Ratnohuškačka terminologija u bh. javnosti nije nepoznanica. U zavisnosti od datog trenutka,događaja u unutrašnjoj i svjetskoj politici, obilježavanja određenih događaja ili obljetnica, možemo svjedočiti pozivima na rat, mobilizaciju i dužnosti zaštite „svojih“. Ove izjave uglavnom plasiraju lideri desnih nacionalističkih stranaka, kao i pojedine vjerske vođe, no ni ostali se ne libe da potegnu ova pitanja kad im je to u interesu.

Na isti način se sjećamo i događaja iz prošlosti, osobito iz posljednjeg rata. Gotovo da nema dnevnika koji ne počinje obilježavanjem godišnjice stradanja na nekom mjestu, sa kojeg se šalju poruke koje ne pozivaju na mir, oprost i ono glavno, da se nikada ne ponovi. Ponekad se stiče dojam da je osnovna uloga memorijalizacije i kulture sjećanja kod nas da pamtimo, kako bismo, kada nam se ukaže prva prilika za to, mogli osvetiti naše žrtve.

Međutim, nisu svi u Bosni i Hercegovini za rat. Nisu svi protiv izgradnje mira i zajedničkog života, a ne suživota, te nove floskule koja se u posljednje vrijeme ustalila u našem jeziku, a suštinski je ispražnjena od značenja. Nisu svi. No njihov stav je nepopularan. Nije dio mejnstrim politika, ne igra na niske emocije i ponekad se stigmatizuje, jer podrazumijeva „da se ide na koljena onom drugom“. Tako na uspostavljanje dijaloga kada su u pitanju teme iz bliske prošlosti gledaju desno-nacionalne politike.

Prethodna dva vikenda sam bila na dva različita događaja koji su mi vratili određeni optimizam. Niti jedan od njih nije dobio pažnju kakvu zaslužuje, jer nije opšte mjesto svakodnevice, ne podiže tenzije, neko je protiv nekoga i treba svi zajedno da ustanemo, kako bismo „sačuvali vlastito pleme“.

Prvi događaj je „Festival Mira“ koji drugu godinu  organizuje Centar za postkonfliktna istraživanja. Festival je ove godine u Vitezu okupio preko 40 mladih ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, koji su poslali jasne poruke da ne žele nositi amanet svojih predaka, da su opredijeljeni za mir, toleranciju i razumijevanje. Nekima od njih je ovo prvi put da su dio jedne tako velike multietničke i multireligijske grupe. Slušanje njihovih iskustava, ali i katarza na njihovim licima nakon ovog susreta su neprocjenjivi. Neki drugi to žive svaki dan, no kroz ovo iskustvo su shvatili koliko su privilegovani i koliko je tu poziciju otvorenosti i mogućnosti da se družiš s kime hoćeš važno čuvati i braniti. Vraćajući se sa Festivala Mira u Vitezu, veliki broj učesnika i učesnica je rekao da u svoje lokalne zajednice nose mnogo dobre energije, inspiraciju, vještine koje mogu doprinijeti izgradnji mira, transformaciji sukoba i izgradnji povjerenja i pomirenja. Iako je ovo pozitivna priča koja zavrjeđuje da se njome otvori svaki centralni dnevnik u našoj državi, to je izostalo i samo nekoliko nezavisnih medija je izvijestilo o ovom Festivalu.

Drugi događaj je akcija „4 silosa“ u organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd koji je okupio više od 50 bivših logoraša, veterana i mirovnih aktivista_tkinja. U ovoj akciji smo obišli lokacije koje su bile mjesta zatočenja na području Tarčina kod Hadžića, Kaćuna kod Busovače te silose u Žepču i Derventi. Takođe, na kraju smo obišli i obilježili Željezni most u Doboju na kojem je u junu 1992. strijeljano 13 logoraša.

CNA gotovo dvije decenije okuplja ratne veterane sa različitih strana, radi sa njima na prevazilaženju trauma i pomirenju, organizuje zajedničke komemoracije za žrtve ratova, radi sa mladima na izgradnji mira i obilježava neobilježena mjesta stradanja. Ništa od toga nećete pročitati u mejnstrim medijima, jer to narušava ideju da ne možemo i ne trebamo zajedno da živimo i da Bosnu i Hercegovinu ne smijemo doživljavati kao jedinu domovinu, jer to a priori podrazumijeva da Republiku Srpsku volimo manje, da smo manje Hrvati ili Bošnjaci.

Kroz razgovore sa veteranima koji godinama učestvuju u akcijama koje organizuje CNA, shvatila sam da su, zbog svog mirovnjačkog aktivizma, bili ekskomunicirani u svojim zajednicama. Veliki broj njihovih sunarodnjaka to doživljavao kao izdaju. Tokom godina aktivizma i pokušaja da objasne šta oni zaista rade, neki su povratili povjerenje i pozvali još bivših saboraca da im se pridruže i postanu mirovni aktivisti.

Još uvijek veliki broj udruženja veterana, boraca i logoraša nisu spremni za dijalog, iako su danas patnje tih ljudi na svim stranama iste. Mnogo više se mogu poistovjetiti sa bivšim neprijateljima, nego sa političkim elitama koje ih predvode. Nespremnost za saradnju dolazi uglavnom zbog toga što su ih instrumentalizovale određene politike koje im omogućuju mizerne naknade za njihovo stradanje i tako ih drže u šaci.  

„Dobrovoljni davaoci tuđe krvi“ sutra će ponovo licitirati njihovim životima, kao i životima mladih ljudi koje nastoje držati izolovanim jedne od drugih. Sve zbog vlastitih interesa.

Urezala mi se izjava jednog bivšeg borca koji kaže da se umjesto u lokalno udruženje veterana učlanio u mirovnu organizaciju i da ne pristaje da ga ponovo neko obmane pričom da se mir gradi oružanom borbom. A obmanjuju nas svakodnevno i sa svih strana. I obmanjivaće nas, puneći vlastite džepove i učvršćujući pozicije sve dok glasno ne kažemo da smo tu, da se suprotstavljamo njihovoj politici podjela. Hoćemo normalan život. Oni su naši neprijatelji, a ne bivši neprijatelji.

Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više domaćih i regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Osnivačica je i prva urednica portala „Novikonjic.ba”. Suosnivačica je literarnog, queer kolektiva „Književna Zadruga” i autorica knjige „Srce je u obliku trougla”. Ovogodišnja je dobitnica Traduki rezidencije u Tirani.