Feministička i etička odgovornost

Novi ratovi su kompleksni. Svet ima sve manje strpljenja za višeslojnost, što je naročito uočljivo u trenutnom ratu u Ukrajini. Visoko polarizovana medijska situacija trajala je cele godine, čak i pre početka rata u Ukrajini. Tokom vojnih akcija protivnici su jedni druge istovremeno nazivali nacistima, tako da je celoj situaciji možda neophodan pristup feminističke teorije i prakse.

Feministička kritika militarizma počinje sa činjenicom da su žene, bilo civili ili ne, u opasnosti od smrti, nasilja i seksualnog nasilja u ratu, te da su suočene sa povećanim rizikom od smrti od uzroka koji se mogu sprečiti, poput komplikacija pri porođaju ili bolesti u vreme konflikta. Tradicionalno, pomirenje je bilo, i još uvek jeste, ženski posao, pa je samim tim feministički odgovor na rat u Ukrajini veoma kompleksan i višeslojan skup inicijativa. Na primeru Srbije moramo pomenuti mirovne inicijative feminističkih grupa poput Žena u crnom i Grupe 484, osnovanih kao mirovni pokret koji se protivio umešanosti Srbije u ratove tokom 1990-ih. Njihov rad i dalje pruža presudan doprinos procesima pomirenja i izgradnje mira na Zapadnom Balkanu.

Srbija: feministički odgovor ratu

Pored protesta koje su organizovale Žene u crnom, dva masovna okupljanja su se dogodila u Beogradu, praćena akcijama širom Srbije – u Novom Sadu, Kruševcu (Udruženje žena Peščanik), Leskovcu (NENA – grupa za mir i ženska prava) i drugim mestima. Proslava 8. marta je spojila različite organizacije širom Srbije. Mi smo uputile svoj apel za okončanje rata kao jednu od centralnih tema. Žene su pisale i prevodile tekstove koji su donosili različite poglede na mirovni pokret: feminizam, politiku, istoriju, psihologiju (Zaharijević, Slapšak, Radović, Vasiljević, Kordić, Ćorović, Perović…). Zakazane su akcije prijema izbeglica i mikro prikupljanja sredstava i/ili prikupljanja pomoći kako pojedinačno tako i kolektivno (ŽUC, RŽF, Astra, Koraci…).

U aprilu, dva meseca nakon početka rata, pojavila se nova ideja među različitim ženskim kolektivima koji su se prethodno okupili oko 8. marta. Pismo, ženski apel za mir u Ukrajini, napisale su Aida Ćorović i Vera Kurtić, a uređivale grupe i pojedinci kroz otvorenu platformu za dijalog Mirovna inicijativa. Glavni cilj izložen u pismu: okončanje rata odmah i početak mirovnih pregovora. Autorke su jasno izjavile: Mi, žene, moramo da zahtevamo da se ratne aktivnosti odmah zaustave, i to bezuslovno, i da vođe Ukrajine i Rusije sednu za pregovarački sto i pokušaju da pronađu rešenje kroz diplomatiju, a ne rat.

Kada je Generalna skupština UN-a usvojila Rezoluciju o agresiji na Ukrajinu 24. marta, Srbija je iznenađujuće bila među većinom koja je osudila agresiju Moskve. Ovaj politički zaokret u Srbiji, uprkos upornom ruskom uticaju, bio je vidljiv kao promena u medijskom okruženju – tabloidi i državni mediji preko noći su počeli da kritikuju ruske akcije. Dok su tenzije između Evrope i Rusije rasle, SAD su za svog ambasadora u Srbiji imenovale veterana balkanske diplomatije, gospodina Kristofera Hila.

Pismo: odgovor vs. odgovornost

Zapadna levica i mnoge feministkinje su sa pravom verovale da SAD pokušava da proširi svoj uticaj na Zapadnu Evropu i druge delove sveta, ali je problem nastao kada su neke od njih počele da doživljavaju postsovjetsku Rusiju kao zaštitnicu antiimperijalističkih vrednosti. U sjajnom tekstu za „Novi plamen“ Sanja Radović vidi stare imperije kao četiri igrača pokera za stolom, samo na makro planu. Na bližem, ljudskom nivou, uvek bih naglasila levu kritiku insistiranja levice na održavanju političkog purizma opterećenog paternalističkim orijentalizmom kao dominantnim stavom. Ako se povlačenje američkih trupa iz Avganistana smatra antikapitalističkim uprkos užasu talibanskih mera koje su usledile, smatrati da je rat u Ukrajini novi hladni rat i kriviti „obe strane podjednako“ je još naivnije, politički još pogrešnije i direktno ugrožava živote Ukrajinaca. Ukratko, zapadni levičarski NATO kritičari, iz zemalja osnivačica Severnoatlantske alijanse, vide ovu alijansu isključivo kao imperijalističku i namerno ignorišu države članice koje su pristupile Alijansi nakon raspada Sovjetskog Saveza i njihovu bezbednost, stabilnost, kao i potencijal za donošenje odluka.

U političkom smislu definišem sebe kao levičarku pošto se većina mog javnog angažovanja odnosi na javno zdravlje i obavezno zdravstveno osiguranje, terenske programe vezane za socijalnu zaštitu, omogućavanje besplatnog formalnog/neformalnog obrazovanja itd. Sa feminističke tačke gledišta, naučila sam da primećujem i izbegavam svaki paternalizam, tako da je moja politička odluka da pratim stvarne potrebe ljudi i grupa sa kojima radim i za koje radim. Ukidanje političkog ili teorijskog purizma jedna je od najvećih etičkih dužnosti koju dugujem saradnji sa stvarnim ljudima.

Dok smo raspravljale o pismu ženskog apela za mir u Ukrajini, podelila sam iznenađujuće komentare. Ukratko: (1) naglasiti prioritet da se rat završi i da – odmah – započnu mirovni pregovori, (2) kontekstualizovati naše feminističke borbe za poziciju sa sećanjem na antiratni pokret devedesetih, i (3) snažan zaključak: samo kompletna demilitarizacija vodi u mir. Jedina kontroverza je bila sugestija da se izbegnu uobičajene NATO kritike koji bi prethodile akcijama, dok je narod Ukrajine (posle dva meseca rata) očajnički želeo da EU i SAD intervenišu. Na osnovu gore pomenute kritike zapadnog levog radikalnog antiimperijalizma iz pera poljskih, britanskih-poljskih, ukrajinskih i britansko-poljskih pisaca odstupila sam od „kampizma“ i binarnog sveta – viđenog kroz (potencijalne, nove) hladnoratovske blokove Rusije i SAD-a, gde NATO isključivo zastupa američke interese i simbol je svega što je loše u ovom svetu.

Imajući u vidu rizik da budem obeležena kao liberalka, imperijalistkinja, izdajnica i „NATO kurva“, što je česta uvreda za feministkinje u Srbiji, izabrala sam da izbegnem čestu „svi su isti“ grešku pozicije paternalističke binarne raspodele odgovornosti, kao da smo sve mi majke dece koja se biju. Iz feminističke tačke gledišta – da, sve vojne snage na svetu su neželjene, sa svakom novom akcijom mi priželjkujemo svet bez pušaka, vatrenog oružja, nuklearnog oružja – uopšte. U ovom trenutku rata u Ukrajini, dok je stotinu gradova pod udarom ruske vojske, sa 3,5 miliona ljudi koji beže iz istočne Ukrajine i šest miliona interno raseljenih osoba, nije ni vreme ni mesto za teoretski pristup, „širu sliku“, niti deljenje odgovornosti ravnomerno na dva (ili četiri) najveća „pokeraša“. Oba nivoa politike – realni i imaginarni – podeljena su dok rat traje, i sva teorijska znanja o dva bloka, četiri imperije, totalnoj demilitarizaciji nalaze se u pažljivo struktuiranom polju ideja. Kao žene, mi balansiramo ova dva nivoa pažljivo, pokušavajući da održimo krhke veze sa našim sestrama Ukrajinkama, nikada ne menjajući njihove živote danas za idealan, dakle daleki svet sutrašnjice.

Odgovornost kao pojas za spasavanje

Kao feministkinje, mi ne možemo i nećemo podržati sankcije, znajući da će one uticati isključivo na ranjive grupe u Rusiji, ali smo naravno protiv rata, naoružanja, vojske i mnogih drugih problema o kojima često i javno govorimo. Dok vlade i vojske ne potpišu primirje, mislim da bi bilo bezbedno (a bezbednost je važna) da feministički pristup nazovemo – odgovornost. Dok smo u miru, žene preuzimaju odgovornost za sprečavanje ratova, a kada rat već počne žene se brinu o humanitarnim posledicama. Mi smo odgovorne da saslušamo glasove onih koje niko ne čuje, da izlečimo rane, da otvorimo vrata i onima koji nam nisu krvni srodnici i bliski prijatelji, da pronađemo prostora za dijalog i mir na kojima trajno insistiramo.

Postskript

Detaljisanjem o pismu u situaciji koja se stalno menja izgubili smo zamah za njega. Ostaje pitanje – kome se obraćamo ovim apelom koji se uglavnom bavi pitanjem odgovornosti? Naš dijalog, pun žustrih sporova, uz uzajamnu brigu i poštovanje, podseća me da je etički osećaj odgovornosti dominantni označitelj feminističke metodologije u ženskim kolektivima – mi smo oni koje smo čekale*.

*Mi smo oni koje smo čekale naslov je zbirke aktivističkih govora i eseja autorke Alis Voker, dobitnice Pulicerove nagrade

Marija Ratković je studentkinja doktorskih studija Teorije umetnosti i medija u Centru za interdisciplinarne studije Univerziteta umetnosti u Beogradu. Istraživačica, teoretičarka i publicistkinja sa interdisciplinarnim obrazovanjem iz oblasti humanističkih nauka, nauke i umetnosti. Fokusirana na celoživotno obrazovanje i rad u dinamičnim poljima bioetike i biopolitike, pitanja seksualnosti, roda i klase. Osnivačica Centra za biopolitičku edukaciju, mentorka mladih i nagrađivana aktivistkinja u domenu javnog zdravlja, zdravlja žena i reproduktivnih prava.