U senci rata u Ukrajini: sećanja i vizija budućnosti na Kosovu

Kada je Rusija započela invaziju na Ukrajinu krajem februara 2022. godine, misli i pogledi čitavog sveta bili su usmereni na iznenadnu eskalaciju onoga što je, gotovo čitavu deceniju, bio konflikt u hibernaciji iz perspektive svetskih medija, a time i globalne publike. Međutim, u ratovima je većina priča zabeležena izvan zvanične dokumentacije. Napisana je nevidljivim i neizbrisivim mastilom u mislima i srcima preživelih, gde takva sećanja ostavljaju korozivan trag, često umrljan sramotom, stidom i osećajem beznađa. U tom kontekstu je osnovan KCRŽT, jeseni 1999. godine, kada se slegla prašina rata na Kosovu. Do danas, više od dve decenije nakon završetka rata, lečimo rane žena koje su preživele ratno seksualno nasilje.

U suštini, to je usađena trauma koja se, ako se ne leči, širi među traumatizovanim ljudima u zajednici i stvara komplekse i nezdravu dinamiku koja se potom prenosi na sledeću generaciju. Ovo se dešava kada mi kao zajednica želimo da preskočimo spor i težak proces isceljenja koji zahteva priznavanje traume, i umesto toga pokušavamo da izbrišemo, zaboravimo i „idemo dalje“. Prečice imaju svoju cenu.

Kada se rat na Kosovu završio, praktično nije bilo svesti o potrebama mentalnog zdravlja preživelih u ratu, jer je bilo toliko vidljive, opipljive, „stvarne“ štete o kojoj je trebalo brinuti.

Međutim, sa našim ograničenim kapacitetima, KCRŽT je obezbedio bezbedno mesto za brigu o nevidljivim ali dubokim ranama psihološke traume i za podizanje svesti o žrtvama rata na Kosovu koje žive sa najvećom stigmom. Čak i nakon 23 godine konstantnog rada, od 20.000 preživelih žrtava ratnog seksualnog nasilja, većina i dalje pati u tišini, zakopane ispod slojeva sramote i (samo)krivice. Zidove ove izolacije su izgradili i zločinci tokom rata i patrijarhat kosovskog društva. Godinama je tema ratnog seksualnog nasilja bila potpuni tabu, bol zaključan u svakoj od žrtava.

Tokom prethodne 23 godine videli smo progres kako u institucionalnoj podršci tako i u percepciji javnosti. Godine kontinuiranih napora KCRŽT-a i partnerskih organizacija da podignu svest i mobilišu različite slojeve društva u pravcu zalaganja za institucionalnu podršku preživelima. Ipak, uprkos ovim promenama i izvesnom isceljenju koje samo vreme može da pruži, život preživelih je ostao težak. Svake godine, naročito na proleće, u vreme kada su vršeni najbrutalniji napadi sistematskog, masovnog silovanja od strane srpske policije i (para)vojske, preživele žrtve imaju svoju bolnu privatnu komemoraciju. Hiljade preživelih žrtava žive sa sećanjima na nezamislivu brutalnost nad njihovim telima i umovima, april je zaista najsuroviji mesec. Taj mrak, koji one pokušavaju da razdvoje od svog života, u različitim razmerama, da bi taj život mogao da se nastavi, ponovo izbija iz dubine njihovih duša. Kada se vrate sećanja, preživele žrtve često kažu da se osećaju kao da su uvučene kroz tunel vremena i prostora i vraćene nazad u najgore iskustvo u svom životu.

Bilo šta vezano za rat ili što stvara atmosferu kolektivne panike i neizvesnosti slično ratnom iskustvu može da podseti preživele žrtve i otvori nadrealnu psihološku crvotočinu u njihovim umovima: dani nacionalnih komemoracija za masakre, datumi njihovih ličnih traumatičnih iskustava, sama tema rata, puki nagoveštaj pretnje nacionalnoj bezbednosti ili opšti osećaj nepredvidivosti učiniće da ponovno iskuse prvobitnu traumu. Videli smo ovo ponovno pojavljivanje simptoma kada je pandemija COVID-19 stigla na Kosovo pre dve godine, i ponovo u februaru 2022. godine, kada je vest o ruskoj invaziji na Ukrajinu privukla pažnju celog sveta.

Slike rata u Ukrajini ponovo su probudile sećanja preživelih žrtava na njihovo traumatično iskustvo. Ovo je povećalo potrebu za uslugama psihološke pomoći koje nudi KCRŽT. Dnevno funkcionisanje preživelih žrtava bilo je pod uticajem flešbekova na njihova traumatska iskustava, pojačanog osećanja anksioznosti, brige za bezbednost njihovih porodica, a naročito dece, poremećaj sna, psihosomatski simptomi i osećaj nemoći i beznađa. Ovo je doprinelo smanjenoj sposobnosti za samoregulaciju i opštem lošijem kvalitetu mentalnog zdravlja, što je zahtevalo da KCRŽT prilagodi usluge na osnovu ovih novih potreba.

Međutim, nisu samo sećanja na prošli rat ono što je uznemirilo stanovnike Kosova, već i činjenica da se sve to dešava u kontekstu nerešenog pitanja između Kosova i Srbije, što drži naše dve države kao taoce već više od dve decenije. Ova realnost političkog i psihološkog zaključavanja Srbije održava se kroz nedostatak političke volje za istinskim angažovanjem u procesu suočavanja sa prošlošću bez nacionalističke retorike i pristrasnosti. Vrlo je jasno da u odnosima Kosova i Srbije do te tačke tek treba da stignemo. Bez prave posvećenosti sa obe strane granice, i bez neophodnih koraka iskrenog procesa tranzicione pravde koji mora da uključi privrženost istini, sećanju i pravdi, što sve zahteva duboku i ozbiljnu institucionalnu reformu, neće biti puta ka održivom miru i koegzistenciji između naših država i u regionu.

Kao što smo naučili iz našeg rada sa preživelim žrtvama ratnog seksualnog nasilja, ali i sa drugim žrtvama rata, koncept izgradnje mira i koegzistencije je nezamisliv za ljude koji i dalje pate zbog rata. Fizičke i psihičke rane koje ostaju skoro u potpunosti neuvažene i nepriznate. Najčešći odgovor žena koje dolaze kod nas kada ih pitamo o njihovim potrebama i nadama na putu ka isceljenju je njihova potreba za priznanjem, pravdom i vraćanjem dostojanstva. Pojačane političke tenzije stvaraju polarizaciju u društvima i ne doprinose pozitivnijem raspoloženju i otvorenosti ka praštanju. U takvom kontekstu bolnog nasleđa i upornog poricanja odgovornosti, raspoloženje na Kosovu ostaje nepoverljivo, neizvesno i frustrirano.

Međutim, uprkos nedostatku političke volje za preuzimanje odgovornosti i prihvatanje nasleđa prošlosti u regionu, ono što je do sada doprinelo procesu suočavanja sa prošlošću, transformaciji percepcija u našim posleratnim društvima i izgradnji mostova razumevanja je rad i napor KCRŽT-a i drugih sličnih organizacija u regionu i naša uzajamna saradnja. Od kraja ratova, građansko društvo na Zapadnom Balkanu predvodi put ka stvaranju prostora za dijalog i oblikovanje javnog diskursa kroz dokumentovanje i otkrivanje istine, zalaganje za okončanje nekažnjivosti ratnih zločina i podsticanje isceljenja u zajednicama.

Vođeni smo nadom da će ono što sadimo i gajimo uroditi plodom mira u našem regionu u bliskoj budućnosti.


Dr Feride Rušiti je osnivačica i izvršna direktorka Kosovskog centra za rehabilitaciju žrtava torture (KCRŽT). Tokom skoro dve decenije istraživanja i zalaganja dr Rušiti je omogućila pristup zdravstvenoj zaštiti i pravdi za civilne žrtve rata na Kosovu 1998/99. Njeno zalaganje dovelo je do priznavanja preživelih žrtava ratnog seksualnog nasilja među ostale civilne žrtve rata u 2014. godini. U 2017. godini odluka Vlade da finansira penzije za žrtve ratnog seksualnog nasilja na Kosovu postavila je presedan za državni angažman u pravcu suočavanja sa ratnom prošlošću Kosova.

 DNA methylation in blood cells is associated with cortisol levels in offspring of mothers who had prenatal posttraumatic stress disorder, Stress and Health, February 2022 http://dx.doi.org/10.1002/smi.3131

Hynes, P. and Lopes Cardozo, B. (2000) “Sexual Violence Against Women in Refugee Settings”, Journal of Women’s Health & Gender-based Medicine 9(8), 819-823. https://doi.org/10.1089/152460900750020847