Koštana bolnica u Stocu tokom ljeta 1993. dobija drugu namjenu od one koju je prvobitno imala kao zdravstvena ustanova specijalizirana za koštana oboljenja. Tada počinje pisanje jednog od najmračnijih poglavlja ratne historije Bosne i Hercegovine i, kako to obično biva, nedužni su oni koji plaćaju najveću cijenu ludila koje u drugom i drugačijem vidi neprijatelja.
Tokom 1992. godine objekt Koštane bolnice pretvoren je u sjedište vojne policije HVO-a i logor u kojem su zatvarani Bošnjaci iz Stoca i okolnih područja. Pod izgovorom rutinskih kontrola ili ispitivanja, stotine ljudi dovođeni su u Koštanu bolnicu, gdje je počinjala psihološka tortura pritvorenih. U ovom objektu ubijeno je troje ljudi a od posljedica premalaćivanja podliježu još njih četiri u drugim logorima, dok na cijelom području Stoca provedeno je etničko čišćenje, uz rušenje džamija i raseljavanje bošnjačkog stanovništva ovog hercegovačkog gradića.
Kao rezultat ovakve politike, mnogi dječaci i odrasli muškarci završili su u nekim od logora tzv. Herceg-Bosne. Jedan od njih je i Amer Đulić, koji je uhapšen 2. augusta 1993. godine, te je sljedećih nekoliko mjeseci proveo u logoru Koštane bolnice, Dretelja, Gabele i Heliodroma.
„Svoju punoljetnost ‘slavim’ u Heliodromu 27. decembra 1993. godine. Svoju slobodu i drugi rođendan slavio sam 22. marta 1994. izlaskom iz kamiona UN-a kod zgrade Razvitak u Mostaru. Sjećam se dobro, nakon silaska s kamiona su nas evidentirali i pustili, otac rahmetli me dočekao i s njim sam nastavio put prema Blagaju“, prisjeća se Đulić.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je za zločine počinjene u ovom objektu u Stocu osudio ratnog predsjednika HVO-a i predsjednika Vlade HZ-HB Jadranka Prlića na 25 godina zatvora, načelnika Odjela obrane u Vladi HZ-HB Brunu Stojića na 20 godina zatvora, komandanta Glavnog stožera HVO-a Slobodana Praljka na 20 godina zatvora, načelnika Glavnog stožera HVO-a i zamjenika vrhovnog komandanta snaga HVO-a Milovoja Petkovića na 20 godina zatvora, načelnika Uprave vojne policije HVO-a Valentina Ćorića na 16 godina zatvora i predsjednika Službe za razmjenu zatočenika Berislava Pušića na 10 godina zatvora. Petar Matić i Ante Krešić, bivši pripadnici HVO-a, pred Kantonalnim sudom u Mostaru su u novembru 2009. osuđeni na po dvije godine zatvora zbog zločina počinjenih u Koštanoj bolnici. Za zločine u Koštanoj bolnici u februaru 2007. godine pravomoćno je osuđen na tri godine i Niko Obradović, također bivši pripadnik HVO-a. Bitno je za dodati da spisak osuđenih za zločine u Koštanoj bolnici nije konačan.
„U Stolac sam se vratio 1998, kada život kreće od nule. Taj period obilježava i pokretanje krivičnih postupaka za ratne zločine na području Stoca i kroz logore u kojima sam boravio. U tome procesu sam bio nekih 20 godina i prošao mnoga svjedočenja – od kantonalnog preko državnog nivoa do Međunarodnog suda u Hagu, na šta sam ponosan jer sam dočekao i presudu od 111 godina zatvora za vojno i političko vodstvo tzv. Herceg-Bosne. Pomoć, kao ni podršku nikad nisam dobio od bilo koga, bilo da se radi lično ili institucionalno, svi mi svjedoci smo u biti davno zaboravljeni, osim svoje familije i bliskih prijatelja koji su mi oslonac i podrška kroz život“, ističe Đulić.
Udruženje logoraša općine Stolac će i ove godine obilježiti godišnjicu stradanja u Koštanoj bolnici Stolac, objektu koji je danas u jako lošem stanju. Đulić nam također ističe da su u dva navrata uime Udruženja logoraša Stolac upućivali zahtjev i kasnije upit komisiji pri Vijeću ministara BiH da im se na korištenje ustupi jedna prostorija u ovoj zgradi u kojoj bi izgradili spomen-sobu, ali, nažalost, odgovor nikad nisu dobili.
„Odlukom i preglasavanjem u Općinskom vijeću Stolac, i to 2017. godine, objekt Koštane bolnice uknjižava se kao vlasništvo Grada Stoca, ali ni nakon upozorenja prema Vijeću ministara i dalje nema reakcija i poništenja ove odluke. Mislim da je cilj tadašnje a i trenutne vlasti, koja je ista, da se ovaj objekt nastavi urušavati i da ga u narednim godinama sruše i tako ga izbrišu iako je od velike važnosti za mnoge imajući u vidu njegovu historiju od Austro-Ugarske pa sve početka rata, kad mijenja svoju namjenu i pretvara se u koncentracioni logor“, govori Đulić.
Uprkos propadanju objekta i šutnji institucija, bivši logoraši skupa s porodicama ne odustaju od obilježavanja 4. augusta. Za njih Koštana bolnica nije samo još jedan napušteni objekt, nego i simbol opomene i svjedočanstvo o tome dokle ljudska mržnja može ići kada osjeti pogodno tlo za svoje prljave planove.
Tekst je urađen u suradnji sa Tačno.net
