Predrag Kojović: Front je na svakom centimetru

Svi znamo šta je značilo za njemačko spasenje duše kada je Willy Brandt kleknuo u Auschwitzu: to je bila katarza njemačkog društva. Takva katarza nama treba, ali nažalost mi nemamo lidere koji su dovoljno hrabri da to urade. 

Predrag Kojović je nekadašnji novinar i ratni izvještač. Jedan je od osnivača Naše stranke i njen predsjednik u drugom mandatu. Naša stranka je u Federalnom parlamentu podnijela Nacrt zakona o zabrani negiranja genocida, holokausta i drugih krivičnih djela protiv čovječnosti. Prijedlog je usvojen u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta (2016), ali se nikada nije pojavio na dnevnom redu federalnog Doma naroda. I pored otpora u Federaciji BiH (članovi iz SDA tvrdili su da on ugrožava slobodu mišljenja i govora), kako navodi Kojović, Naša stranka namjerava i dalje insistirati na usvajanju ovog zakona. S Predragom smo razgovarali o ovom prijedlogu, njegovom značaju, ali i potrebama koje naše postkonfliktno društvo ima. Je li nam zakonska regulacija zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina zaista neophodna? I šta se od nje očekuje?

L. G.: O suočavanju s prošlošću često govorimo i slušamo. Međutim, gdje su žrtve? Prepoznaju li ih mehanizmi tranzicijske pravde i politike sjećanja u BiH?

P. K.: Ako kažemo da postoje dva generalna modela za postizanje pravde u postkonfliktnim društvima, jedan južnoafrički, s komisijom o utvrđivanju istine, i ovaj drugi mehanizam koji je postavljen u Hagu za nas, za bivšu Jugoslaviju, za Ruandu ili neke zemlje, moj osjećaj je da je ovaj prvi, južnoafrički sistem, bio puno djelotvorniji. Pogotovo jer je, čini mi se, taj proces pridonio koheziji njihovog socijalnog društva i suočavanju sa zločinima, dok se ovaj naš mehanizam pretvorio u natjecanje ko ima više presuda u Hagu. Ja bih volio da smo mi iz rata 1992–1995. vidjeli ne šta su nam uradili, nego šta nacionalizam radi s jednim društvom, s jednom zemljom. Iskreno da vam kažem, svi ljudi koji su stradali u ratu su moji, ja ih doživljavam kao Bosance i Hercegovce, Hrvate, Srbe, Bošnjake koji su u jednom užasnom planu koji je uključivao i susjedne države i unutrašnje saučesnike gotovo smrtno ranio ovu zemlju. Ona je, srećom, preživjela, svakim danom je sve bolje. Ali taj rat nas je stvarno ranio. I mi nismo iz toga izvukli lekciju, nego smo i dalje nastavili da optužujemo jedni druge, a onda imate još ove političare, kakav je naprimjer gospodin Dodik, koji koristi svaku priliku da baci so na ranu koja još nije zarasla, a ovdje govorim naravno o žrtvama.

L. G.: Čega nama ovdje zapravo nedostaje? Suočavanja, priznanja, izvinjenja, pokajanja…?

P. K.: Suočavanje s teškom prošlošću je stvar u kojoj nismo usamljeni, mi nismo najgori od sve djece. Skoro svaka država u Europi ima svoj period za koji bi voljela da se nije desio. Nisu svi bili divni sve vrijeme, društva su padala i propadala u neke moralne ambise. Ali su društva tražila snagu da se suoče s tim, da to prevaziđu i da na tim temeljima izgrade društvo kojem se to ne može ponovo dogoditi. Politika koja pokušava napraviti društvo u kojem je moguće da ljudi različitih vjeroispovijesti i etničkih pripadnosti žive u jednom sistemu i ne ugrožavaju jedni druge, to je historijski test. Za svako društvo kada posrne važno je da li je u stanju da se digne, suoči samo sa sobom i krene u drugom pravcu. Bosna i Hercegovina se nalazi pred tim testom. Nešto razmišljam, moji roditelji kad su bili rođeni neposredno nakon Drugog svjetskog rata, i oni su se suočili s jednom još gorom situacijom od ove s kojom se mi danas suočavamo. I taj rat je bio pun vjerskih i etničkih zločina koji su nesrazmjerno teži i veći nego što su bili u ovom ratu. Zatekli su se u jednoj zemlji koja je bila brutalno porušena, u Europi koja je bila porušena. Oni su uspjeli prevazići sve te izazove i kad sam se ja rodio oni su mi ostavili jednu finu, dobro uređenu zemlju, stabilnu, mirnu, bezbjednu, koja ima puno dobrih osobina. Meni je žao što moja generacije nije uspjela da mladim Bosancima i Hercegovcima ostavi bolju državu od one koju smo mi zatekli kad smo sazreli.

L. G.: Naša stranka je imala prijedlog zakona kojim bi se regulisala zabrana negiranja i veličanja genocida, holokausta, ratnih zločina i zločinaca na nivou entiteta FBiH. U kojoj je fazi taj prijedlog?
PK: Naša stranka je u prošlom mandatu u proceduru na Parlamentu Federacije  Bosne i Hercegovine uputila Nacrt zakona o zabrani negiranja genocida, holokausta, ratnih zločina i zabrane veličanja ratnih zločinaca. Prijedlog je, uz mnogo neočekivanog otpora, usvojen u formi nacrta. Nažalost, nakon toga nikada nije upućen u Dom naroda niti je održana neka javna rasprava o tom zakonu.  Mi ćemo sigurno inzistirati i dalje na tom zakonu. Naravno da bi naša želja bila da se taj zakon donese na državnom nivou, ali mi smo se uvijek držali principa da ako nije moguće na tom nivou da se onda radi tamo gdje možemo. To je zakon koji treba Bosni i Hercegovini. Vjerojatno postoje neke sretne države u svijetu i Europi gdje u nekom krivičnom zakonu imate regulaciju te materije. Međutim, zemlja koja ima tragičnu skoriju istoriju, mislim da je potrebno da radi malo više na suzbijanju ovakvih dešavanja, pogotovo što prisustvujemo svakodnevno u političkom i javnom prostoru najbrutalnijim negiranjima ratnih zločina koji su presuđeni u Hagu, genocida koji je presuđen i takav kvalifikovan. Veličanje ratnih zločinaca je svuda oko nas: studentski domovi  nazvani po Radovanu Karadžić; davanje imena ulicama po ljudima koji su otvoreno bili fašisti u Drugom svjetskom ratu. Ova zaštita koju sada imamo u Krivičnom zakonu kroz član o izazivanju rasne mržnje nešto je što ja jako poznajem i znam da je on nemoguć za primjenu u sudskoj praksi. Radi se o takozvanom kondicionom članu. To vam je kao da kažete zabranjeno je bacanje saksija s prozora na ulicu ako pogodite nekoga. Mi hoćemo da zabranimo bacanje saksija s prozora bez obzira na to da li su pogodile nekoga.

L. G.: Koliko je zaista bitno imati ovakav zakon? U čemu je njegov značaj danas?

P. K.: Meni je žao da se ova materija mora zakonski regulisati, da ljudi nemaju saosjećanje za neku drugu porodicu čiji članovi su stradali. Prva stvar u tom procesu zarastanja rana i pravljenja boljeg društva jeste da shvatimo šta se dogodilo i šta je uzrokovalo da se komšije pretvore u ubice svojih komšija. I da shvatimo da je nažalost moguće putem medija i putem državnih institucija kreirati sliku da jedna etnička grupa nema status ljudi, nego se de facto dehumanizira kako bi se omogućilo ljudima bez pameti da čine ratne masovne zločine i etnička čišćenja, i to sve. Volio bih da nam nije potreban zakon, nego da smo shvatili ono što su ljudi kadri shvatiti. Ljudi su stradali na svim stranama, treba tražiti pravdu dok su svjedoci živi, dok su počinioci živi. Mislim da moramo uraditi sve da pravda ne bude nedostižna. Usvajanje ovog zakona će na neki način označiti naše konačno povlačenje crte prema onome što se ovdje događalo 1990-ih i značit će početak ozdravljenja nas kao društva. Da li će se to dogoditi narednih šest mjeseci, dvije godine, ili ćemo čekati četiri godine i idući mandat – ne mogu tvrditi, ali jedno je izvjesno, bez tog zakona na državnom nivou nešto će biti trulo u našoj državi.

L. G.: Šta bi zabrana negiranja i veličanja ratnih zločina, uključujući genocid i holokaust, značila na nivou jednog entiteta? U ovom slučaju, FBiH?

P. K.: Politička manipulacija ratnom traumom je ovdje politička predizborna ili izborna strategija, koja na jedan čudan način odgovara svima, i onima koji vrijeđaju i napadaju i koji podržavaju ratne zločine i genocid u Srebrenici, pa i onima koji navodno brane a ustvari kreiraju otklon da se isto sistematski zabrani. U ovom trenutku je meni važno da kad neko dođe u Federaciju i kaže da nije bilo genocida u Srebrenici – ide u zakon. Da li će on te  poruke slati iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Austrije, to je nešto protiv čega ćemo se boriti, ali tamo gdje mogu da riješim to pitanje ja sam za to da se to pitanje riješi s nadom da će to postati jednom i državna praksa.  Ovaj zakon nije usmjeren protiv nijedne etničke grupe. I zato mislim da možemo i trebamo ući u ovaj proces stvarno otvoreno i pošteno. Ovdje se radi o principu. Svako ko je počinio ratni zločin mora odgovarati. Pogotovo ljudi koji su  imali komandnu odgovornost. I sasvim sigurno, uvjeren sam u to, još uvijek nisu procesuirani mnogi zločini koji su počinjeni.

L. G.: Kada spominjemo krivnju i odgovornost, koliko su nam bliski ili iskrivljeni koncepti kolektivne odgovornosti? Koliko smo sposobni odvojiti individualnu od kolektivne odgovornosti i koliko je to važno za pomirenje?

P. K.: Ta vrsta kolektivne krivične odgovornosti je nešto od čega treba bježati. Ljudi se identifikuju sa svojim kolektivom i uzimaju dio odgovornosti iz te etničke grupe i krivicu za zločine koji su počinjeni u ime te etničke grupe. Ovdje se radi o tome da je postojao određen režim koji je bio nacionalistički, ekstremistički, radikalan i koji je mobilizovao građane u vršenju jedne zločinačke politike. Svaki čovjek je individualno odgovoran i ne može biti kriv kolektiv. Ali sasvim sigurno postoji neka vrsta psihološkog osjećaja krivice i odgovornosti. Iako je to možda presuptilno za naš javni prostor. Srbi nisu odgovorni za zločine koji su počinjeni u njihovo ime, Bošnjaci nisu, niti Hrvati. Ali su odgovorni pred tim zločinima. Kao građanin BiH, kao ljudsko biće, osjećam odgovornost i za Srebrenicu, Doljane, Kazane, Trnopolje i sve ostale. To je ta moralna odgovornost pred nekom situacijom ili stvari, a ne za odgovornost za njih.

L. G.: Možemo se smatrati na rubu Evrope (ili Evropske unije), ali gdje smo u geopolitičkom smislu? Kako se trenutna globalna prodesničarska ideologija reflektuje na nas?

P. K.: Prošli su izbori za EU, te se čini da smo na globalnoj političkoj sceni danas prisiljeni da vodimo neke bitke za koje smo mislili da su zauvijek završene 1945. godine. Pošto se radi o jednoj globalnoj stvari, taj front linija se proteže od Trumpove Amerike, pa Brexita, pa ovih desničarskih pokreta u Europi, pa do terorističkih napada na džamiju u Šri Lanki, ili u Australiji. Naša zona odgovornosti zove se BiH. Moramo raditi sve što možemo da pobijedimo ponovno, ali svako od nas, svaki građanin ima isto svoju zonu odgovornosti, koja počinje od njegove porodice, njegove kuće, saradnika, ljudi koje sreće na ulici; ne mislimo više šutjeti i okretati glavu na pojave ovog fašizma koji se ponovno budi. Front je na svakom centimetru. Kada reagujete na nekoga ko tuče ženu na ulici, kad reagujete na ukradeni novčanik u tramvaju, kad ne date nekome preko štele, preko reda. Kad stojimo i borimo se za one vrijednosti za koje mislimo da trebaju da budu društvene vrijednosti, mi učestvujemo aktivno u borbi protiv današnjeg fašizma. Ja pozivam svakog građana da se uključi u tu borbu, svaki borac nam je potreban.

U Sarajevu, 2019/2020.

Forum Civilna mirovna služba (forumZFD) i organizacija TRIAL International, organizacije koje su u Bosni i Hercegovini aktivne u oblasti tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, inicirali su u 2019. godini pokretanje konstruktivnog diskursa o neophodnosti donošenja zakona o zabrani poricanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. U nastojanju da se uspostave i održe otvoreni razgovori s različitim akterima i relevantnim grupama o ovoj temi, ali u konačnici i jedan širi dijalog i podizanje društvene i političke svijesti o temi suočavanja s prošlošću, istraživačica Lejla Gačanica obavila je niz intervjua s relevantnim sagovornicima u okviru izrade publikacije Nazivanje ratnih zločina pravim imenom. Publikacija se nalazi nalinku.

Svi znamo šta je značilo za njemačko spasenje duše kada je Willy Brandt kleknuo u Auschwitzu: to je bila katarza njemačkog društva. Takva katarza nama treba, ali nažalost mi nemamo lidere koji su dovoljno hrabri da to urade. 

Predrag Kojović je nekadašnji novinar i ratni izvještač. Jedan je od osnivača Naše stranke i njen predsjednik u drugom mandatu. Naša stranka je u Federalnom parlamentu podnijela Nacrt zakona o zabrani negiranja genocida, holokausta i drugih krivičnih djela protiv čovječnosti. Prijedlog je usvojen u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta (2016), ali se nikada nije pojavio na dnevnom redu federalnog Doma naroda. I pored otpora u Federaciji BiH (članovi iz SDA tvrdili su da on ugrožava slobodu mišljenja i govora), kako navodi Kojović, Naša stranka namjerava i dalje insistirati na usvajanju ovog zakona. S Predragom smo razgovarali o ovom prijedlogu, njegovom značaju, ali i potrebama koje naše postkonfliktno društvo ima. Je li nam zakonska regulacija zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina zaista neophodna? I šta se od nje očekuje?

L. G.: O suočavanju s prošlošću često govorimo i slušamo. Međutim, gdje su žrtve? Prepoznaju li ih mehanizmi tranzicijske pravde i politike sjećanja u BiH?

P. K.: Ako kažemo da postoje dva generalna modela za postizanje pravde u postkonfliktnim društvima, jedan južnoafrički, s komisijom o utvrđivanju istine, i ovaj drugi mehanizam koji je postavljen u Hagu za nas, za bivšu Jugoslaviju, za Ruandu ili neke zemlje, moj osjećaj je da je ovaj prvi, južnoafrički sistem, bio puno djelotvorniji. Pogotovo jer je, čini mi se, taj proces pridonio koheziji njihovog socijalnog društva i suočavanju sa zločinima, dok se ovaj naš mehanizam pretvorio u natjecanje ko ima više presuda u Hagu. Ja bih volio da smo mi iz rata 1992–1995. vidjeli ne šta su nam uradili, nego šta nacionalizam radi s jednim društvom, s jednom zemljom. Iskreno da vam kažem, svi ljudi koji su stradali u ratu su moji, ja ih doživljavam kao Bosance i Hercegovce, Hrvate, Srbe, Bošnjake koji su u jednom užasnom planu koji je uključivao i susjedne države i unutrašnje saučesnike gotovo smrtno ranio ovu zemlju. Ona je, srećom, preživjela, svakim danom je sve bolje. Ali taj rat nas je stvarno ranio. I mi nismo iz toga izvukli lekciju, nego smo i dalje nastavili da optužujemo jedni druge, a onda imate još ove političare, kakav je naprimjer gospodin Dodik, koji koristi svaku priliku da baci so na ranu koja još nije zarasla, a ovdje govorim naravno o žrtvama.

L. G.: Čega nama ovdje zapravo nedostaje? Suočavanja, priznanja, izvinjenja, pokajanja…?

P. K.: Suočavanje s teškom prošlošću je stvar u kojoj nismo usamljeni, mi nismo najgori od sve djece. Skoro svaka država u Europi ima svoj period za koji bi voljela da se nije desio. Nisu svi bili divni sve vrijeme, društva su padala i propadala u neke moralne ambise. Ali su društva tražila snagu da se suoče s tim, da to prevaziđu i da na tim temeljima izgrade društvo kojem se to ne može ponovo dogoditi. Politika koja pokušava napraviti društvo u kojem je moguće da ljudi različitih vjeroispovijesti i etničkih pripadnosti žive u jednom sistemu i ne ugrožavaju jedni druge, to je historijski test. Za svako društvo kada posrne važno je da li je u stanju da se digne, suoči samo sa sobom i krene u drugom pravcu. Bosna i Hercegovina se nalazi pred tim testom. Nešto razmišljam, moji roditelji kad su bili rođeni neposredno nakon Drugog svjetskog rata, i oni su se suočili s jednom još gorom situacijom od ove s kojom se mi danas suočavamo. I taj rat je bio pun vjerskih i etničkih zločina koji su nesrazmjerno teži i veći nego što su bili u ovom ratu. Zatekli su se u jednoj zemlji koja je bila brutalno porušena, u Europi koja je bila porušena. Oni su uspjeli prevazići sve te izazove i kad sam se ja rodio oni su mi ostavili jednu finu, dobro uređenu zemlju, stabilnu, mirnu, bezbjednu, koja ima puno dobrih osobina. Meni je žao što moja generacije nije uspjela da mladim Bosancima i Hercegovcima ostavi bolju državu od one koju smo mi zatekli kad smo sazreli.

L. G.: Naša stranka je imala prijedlog zakona kojim bi se regulisala zabrana negiranja i veličanja genocida, holokausta, ratnih zločina i zločinaca na nivou entiteta FBiH. U kojoj je fazi taj prijedlog?
PK: Naša stranka je u prošlom mandatu u proceduru na Parlamentu Federacije  Bosne i Hercegovine uputila Nacrt zakona o zabrani negiranja genocida, holokausta, ratnih zločina i zabrane veličanja ratnih zločinaca. Prijedlog je, uz mnogo neočekivanog otpora, usvojen u formi nacrta. Nažalost, nakon toga nikada nije upućen u Dom naroda niti je održana neka javna rasprava o tom zakonu.  Mi ćemo sigurno inzistirati i dalje na tom zakonu. Naravno da bi naša želja bila da se taj zakon donese na državnom nivou, ali mi smo se uvijek držali principa da ako nije moguće na tom nivou da se onda radi tamo gdje možemo. To je zakon koji treba Bosni i Hercegovini. Vjerojatno postoje neke sretne države u svijetu i Europi gdje u nekom krivičnom zakonu imate regulaciju te materije. Međutim, zemlja koja ima tragičnu skoriju istoriju, mislim da je potrebno da radi malo više na suzbijanju ovakvih dešavanja, pogotovo što prisustvujemo svakodnevno u političkom i javnom prostoru najbrutalnijim negiranjima ratnih zločina koji su presuđeni u Hagu, genocida koji je presuđen i takav kvalifikovan. Veličanje ratnih zločinaca je svuda oko nas: studentski domovi  nazvani po Radovanu Karadžić; davanje imena ulicama po ljudima koji su otvoreno bili fašisti u Drugom svjetskom ratu. Ova zaštita koju sada imamo u Krivičnom zakonu kroz član o izazivanju rasne mržnje nešto je što ja jako poznajem i znam da je on nemoguć za primjenu u sudskoj praksi. Radi se o takozvanom kondicionom članu. To vam je kao da kažete zabranjeno je bacanje saksija s prozora na ulicu ako pogodite nekoga. Mi hoćemo da zabranimo bacanje saksija s prozora bez obzira na to da li su pogodile nekoga.

L. G.: Koliko je zaista bitno imati ovakav zakon? U čemu je njegov značaj danas?

P. K.: Meni je žao da se ova materija mora zakonski regulisati, da ljudi nemaju saosjećanje za neku drugu porodicu čiji članovi su stradali. Prva stvar u tom procesu zarastanja rana i pravljenja boljeg društva jeste da shvatimo šta se dogodilo i šta je uzrokovalo da se komšije pretvore u ubice svojih komšija. I da shvatimo da je nažalost moguće putem medija i putem državnih institucija kreirati sliku da jedna etnička grupa nema status ljudi, nego se de facto dehumanizira kako bi se omogućilo ljudima bez pameti da čine ratne masovne zločine i etnička čišćenja, i to sve. Volio bih da nam nije potreban zakon, nego da smo shvatili ono što su ljudi kadri shvatiti. Ljudi su stradali na svim stranama, treba tražiti pravdu dok su svjedoci živi, dok su počinioci živi. Mislim da moramo uraditi sve da pravda ne bude nedostižna. Usvajanje ovog zakona će na neki način označiti naše konačno povlačenje crte prema onome što se ovdje događalo 1990-ih i značit će početak ozdravljenja nas kao društva. Da li će se to dogoditi narednih šest mjeseci, dvije godine, ili ćemo čekati četiri godine i idući mandat – ne mogu tvrditi, ali jedno je izvjesno, bez tog zakona na državnom nivou nešto će biti trulo u našoj državi.

L. G.: Šta bi zabrana negiranja i veličanja ratnih zločina, uključujući genocid i holokaust, značila na nivou jednog entiteta? U ovom slučaju, FBiH?

P. K.: Politička manipulacija ratnom traumom je ovdje politička predizborna ili izborna strategija, koja na jedan čudan način odgovara svima, i onima koji vrijeđaju i napadaju i koji podržavaju ratne zločine i genocid u Srebrenici, pa i onima koji navodno brane a ustvari kreiraju otklon da se isto sistematski zabrani. U ovom trenutku je meni važno da kad neko dođe u Federaciju i kaže da nije bilo genocida u Srebrenici – ide u zakon. Da li će on te  poruke slati iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Austrije, to je nešto protiv čega ćemo se boriti, ali tamo gdje mogu da riješim to pitanje ja sam za to da se to pitanje riješi s nadom da će to postati jednom i državna praksa.  Ovaj zakon nije usmjeren protiv nijedne etničke grupe. I zato mislim da možemo i trebamo ući u ovaj proces stvarno otvoreno i pošteno. Ovdje se radi o principu. Svako ko je počinio ratni zločin mora odgovarati. Pogotovo ljudi koji su  imali komandnu odgovornost. I sasvim sigurno, uvjeren sam u to, još uvijek nisu procesuirani mnogi zločini koji su počinjeni.

L. G.: Kada spominjemo krivnju i odgovornost, koliko su nam bliski ili iskrivljeni koncepti kolektivne odgovornosti? Koliko smo sposobni odvojiti individualnu od kolektivne odgovornosti i koliko je to važno za pomirenje?

P. K.: Ta vrsta kolektivne krivične odgovornosti je nešto od čega treba bježati. Ljudi se identifikuju sa svojim kolektivom i uzimaju dio odgovornosti iz te etničke grupe i krivicu za zločine koji su počinjeni u ime te etničke grupe. Ovdje se radi o tome da je postojao određen režim koji je bio nacionalistički, ekstremistički, radikalan i koji je mobilizovao građane u vršenju jedne zločinačke politike. Svaki čovjek je individualno odgovoran i ne može biti kriv kolektiv. Ali sasvim sigurno postoji neka vrsta psihološkog osjećaja krivice i odgovornosti. Iako je to možda presuptilno za naš javni prostor. Srbi nisu odgovorni za zločine koji su počinjeni u njihovo ime, Bošnjaci nisu, niti Hrvati. Ali su odgovorni pred tim zločinima. Kao građanin BiH, kao ljudsko biće, osjećam odgovornost i za Srebrenicu, Doljane, Kazane, Trnopolje i sve ostale. To je ta moralna odgovornost pred nekom situacijom ili stvari, a ne za odgovornost za njih.

L. G.: Možemo se smatrati na rubu Evrope (ili Evropske unije), ali gdje smo u geopolitičkom smislu? Kako se trenutna globalna prodesničarska ideologija reflektuje na nas?

P. K.: Prošli su izbori za EU, te se čini da smo na globalnoj političkoj sceni danas prisiljeni da vodimo neke bitke za koje smo mislili da su zauvijek završene 1945. godine. Pošto se radi o jednoj globalnoj stvari, taj front linija se proteže od Trumpove Amerike, pa Brexita, pa ovih desničarskih pokreta u Europi, pa do terorističkih napada na džamiju u Šri Lanki, ili u Australiji. Naša zona odgovornosti zove se BiH. Moramo raditi sve što možemo da pobijedimo ponovno, ali svako od nas, svaki građanin ima isto svoju zonu odgovornosti, koja počinje od njegove porodice, njegove kuće, saradnika, ljudi koje sreće na ulici; ne mislimo više šutjeti i okretati glavu na pojave ovog fašizma koji se ponovno budi. Front je na svakom centimetru. Kada reagujete na nekoga ko tuče ženu na ulici, kad reagujete na ukradeni novčanik u tramvaju, kad ne date nekome preko štele, preko reda. Kad stojimo i borimo se za one vrijednosti za koje mislimo da trebaju da budu društvene vrijednosti, mi učestvujemo aktivno u borbi protiv današnjeg fašizma. Ja pozivam svakog građana da se uključi u tu borbu, svaki borac nam je potreban.

U Sarajevu, 2019/2020.

Forum Civilna mirovna služba (forumZFD) i organizacija TRIAL International, organizacije koje su u Bosni i Hercegovini aktivne u oblasti tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, inicirali su u 2019. godini pokretanje konstruktivnog diskursa o neophodnosti donošenja zakona o zabrani poricanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. U nastojanju da se uspostave i održe otvoreni razgovori s različitim akterima i relevantnim grupama o ovoj temi, ali u konačnici i jedan širi dijalog i podizanje društvene i političke svijesti o temi suočavanja s prošlošću, istraživačica Lejla Gačanica obavila je niz intervjua s relevantnim sagovornicima u okviru izrade publikacije Nazivanje ratnih zločina pravim imenom. Publikacija se nalazi nalinku.