Slaba uloga države Kosovo u oblikovanju kolektivnog sećanja na svoju prošlost

Službenici opštine Prištine su 2017. proglasili da će zaboravljeni bunker, koji je izgrađen tokom komunizma kako bi se pružilo utočište građanima prestonice u slučaju bilo kakve prirodne nepogode ili pobune, biti transformisan u muzej kako bi se komemorisali ratni zločini tokom 1998-1999.


Ova inicijativa je samo mrtvo slovo na papiru čak i nakon četiri godine. Prošle godine je objavljen slični proglas da će zloglasni zatvor u Prištini, u kojima su godinama zaredom mučeni albanski politički zatvorenici, čak i do smrti, biti preobraćen u muzej kako bi se izložile patnje zatvorenika tokom vremena dok je Kosovo bilo pod srpskom vlašću.
Slično ovima, mnoge druge državne inicijative su zastale rezultujući neuključivanjem mnogih žrtava ili značajnih perioda u procesu očuvanja kolektivne memorije.


Suprotno javnom vakumu, pojedinci i organizacije civilnog društva su pokušale da pokriju institucionalni jaz svojim privatnim inicijativama memorijalizacije.


Relikvija ere komunističke Jugoslavije, zatvor u selu Đurakovac kod Istoka, izgrađen 1951, je zatvoren posle rata 1998-1999 i doneta je odluka da se sruši i da ga zameni tržni centar. Međutim, za mnoge albanske zatvorenike, poput Burima Kabashija, to je bilo mesto njihovog stradanja. Stoga je Kabashi pokrenuo peticiju da zgrada bude preobraćena u muzej, pa sada zgrada čeka da joj se dodeli nov status.


Nora Ahmetaj, istraživačica o tranzicionoj pravdi navodi da je prevladavajući problem na Kosovu da ne postoji institucionalizovani pristup onome što predstavlja kolektivnu memoriju. „Kolektivna memorija i dalje nije proces civilnog angažovanja, dok su većina memorijala privatne inicijative. Još ne postoje standardi prema kojima bi se trebali graditi“, kaže Ahmetaj.


Fond za humanitarno pravo u Prištini je 2019. otvorio izložbu dece ubijene od strane srpskih snaga pod nazivom „Bilo jednom i ne ponovilo se“, koja je podstakla interesovanje i emocije javnosti. FHP sada traži stalni prostor za izlaganje fotografija i ličnih predmeta više od 1.300 dece ubijene tokom rata, ali još nema odgovora na njihov zahtev.


U drugoj dimenziji dece pogođene ratom, Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) je prošle godine pokrenula osnivanja Muzeja ratnog detinjstva kako bi se prikupile priče onih ljudi koji su bili deca tokom rata 1998-99.


Dok su porodice palih boraca u većini slučajeva same podigle spomenike, izgradnja drugih memorijala na Kosovu je započela mnogo kasnije.


Dve decenije nakon egzodusa, tokom kojeg je skoro milion Albanaca prognano iz svojih domova, nakon što je NATO započeo vazdušne napade protiv Jugoslavije, kosovski organi su uzduž granice sa Severnom Makedonijom postavili voz koji podseća na nasilni progon Albanaca od strane srpskih snaga.


Kako bi se podsetili na egzodus tokom 1999. prisilno prognanih Albanaca i otprilike 100.000 srpskih i romskih civila, koji su otišli odmah nakon rata u strahu od odmazde, YIHR je nedavno osnovao virtualni muzej izbeglica.


Slično memorijalima iz perioda komunizma, u kojima su žene bile manje vidljive, žene su opet bile dugo vremena odsutne iz memorijala posleratnog Kosova.
Memorijal „Heroine“ u centru Prištine je bila lična inicijativa Alme Lame, poslanice kosovske Skupštine. Memorijal, koji se danas odnosi na žrtve seksualnog nasilja, nije inaugurisan kao takav. Šefovi države su povodom inicijative poslanice na inauguraciji rekle da „je posvećen doprinosu i požrtvovanju žena u ratu za slobodu i nezavisnost zemlje“.


„Kolektivna memorija ljudi nije fiksna, već se vremenom menja i može se promeniti i tokom generacija“, kaže Ahmetaj.


Pristup prema elementima kolektivne memorije odražava način na koji je na Kosovu rukovano ratnim nasleđem i sa nekoliko državnih inicijativa, koje su često bile sporne. Memorijalna plaketa u Lužanu u Podujevu uključuje samo albanske žrtve napada na autobus, isključujući srpske. Drugom prilikom, u Mitrovici, na plaketi sećanja na žrtve ubijene na pijaci nije uključena mlada romska devojčica.
„Ovo ukazuje na nedostatak spremnosti za inkluzivnu komemoraciju sa strane institucija“, kaže Trina Binaku, koordinatorka programa Suočavanja s prošlošću u Inicijativi mladih za ljudska prava (YIHR).


Trenutno na Kosovu postoji više od 1.600 memorijala na kojima se glorifikuju borci i rat 1998-99, koji su u javnom prostoru potpuno pokrili eru herojskih činova partizana. U Gnjilanu je kubistički spomenik palom borcu iz 1963 – muškarac koji u naručju nosi mrtvu osobu – svedočanstvo aktivnog požrtvovanja partizana. Spomenik je neprekidno zapostavljan. Nakon što je spašen od pokušaja rušenja, posle toga je uklonjen iz centra grada u skoro nevidljiv kutak jednog malog parka u Gnjilanu.
„Kolektivnoj memoriji nedostaje dimenzija komemoracije civilnih žrtava. Deca, žene i manjine su ostavljeni na marginama komemoracije, održavajući javni diskurs kojim se glorifikuje samo oružani otpor“, kaže Binaku.