treba da se pravi razlika između civilnih žrtava bez obzira na njihov nacionalni ili religijski identitet.

Upravo iz tog razloga važno je da se napomene da obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru predstavlja građansku a ne nacionalnu i vjersku komemoraciju kakve su ostale komemoracije i dani sjećanja na civilne/vojne žrtve rata u BiH i regionu. Upravo kroz građansku komemoraciju govori se o samim žrtvama, ne o brojevima već o ljudima. Govorimo o našim komšijama, prijateljima, školskim kolegama, koji su ubijeni zbog ideologije, jer njihovo ime i prezime nije bilo odgovarajuće i podobno! Na ovim komemoracijama govore građani, ja bih rekla ljudi koji su izgubili svoje najmilije, koji ne traže osvetu i ne pozivaju na nove zločine već traže istinu i pravdu, ali i kosti svojih najmilijih da ih sahrane i da konačno počivaju u miru, da odgovorni priznaju i odgovaraju za počinjene zločine.

Kada čujete priču majke koja je svoje dijete rodila sa svim kostima, a sada traži makar jednu da je sahrani da ima mjesto na kome će se sjećati svoga djeteta, kada čujete čovjeka koji traži ostatke svoga brata i oca ili čovjeka koji je izgubio sve članova porodice… U njima nećete čuti mržnju, već vapaj za istinom. Isti ti ljudi zajedno stoje i traže pravdu za ubijene civile drugih naroda i narodnosti, ukazujući na uzrok i fašističku ideologiju koja je dovela do zločina. Kroz građanske komemoracije propitujemo zločine, uzroke i povode, pokušavamo da na objektivan način sagledamo stvari i ponudimo informacije koje se ne spominju u dominantnom političkom narativu i upravo je ovo pristup koji treba da njegujemo kada govorimo o kulturi sjećanja.

Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka razlikovaće se od obilježavanja prethodnih godina, zbog pandemije COVID19. Nas 50, jer odlukom nije dozvoljeno okupljanje više ljudi, ove godine ćemo prošetati sa bijelim trakama oko ruke i transparentima kroz prijedorski korzo do gradskog trga. Na trgu ćemo položiti 102 ruže sa imenima ubijene djece. Oni koji ne mogu da nam se pridruže svoj doprinos obilježavanju Dana bijelih traka mogu da pruže kroz online kampanju, a više informacija mogu da nađu na FB stranici Jer me se tiče.

S obzirom da ove godine nećemo toliko biti vidljivi u javnom prostoru, da nećemo u tolikom broju biti prisutni u Prijedoru kao prethodnih, to nas neće spriječiti da još glasnije govorimo i opominjemo o zločinima koji su se desili u Prijedoru, jer to je naša građanska i ljudska dužnost!

Ako želimo da stvorimo društvo u kome smo svi jednaki, onda treba da govorimo još jače i glasnije da nas čuju svi koji to ne žele. Treba da znamo da na kostima nedužno ubijenih civila ne možemo da gradimo dobar temelj za društvo puno tolerancije, suživota i pomirenja ako nastavimo da ćutimo! Ako nastavimo sa ćutanjem, jednog dana će se sve urušiti i odvesti nas u ponor duboke jame poput onih na Jadovnu ili Kazanima iz kojih nam možda neće biti izlaza. Da bi se spasili potrebno je da progovorimo o onome o čemu se glasno ćuti, jer šutnja nas ne štiti!

Milica Pralica, aktivistkinja i feministkinja rođena je u Bosanskoj Dubici 1991. godine. Diplomirala je 2015. godine novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od 2012. godine aktivno djeluje u Udruženju građana Oštra Nula, čija je predsjednica od 2017. godine.