Školske slave u Bosni i Hercegovini

Da svetosavlje kao ideologija koja spaja dva elementa – srpski nacionalizam i pravoslavni klerikalizam 20. vijeka nema nikakve veze sa Svetim Savom, objasnio je Milivoj Bešlin u tekstu „Svetosavlje bez Svetog Save (Nikolaj Velimirović i nacizam)“  koji ističe da je: “Za svoje vreme Sava Nemanjić bio i moderan i pragmatičan i političan. Razumeo je vreme, shvatao međunarodni kontekst, delovao čak i revolucionarno, rušeći ustaljene principe i same crkvene kanone.“, no pitanje je kako štovaoci lika i djela Svetog Save postanu štovaoci i ove ultradesničarske političke ideologija.

Odgovor je vjerovatno odgoj. I obrazovanje. I dobro poznata metoda iskrivljavanja i prilagođavanja historijskih činjenica. I posvećivanje religiji. I buđenje nacionalne svijesti koja se posredstvom medija, porodičnog iskustva i toga što smo djeci oduzeli djetinjstvo dešava i prije polaska u školu. A onda nas u školi iznad table dočeka slika Svetog Save koju gledamo 5-6 sati dnevno, pet dana u sedmici, 13 godina školovanja. Svake godine 27. januar je neradni dan u kojem uz školsku priredbu, lomljenje slavskog kolača i vjerski obred proslavljamo Savindan.  Ako vjerujemo obrazovnom sistemu čiji smo kotačić postali bez mogućnosti izbora, onda moramo vjerovati i u Svetog Savu, pa samim tim i svetosavlju, kao takvom.

Iako bi škola trebala da bude mjesto gdje ćemo razvijati svoje kritičke i analitičke vještine, kulturu dijaloga i različitosti, revnosno će se u većini slučajeva potruditi da to sputa, osobito ako propitivanje krene unutar obrazovnog sistema. Školi se mora vjerovati bez premca.

U  bh. entitetu Republika Srpska, Vjeronauka je obavezan predmet i valorizuje se kao Matematika, ili Hemija. Za vrijeme mog osnovnoškolskog obrazovanja u jednom trenutku nam je vjeronauku držao lokalni pravoslavni sveštenik koji je na čas dolazio u odori. Broj pojavljivanja u crkvi i broj pričešćivanja je uticao na ocjenu. I sve bi ovo bilo normalno da smo u srednjem vijeku i da ne živimo u sekularnoj Bosni i Hercegovini, entitetu Republika Srpska, koji na svaki mogući način diskriminiše svoje manjine, pa i na ovaj.

I bilo bi mi još normalnije i podrazumijevalo bi se, da u jednom trenutku nije došao vjeroučitelj i puštao nam filmove s Petrom Mamonovim, pričao o muzici i svojim životnim iskustvima, i prešao sa nama sve lekcije iz plana. I da dva polugodišta u gimnaziji nisam slušala predmet Kultura religije, koji mi je dao potpuno novu dimenziju duhovnosti i različitih poimanja zajedničkih vrijednosti. Ovo je veliki iskorak i osvježenje kada je u pitanju obrazovanje o religiji, ali takvi slučajevi su rijetki.

Dok pišem ovaj tekst na Radio televiziji Republike Srpske profesorica historije po povratku iz Yad Vashem-a priča kako tamo od malih nogu djecu uče historiji i kulturi sjećanja, da bi shvatili postupke svojih predaka. Studijska putovanja i dobre prakse suočavanja s prošlošću ne mogu i neće promijeniti naš kurikulum selektivne kulture sjećanja, kulture zaborava i poricanja, uz razumijevanje postupaka svojih predaka, koje treba opravdati, a onda ih uzvisiti na pijedestal svetaca i krenuti njihovim stopama, kako ih, ni mrtve, ne bismo razočarali, sve dok se politika i religija miješaju u obrazovanje. I to je sve moguće u državi koja se zove sekularna, a sveštenici osveštavaju učilišta, bolnice, javne ustanove, predizborne skupove, benzinske pumpe…

U državi u kojoj se miješa vjersko i svjetovno, moguće je privesti imama jer ono što je rekao ne odgovara većini. Iako lično smatram da Amir ef. Mehić nije trebao na hudbi otvarati pitanje svetosavlja i lika i djela Svetog Save, jer smatram da te prilike treba koristiti da se zajednica propita unutar sebe, njegov govor ni na koji način nije čin koji treba propitivati Odjeljenje za borbu protiv terorizma, ekstremizma i istrage ratnih zločina MUP-a RS.

Saslušanje Amira ef. Mehića je više nego sramno, kao i istupanje mitropolita Hrizostoma, odnosno SPC-a iz Međureligijskog vijeća BiH. One iste SPC koja se ni trideset godina nakon rata nije osvrnula na zločine velikosrpskog režima koje je tih godina blagoslovila, te na sve ono što živimo u bliskoj prošlosti i sadašnjosti.

SPC u sprezi sa politikom i obrazovnim sistemom podržava i producira svetosavski nacionalizam, od kojeg bi se možda i Sveti Sava ogradio, a taj isti nacionalizam opravdano dovodi do pojave drugih nacionalizama, koji ga samo legitimiraju. To počinje učenjem djece o kultu Svetog Save koji onda naglo metastazira u ultradesničarsku politiku. A koliko im Sveti Sava znači kao historijska ličnost i duhovni vođa, govori i činjenica da su ga monetizovali, pa od 1. februara ko god bude htio da se pokloni prvom srpskom Arhiepiskopu, morat će da izdvoji 600 dinara za posjetu Hramu Svetog Save na Vračaru. Svetosavlje je besplatno, iako skupo košta srpski narod, a sve ostalo se mora platiti.

Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više domaćih i regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Osnivačica je i prva urednica portala „Novikonjic.ba”. Suosnivačica je literarnog, queer kolektiva „Književna Zadruga” i autorica knjige „Srce je u obliku trougla”. Ovogodišnja je dobitnica Traduki rezidencije u Tirani.