Rat u Ukrajini, zaslepljujući strah i nezalečene kolektivne balkanske traume

Vesti o kolektivnim negativnim događajima poput ratnih sukoba vrlo lako pronalaze ulaz u naš unutrašnji svet. Osim što su u globalizovanom medijskom kontekstu takvi događaji pomno ispraćeni, evolucija nas je opremila većom pozornošću na negativne vesti od pozitivnih s obzirom na to da prve imaju veću informacionu vrednost za naše preživljavanje. Sa stanovišta civilizacijskih vrednosti humanizma i solidarnosti, ratni sukobi u Jemenu i Ukrajini zaslužuju istu globalnu pažnju i podršku u traganju za mirom. Ipak, na individualnom planu, kognitivni aparat pomoću kog spoznajemo i tumačimo socijalne informacije, te odlučujemo kako da navigiramo kroz socijalnu realnost, i dalje funkcioniše pomoću mehanizama razvijenih tokom ranije evolutivne prošlosti. Zarad ličnog opstanka, adaptivno je da veću pažnju posvetimo događajima koji se odvijaju u našoj blizini, imaju potencijal da utiču na naše lično funkcionisanje, dok smo zarad opstanka grupe kojoj pripadamo skloniji da snažnije empatišemo sa onima koji nalikuju članovima naše zajednice. Zato, u odnosu na druge ratne sukobe koji se odvijaju istovremeno na drugim kontinentima, rat u Ukrajini okupira neuporedivo veći mentalni prostor stanovnika i stanovnica Evrope, posebno onih iz slovenskih i ekonomski manje stabilnih zemalja. Činjenica da osmišljavanje i razumevanje socijalnih informacija uključuje i povezivanje sa postojećim znanjima i prethodnim iskustvima stanovnike i stanovnice Balkana stavlja u još specifičniji položaj. Pored grupnih sličnosti, neposredne blizine i straha od ekonomske krize, njihova lična iskustva i/ili kolektivno znanje o jugoslovenskim ratovima iz devedesetih godina, kao i fragilan i nedovršen proces pomirenja, predstavljaju još jedan relevantan kontekst i ključ za tumačenje aktuelnih događaja iz Ukrajine.

Uvezivanje novih informacija sa usvojenim i posebno lično proživljenim iskustvima vrlo je značajan i efikasan psihološki mehanizam koji omogućava uspešno snalaženje u socijalnoj realnosti. U sličnim okolnostima, primenjujemo obrasce koji su nam prethodno pomogli da preživimo i tako štedimo mentalnu energiju i povećavamo verovatnoću uspeha. Problemi u socijalnopsihološkom funkcionisanju mogu nastati u dva slučaja: 1) kada nova situacija nalikuje prethodnoj, ali naučeni obrasci nisu sasvim primenjivi i prestaju da budu adaptivni, i 2) kada nove informacije pobuđuju slična iskustva iz prošlosti, ali je reč o sećanjima koja su toliko snažno negativno emocionalno obojena da nikada do kraja nisu osmišljena i prevedena u oblik u kom postaju korisne smernice za buduće akcije. Kod stanovnika i stanovnica Balkana ratna dešavanja u Ukrajini imaju potencijal da aktiviraju jedan od dva opisana disfunkcionalna obrasca ili oba istovremeno. U oba slučaja emocije su značajni vodiči za razumevanje individualnih iskustava i tumačenje kolektivnih ponašanja. Vesti o nadolazećoj ekonomskoj krizi, nestašicama i inflaciji kod balkanskog stanovništva mogu aktivirati sećanja na slična iskustva iz devedesetih godina, izazivajući emocije zabrinutosti, straha i anksioznosti, koje nisu odgovarajuće trenutnim okolnostima i veličini pretnje. Oni se mogu okrenuti istim strategijama koje su im pomogle da prevaziđu nepovoljne okolnosti u prošlosti iako one ne moraju biti efikasne, niti su opravdane u novonastaloj situaciji. Primer takve strategije bilo bi gomilanje zaliha esencijalnih namirnica. Nesrazmerna osećanja ne samo da mogu voditi ka neodgovarajućim akcijama već crpe i postojeće mentalne kapacitete. Kod osoba kod kojih postoje drugi riziko faktori to može voditi ka ozbiljnijim problemima u oblasti mentalnog zdravlja, dok i kod osoba koje nisu u riziku neopravdano crpljenje kognitivnih resursa snižava spremnost da se u punom kapacitetu angažuju u svrsishodnim aktivnostima koje doprinose kvalitetu njihovih života (odmaranje, druženje itd.).

Ivana Jakšić

Za značajan broj stanovnika i stanovnica Balkana rat u Ukrajini reaktivirao je kolektivno traumatsko iskustvo jugoslovenskih ratova, od građanskih ratova na teritoriji BiH, Hrvatske, Kosova, pa do NATO bombardovanja SR Jugoslavije 1999. godine. Kolektivno traumatsko iskustvo od individualnog razlikuje to što čitava društvena grupa u određenom trenutku učestvuje u događaju ili nizu događaja koji proizvode snažan negativan emocionalni doživljaj. Kao i u slučaju individualne traume, traumatsko iskustvo ulazi u mentalni prostor, zauzima njegov značajan deo i nastavlja da utiče na ponašanje osobe. U susretu sa stimulusima koji podsećaju na traumatski događaj aktiviraju se negativne, posttraumatske stresne reakcije. Pojedinci i pojedinke retko imaju kapacitet da sa traumatskim iskustvom izađu nakraj samostalno, a i uz socijalnu podršku reč je o izazovnom procesu. Stoga se oslanjaju na različite strategije prevladavanja kojima uglavnom anesteziraju traumatsko iskustvo, poput ignorisanja, negiranja, umanjivanja, okreću se upotrebi psihoaktivnih supstanci. Neki tragaju i za pozitivnim značenjima verujući da ih je traumatsko iskustvo učinilo otpornijim i prilagodljivijim. Susret sa vestima iz Ukrajine kod mnogih osoba na Balkanu probudio je stara osećanja uznemirenosti i teskobe, koja možda nisu ni uspele da povežu sa ličnim ratnim iskustvima, a moguće je da su se sa njima nosili na oprobane načine koji kratkotrajno eliminišu negativna osećanja. Beg od sopstvenih neprijatnih osećanja mogao ih je učiniti i manje osetljivim za probleme onih koji trenutno stradaju i potrebna im je podrška. Ipak, jedini način za prevazilaženje trauma jeste suočavanje sa njom – prepoznavanje svog traumatskog iskustva, govorenje o njemu i njegovo osmišljavanje. Kada takvom iskustvu damo značenje, ono prestaje da bude nepodnošljivi nedefinisani negativni sadržaj koji nam oduzima mentalnu energiju i koči naš lični rast i razvoj. Osmišljeno traumatsko iskustvo postaje znanje koje informiše naredne akcije na svrsishodan način.

Za neke, vesti iz Ukrajine mogle su biti i prilika da prvi put, sa bezbedne distance i iz pozicije sigurnosti, progovore o svojoj ratnoj traumi i konačno je prevaziđu. Na žalost, dosadašnje politike pomirenja na Balkanu nisu dovoljno promovisale značaj govorenja o ličnim ratnim iskustvima. Razumevanje psiholoških procesa koje je kod stanovnika i stanovnica Balkana mogao da pokrene rat u Ukrajini dodatno ukazuje na značaj takvih politika. Takođe, odgovorno vođenje društva u trenucima aktuelne krize izazvane ratom u Ukrajini moralo bi biti informisano i drugim opisanim psihološkim procesima kako bi se prevenirale neadekvatne društvene akcije i tegobe u domenu mentalnog zdravlja.

Ivana Jakšić, PHD je vanredna profesorka socijalne i političke psihologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Istraživačke oblasti u kojima radi su socio-psihološki faktori i mehanizmi koji utiču na društvenu jednakost, društvena psihologija rodnih odnosa i implicitna socijalna kognicija. Kao istraživačica i menadžerka podataka učestvovala je u nekoliko državnih i međunarodnih socio-psiholoških istraživačkih projekata.