Posleratna trauma u fokusu objektiva kosovskog režisera

Izvor: http://www.balkaninsight.com/

Natalia Žaba BIRN BeogradKada je režiser Gazmend Bajri rešio da obradi temu svog poslednjeg filma, on je pronašao način da izrazi svoja osećanja i patnju tokom rata na Kosovu kao i svoje suočavanje sa posleratnom traumom. 

Iako Gazmend Bajri u svojim filmovima koristi iskustva drugih ljudi, njegova spoznaja o tome kako oni razmišljaju i kako se osećaju zasniva se na njegovom vlastitom iskustvu.

Najnoviji dokumentarni film reditelja i kamermana rođenog na Kosovu, “Ferdonija”, govori o Ferdoniji Ćerkezi iz Đakovice, koja je tokom rata sa srpskim snagama krajem 1990-ih izgubila celu svoju porodicu.

U martu 1999. godine, područje Đakovice je bilo poprište nekih od najkrvavijih ratnih zločina. Suprug i četiri sina Ferdonije Ćerkezi su ubijeni.

Kao i mnoge druge žene u ovoj oblasti, Ćerkezi je članica udruženja žena koje su u ratu izgubile članove svojih porodica, pod nazivom “Poziv majke” (Thirrjet E nenave), ali je ona jedina među njima koja živi potpuno sama.

Ćerkezi je u svojoj kući otvorila muzej u znak sećanja na svoje voljene, a Bajri je odlučio da njenu priču dokumentuje, fokusirajući se na posleratnu stvarnost na Kosovu i na iskustva onih koji su izgubili svoje porodice i nastavili da žive sa tom traumom.

Kada je 2014. slučajno saznao za “Poziv majke”, rešio je da ih upozna.

“Žene u Đakovici se često sastaju i razgovaraju o onome što se dešavalo u ratu. Kada sam ih posetio, počele su da mi pričaju svoje priče; nije bilo potrebe da im postavljam pitanja, one su bile veoma voljne da mi ispričaju šta im se dešavalo”, kaže Bajri za BIRN.

Neke od žena su mu savetovale da poseti Ćerkezi i njen muzej sećanja.

“Kada sam je posetio, bila je veoma otvorena. Pričala mi je i puno plakala. S vremenom, naši odnosi su postali bliži, čak i prijateljski”, priseća se on.

“Radio sam na ovom filmu dve godine, ali nisam želeo da se fokusiram na ono što se desilo Ferdonijinim sinovima i suprugu. Ti ljudi su ubijeni i to ništa ne može promeniti”, objašnjava Bajri.

Ono što je želeo da otkrije je kako neko može da nastavi da živi nakon takve tragedije i kako je Ćerkezi uspela da prevaziđe sve ono što se desilo njenoj porodici.

Bajri naglašava da se i on, kao i većina kosovskih Albanaca koji se sećaju ratnih vremena, suočava s posleratnim traumama.

“Zato je za mene lično susret s Ferdonijom bio težak, intenzivan, pun različitih osećanja. Njena kuća, sobe koje (je) podsećaju na njenog muža, njenu decu, njihova krvava obuća i odeća … Ona čuva sve njihove stvari. Ovo iskustvo je zaista moćno”, kaže on.

“Svaki rat donosi traume. Želeo sam da otkrijem kako se možemo nositi s tim. Mi kao ljudi, kao društvo”, objašnjava on.

Ferdonija Ćerkezi, Foto: Gazmend Bajri

Tučen u podrumu

Bajri je rat proveo na Kosovu. Tokom rata su ga srpske snage zatvorile u podrumu zajedno sa dva njegova suseda, sa starijim čovekom od preko 70 godina i jednom 50-godišnjom ženom.

“Nosili su crne uniforme, bez ikakvih oznaka, tukli bi nas satima. Ne osećam mržnju, ali bih voleo da ih danas upoznam i pitam zašto su to radili”, kaže Bajri.

Seća se kako ga je grupa Srba jednom tukla oko sedam sati, uglavnom po glavi.

“Zanimljivo je kako mozak reaguje u takvoj situaciji. Ja sam se prisećao najinteresantnijih i najlepših trenutaka iz svog života. Prisećao sam se osoba koje volim, sa kojima sam provodio svoje vreme”, priča ovaj režiser.

Bajri se nakon toga mesec dana skrivao, a kada su Srbi otišli, preselio se na drugo mesto, gde je dobio pomoć lokalnog lekara, koji se takođe skrivao.

Kada se sve završilo, priča on, bilo mu je veoma teško da podeli svoja iskustva iz rata, iako je svojoj porodici počeo da govori o tome.

“Prve godine nakon rata bile su veoma euforične, nismo mislili o traumama. Bilo je toliko mnogo stvari koje su morale odmah da se urade, vreme je tako brzo prolazilo”, priseća se on.

Zatim je negde 2007. primetio da sve dublje tone u depresiju. Stvari koje je zaboravio počele su da mu se vraćaju.

Njegov brat je insistirao da razgovaraju o onome što mu se dogodilo, ali je osećaj anksioznosti bio prisutan sve dok nije počeo da snima “Ferdoniju”.

“Kada sam 2014. počeo da radim na filmu o Ferdoniji (Ćerkezi), osećao sam se stvarno anksiozno. Prvi trenuci, prve posete Đakovici, bili su vrlo teški za mene. Bili su puni (nelagodne) empatije. U svakom slučaju, danas mi je mnogo lakše. Činjenica da sada govorimo o tome otvoreno pokazuje da postoji ogroman napredak”, kaže on.

Veruje da danas na Kosovu ima mnogo ljudi koji žive sa posleratnim traumama, ali da ćute o tome. Uprkos činjenici da je ovaj problem u velikoj meri poznat, niko se na Kosovu nije sistematično bavio time, naglašava on.

“Mislim da većina ljudi nije ni imala priliku da razgovara s nekim o onome što se desilo, oni to drže u sebi, nastavljaju da žive sa traumama koje ne leče, a to je veliki problem”, ističe Bajri.

Dodaje da na Kosovu nema statističkih podataka ili ozbiljnih istraživanja o posleratnim traumama i da se niko ne bavi traumama žena, kao što su članice “Poziv majke”.

“Kosovsko društvo nije uspelo da se uhvati u koštac s problemom traume; nemamo sistem, i stoga je vredno da se uzme u obzir terapija kroz umetnost”, predlaže on.

Na pitanje da li se nešto promenilo od ratova u bivšoj Jugoslaviji, Bajri odgovara da nije siguran. Ali kaže da čak ni njegovi poznanici u Srbiji ne mogu da shvate kroz šta su ljudi poput njega prošli.

“Moje kolege u Srbiji su uvek u šoku kada im pričam šta se dešavalo na Kosovu. Ljudi nisu informisani. A i mnogo je energije uloženo u nacionalizam”, zaključuje on.